Konačna odluka
Padala je kiša. Sjedio sam uz prozor slušajući kako sitne kapi udaraju o staklo. Nikoga nije bilo na ulici... Sve je bilo pusto. Grad je spavao. Crkveni sat udario je tri puta... Bio sam tako umoran. Ponovno nisam mogao zaspati... Bilo me strah sklopiti oči. Nisam želio svake noći proživljavati iste scene... Tako sam sjedio buljeći kroz prozor. Osjećao sam se tako tjeskobno... Polagano sam tonuo u misli. Već zaboravljeni prizori počeli su izvirati iz moje prošlosti. Sjedeći tako u udobnom naslonjaču, svladan umorom ipak sam usnuo.
Stajao sam duboko u šumi. Stoljetna stabla kao divovi promatrala su me s visoka. Kristalno čist potočić žuborio je nekoliko metara dalje. Svuda oko mene ptice su tiho pjevušile. Ugledavši svoj odraz u bistroj vodi bio sam zbunjen. Umjesto blijede crnokose prilike koja sam bio, ugledao sam odraz malenog nasmijanog dječaka crne kose. Netko je zvao moje ime... Brzo sam se okrenuo i ugledao jednu djevojku. Njena duga kose, crna poput moje lagano je vijorila na vjetru kako skakutala prema meni. Ponovno sam se sjetio. Ona mi je bila sestra... Snovi su me ovaj put vratili još dalje unatrag. Vratio sam se u onaj dio mog života koji sam davno zaboravio. Bio je to najsretniji odlomak mog bijednog postojanja...
Živio sam s majkom i sestrama, njih dvije, u malenoj kućici duboko u šumi, odvojen od ostatka svijeta. Bio je to lijep, gotovo idiličan život... Svaki dan igrao sam se sa svojim sestrama ili s majkom prikupljao bilje. Ništa mi nije u životu nedostajalo. Bio sam sretno, naivno dijete. Nisam poznavao zlo. Kada je jedno jutro, moja najstarija sestra, donijela mi je malog crnog vučića moja sreća je bila savršena. Za mene, život nije mogao postati bolji. Bio sam presretan. Životinja je rasla brže od mene i uskoro me prerasla. Nisam ni primjećivao. Dok smo imali sebe, nitko drugi nam nije trebao. Bili smo strašan par. Moje sestre bile su starije od mene, ja sam im bio mezimac. Tri žene, samo za mene. Kako su mi sada nedostajale...
Snažna bol u prsima, natjerala me da se probudim. Jedva sam uspio suzdržati krik i umjesto toga tiho zacvilio. Krupne suze klizile su mi niz obraze. Pokušao sam se smiriti, nije mi uspijevalo. Nisam znao zašto plačem. Bio je to lijep san, prvi nakon toliko vremena bez strava i užasa moje prošlosti. Ali dio u meni strašno se uznemirio. Bilo je tu nešto, jedan dio kojeg se nisam sjećao. Pitanja koja su me dugo godina progonila ponovno su mi se vrzmala mislima. Pitao sam se kako je moj obiteljski život uopće svršio? Gdje je moja obitelj? Što se dogodilo?
Nisam znao odgovor. Moj bivši gospodar, previše je toga izbrisao, a ostatak zaključao u dubini moje duše... Tiho jecajući povukao sam se u kut iza vrata, u sjenu.
Jaka pol ponovno mi je počela parati srcem, ovaj put nisam uspio zatomiti svoj krik. Snažno se tresući, nervozno sam se okrenuo prema krevetu. Ležala je sasvim mirno. Mekani pokrivač umjereno se podizao i spuštao kakao je disala. Nešto je promrmljala i okrenula se prema meni. Jedan pramen njene duge smeđe kose pao joj je preko oči... Slaba svijetlost mjesečine lagano ju je obasjavala. Bila je savršena...
Kako sam ju samo želio zagrliti. Potražiti utjehu... Osjećao sam se tako usamljeno. Nisam mogao ni želio zaspati. Mračne sjene i dalje su me progonile mojim snovima. Čak i ono lijepo sad me uznemirivalo. Zar sam nakon svega toga napokon prolupao? Bilo je moguće...
Tiho sam šapnuo njeno ime, nije me čula... Još uvijek je duboko snivala. Imala je čvrst san. Nježan smiješak krasio joj je lice. Nisam je imao srca probuditi, prekinuti snove koje je snivala... Izgledala je tako krhka, ali ja sam znao bolje. Unatoč njenom nježnom izgledu bila je snažna, čvrsta... Bila je jača od mene. Puno jača... Bez nje, ja bih bio potpuno izgubljen, u to sam bio siguran...
Uhvaćen u grču ležao sam na podu. Previše sam se uzrujao. Odlučio sam se iskrasti iz kuće, malo prošetati. Morao sam se smiriti. Nisam želio da se ona toliko brine za mene. Znao sam koliko ju je boljelo u duši svaki put kada me je vidjela ovakvog...
Ogrnuvši se svojim toplim crnom plaštom odšuljao sam se do vrata. Još jednom sam se okrenuo kako bih provjerio da je sve u redu te napustio sobu. Vani je još uvijek padala kiša. Navukavši kapuljaču izašao sam van. Lijeno sam se spustio do luke i sjeo na mol dok me kiša polako močila do kože. More je bilo uzburkano poput mojih osjećaja. Ljutito je udaralo o obalu.
Nisam se sjećao koliko sam dugo tu sjedio... Kada sam krenuo kući još uvijek je bilo mračno. Nitko još nije ustao. Sve ulice su bile pusta. Drhtao sam cijeli tijelom. Bio sam tako umoran, ipak um mi se malo razbistrio. Polako sam se dovukao kući.
Kada sam ušao u kuću našao sam ju u predsoblju kako u tišini sjedi uz kamin. Nije me korila, nije čak bila ni ljuta što sam u sred noći nestao. Bez riječi skinula je s mene mij promočeni plašt i stavila ga u drveni lavor, zajedno s ostatkom moje odjeće. Njeno lice gledalo me bez osuđivanja, s toliko razumijevanja i sažaljenja. Kako sam se ja bijednik, prokleti egoist, samo usudio ovom prelijepom stvorenju stvarati takve brige... Tako sam se samo sramio.
Vidjevši moj izraz lica samo mi se nježno nasmiješila i povela me do u susjednu prostoriju. Velika kada bila je puna tople vode. Čak se i za to pobrinula... Nakon tople kupke, osjećao sam se nešto bolje. Sjedio sam u njom zagrljaju na mekom tepihu uz kamin. Nakon nekoliko minuta, ona je usnula. Nježno sam ju podigao i odnio u krevet... Bio sam potpuno smiren. Bez nje, ja sam bio nitko... Ona je bila sve što me držalo na ovom svijetu. Nisam ju želio izgubiti. Previše sam ju volio. Nisam bio siguran koliko će dugo još trapiti moje ispade.
Slijedeće jutro, kada je izašla iz kuće ja sam otišao na drugu stranu, prema mračnoj šumi. Bilo je tu nešto što sam morao učiniti. Prošlost je morala biti zaboravljena kako bi život išao dalje. Činio sam to samo za nju...
I'm lost without you...
Tell me what you think (48) | Take my thoughts | @ | %
Sjene prošlosti...
Hodam u tami... Ne znam gdje sam. Svugdje oko mene osjetio sam vonj krvi. Krv?! "NE!" bilo je sve što sam pomislio. Moja bijela košulja bila je natopljena krvlju, lijevi obraz bio je ogreben. Suha krv napravila je na njemu smeđu koru. Odteturao sam do potoka koji je tiho žuborio nekoliko metara dalje. Bio sam se slomljen. Tiho sam upitao "Zar sam TO ponovno učinio?!" Nije bilo moguće. Bio sam slobodan, nitko me više nije imao u šaci... što se samo dogodilo? Vrele suze klizile su mojim licem miješajući se s krvi koja je ponovno potekla. Želio sam vrisnuti, glas me napustio. Grlo mi se toliko stegnulo da sam mislio da ću se ugušiti. U slijedećem trenutku, moj želudac se ispraznio... Kao ranjena životinja odvukao sam se ponovno na obalu i legao u visoku travu.
Mračne aveti oko mene, tiho su šaptale svoje priče. Znao sam tko su, nekoć su i one bile živa bića, robovi, ubojice kao ja, kažnjeni od svojih gospodara, osuđeni na vječnu patnju. Sada samo sjene, mračni obrisi bez života... Kao ja.
Bilo mi je tako je hladno. Morao sam ustati. Unatoč svemu i dalje nisam želio umrijeti. Jedva sam se pokrenuo... Moj dah padao je na zemlju u obliku sitnih kristala, tresao sam se cijelim tijelom... Bio sam tako umoran, oči su mi se same sklapale. Njihov šapat, svakim korakom postajao je sve glasniji. Želje su mi nešto reći, ali ja ih nisam razumio. Moja snaga me napuštala. Morao sam sjesti, malo predahnuti.
U daljini sam čuo kako netko nježno doziva jedno ime. Možda je to bilo i moje, više se nisam sjećao kako se zovem. Glas je zvučao tako tužno, tako umilno... Bila je to žena i ona je plakala. Zbunjen, tumarao sam tamom prateći melodičan pjev njenog glasa. Moje srce lupalo je sve brže kako sam hodao naprijed. Kako me samo boljelo dok je pokušavalo iskočiti iz mojih grudi. No, hodao sam dalje i dalje, dalje... Poznavao sam taj glas.
I onda sam je ugledao. Sjedila je sama u travi. Njena bijela spavačica bila je oblivena krvlju. Tanak bodež bio joj je zabijen u grudi, točno u sredini srca. Nikad nisam pomislio da ću baš nju ponovno vidjeti. Njene plave oči, dva sjajna safira bila su uperena u mene. Oči su bile jedino živo na njoj. Djevojka, na svijetlu mjesečine. Mojim licem ponovno su potekle suze. Bila je to prva nedužna žrtva koju sam morao ubiti za svog gospodara, nažalost ne i posljednja.
Kao divlja zvijer, s glasnim urlikom se bacila na mene zabivši svoje nokte u meku kožu na mom vratu. Jedva sam ju uspio odbaciti u stranu. Moje srce lupalo je tako snažno da sam pomislio da će se rasprsnuti. Time bi ono samo obavilo ono što je djevojka željela. Nisam ju mogao osuđivati zato što me željela ubiti, ona jednostavno nije razumjela. Ipak, nisam mogao dopustiti da me ubije. Kvragu, želio sam živjeti! Nisam mogao dopustiti da me napokon ubiju sjene moje prošlosti. Previše sam se borio.
Odlučio sam se ovaj put svojevoljno prepustiti svojoj mračnoj strani, onom drugom JA koje je sada snivalo zarobljeno u dubini moje duše. Poput manijaka bacio sam se na nesretnicu obuzdavši ju svojom težinom. Bila je strahovito snažna, ali moje drugo JA bilo je jače. Iščupavši bodež i njenih grudi zamahnuo sam prema vratu. Bodež je lako prostrujao kroz suho meso aveti. No ona nije posustajala. Odbačena glava cerila mi se u lice dok se tijelo i dalje borilo. Za razliku od mene, ona se nije umarala. Nakon nekoliko minuta uspjela me nadvladati. Njene tanke ruke stisnule su moj vrat. Nisam više mogao disati. Pluća su mi vapila za zrakom… pogled mi se crnio. Život me napuštao... Ja sam umirao.
S glasnim vriskom i suzama u očima probudio sam se u mekom krevetu. Vani je puhao topao vjetar. Bio je lijep, sunčan dan. Bijele zavjese vijorile su poput zastava. Sjedila je pored mene, držeći me u naručju. Njene nježne ruke nježno su me cjelivale. Vrele usne priljubile su se uz moje čelo. "Tu sam..." tiho je šaptala "ja ću te čuvati, nitko ti više ne može nauditi." Polako sam se ponovno prisjećao tko sam. Bio je to samo san, jedna od mora koje me prate cijeli život. Ipak, nisam bio sam. Sada je ona bila uz mene. Od dva samotnjaka, dva roba nastao je slobodan par.
Nježno sam ju zagrlio dok je ležala na postelji pored mene i ponovno usnuo u njenom naručju. Ovaj put nisam imao more, nisam se više bojao. S njom sam se osjećao sigurno. Dok god smo zajedno, nitko nam ne može nauditi, u to sam bio siguran…
Tell me what you think (45) | Take my thoughts | @ | %
Okus slobode
Ležao sam na tvrdom podu u svojoj hladnoj tamnici. Snažan vjetar udarao je o zidine tvrđave moga gospodara. Bio sam užasno iscrpljen, ipak, nisam mogao zaspati. Svaki put kada sam zatvorio oči, čuo sam ih kako me zovu. Njihove mrtve oči bile su uperene u mene, žedne krvi gutale su me živog. Hvatala me panika. Hladan znoj cijedio se s mog mršavog tijela. Drhtao sam kao list na vjetru.
Skvrčivši se koliko god sam mogao buljio sam u prazno. Bilo mi je tako hladno. Nisam dugo mogao ostati na mjestu. Odlučio sam se potajno iskrasti i otići u šetnju da se malo razbistrim. Jedva sam se podigao, noge kao da su mi bile pune olova. Polako sam otvorio svoje malo skrovište u zidu i izvukao ključ koji sam nedavno ukrao jednom stražaru. Tiho poput sjene otvorio sam teška vrata i provirio van. Kao što sam i mislio, stražari su se opet opili u komu. Cijeli je dvorac spavao, nitko me večeras neće smetati.
Kao drogiran tumarao sa mračnim hodnikom. Uskoro sam shvatio da sam se izgubio, no bilo je prekasno da bi se vratio. Više nisam znao put. Glasno hrkanje privuklo je moju pažnju. Odlučio provjeriti od kuda je dolazilo. U ovom hodniku dotada još nisam bio.
Odmah sam primijetio da se ovdje mora nalaziti nešto važno. Hodnik je bio pun skrivenih zamki. No, za mene one nisu predstavljale nikakav problem. (Talent koji me doveo u ovo moje usrano stanje) Tiho sam se prikrao i polako okrenuo kvaku. Onaj koji se nalazio iza vrata očito ih je zaboravio zaključati ili to nije smatrao nužnim. Lagano sam pogurao tešku hrastovinu. Od onoga što sam ugledao zastao mi je dah. Ležao je na velikom krevetu s mnoštvom jastuka i svilenim pokrivačima. On... moj gospodar... moj uzničar... tiranin koji me tjerao da činim sva ta grozna djela. Ležao je tu, spavao, bez zaštite, potpuno bespomoćan, prepušten meni na milost i nemilost...
Koliko sam puta sanjao o ovom trenutku, koliko sam noći tumarao hodnicima tražeći njegove odaje i sada, sasvim nenadano, napokon sam ih pronašao... Bio sam strašno uzbuđen. Srce mi je lupalo tako snažno da sam se uplašio da će ga čuti. Pažljivo sam pogledom preletio po sobi tražeći zamke koje bi mogle spriječiti moj naum, nije ih bilo.
Laganim korakom prišuljao sam se njegovoj postelji. Dvije vitke djevojke, robovi poput mene, ležale su nage, prikovane lancem za zid poput pasa. Pogled na njihova nježna, prebijena tijela ulio mi je dodatnu snagu. Još jednom ogledao sam se po sobi, tražeći pravo oružje za svoj čin. Na zidovima nije bilo niti jedne oštrice koje su aristokrati inače voljeli vješati po svojim zidovima, nikakve figure dovoljno velike za smrtonosan udarac, ničega...
Najednom sam se dosjetio. Jastuk... Drhtavim prstima podigao sam taj nježni, meki, svjetlucavi predmet i polako mu ga prislonio na lice. Odmah se probudio i počeo koprcati. Jedna od djevojki se probudila i počela vrištati, no nisam se mogao obazirati na nju. Ovakva prilika mi se nikad više neće pružiti. Vriskom, probudila je svoju družicu, koja je, umjesto da počne vrištati, svom snagom pokušavala umiriti uznemirenu djevojku.
Onakav umoran, jedva sam uspijevao nadvladati svoju žrtvu. Ne sjećam se da sam ikad u svom bijednom životu bio tako sretan kao u ovom trenutku. Ovaj put ja sam bio nadmoćan. Snažna bol grčila mi je sve mišiće. Pokušavao me obuzdati svojom magijom, ali u panici se nije uspijevao dovoljno koncentrirati. Nakon nekoliko minuta sve je bilo gotovo.
Iscrpljen, ležao sam nepomičan na svojoj žrtvi i duboko disao. Tek tada sam primijetio da je vrisak djevojke, bio je utihnuo, pomislio sam da se napokon smirila. Zadnjom snagom podigao sam se s kreveta i okrenuo prema djevojkama.
Ubrzo sam shvatio zašto je ona uplašena zašutila. Njeno tijelo, ležalo je mlitavo na podu. Tanak mlaz krvi tekao joj je sa tjemena. Ona druga, sjedila je skvrčena i spuštene glave na podu. Jedna djevojka, ubila je drugu. Očito je došlo do borbe dok sam ja bio zauzet. Nisam točno znao kako se to dogodilo. Mogao sam samo nagađati. No, nije bilo važno. Tko sam ja da osuđujem ovu nesretnicu. Ipak je ona samo branila svoj život.
Omamljen, odšetao sam do ormarića na kojem sam ugledao srebrni ključ i oslobodio djevojku. Kako sam se uplašio kada me zagrlila. Bila je tako nježna, tako topla. Drhtala je po cijelom tijelu. Krupne suze potekle su iz njenih tamnih, bademastih očiju. Ne znam koliko dugo smo tako sjedili u tišini. Dvije ubojice, dva prokletnika.
Nakon nekog vremena čuo sam lupanje teških vojničkih čizma na hodniku. Netko je dolazio. Brzo sam otrčao do ormara i izvukao dugu košulju i hlače z djevojku. Izgledala je jadno, no moralo je poslužiti. Hitro sam se uzverao na kroz prozor na krov, kao svaki put kada bih ubio. No, ovaj put nisam bio sam. Lagano sam ju povukao za sobom kroz prozor. Polako smo se vukli po krovu tražeći način kako da se spustimo do dolje. Olujni valovi divlje su udarali o hrid kao da žele urušiti tvrđavu.
Najednom sam čuo vrisak. Djevojka se poskliznula na skliskoj mahovini koja je obrastala krov i sada je polako klizila u svoju smrt. Brzo, ali oprezno spustio sam se do nje i u zadnji tren ju uhvatio za ruku. Točno sam osjećao kako mi polagano klizi. Bio sam iscrpljen nisam imao snage da ju zadržim. Poletjela je uz glasan vrisak prema dolje.
Bez razmišljanja bacio sam se za njom u tamno uzburkano more. Od siline udarca osjećao sam kako mi škripe sve kosti i iz pluća mi se istiskuje dah... Ipak nisam mogao sada izroniti... nisam je smjeo ostaviti... Nešto me tjeralo da ronim sve dublje... sve dalje dok je napokon nisam ugledao...
Nisam si mogao objasniti svoje osjećaje, svu tu privrženost koju sam osjećao prema toj nepoznatoj djevojci. Ali jedno sam znao, gledajući ju kako leži predamnom okupana jutarnjim suncem. Sada sam napokon bio svoj, bio sam slobodan. Sada ću sam moći odlučivati o svojim postupcima, cijeli svijet je bio predamnom i ono, što mi je bilo najvažnije, bilo je saznanje da više nikad ne ću morati za njega ubiti...
Tell me what you think (15) | Take my thoughts | @ | %
Na svjetlu mjesečine
Hladan noćni povjetarac šuljao se kroz otvoren prozor. Njena tanka bijela spavačica, vijorila je poput bijelog barjaka. Dva krupna safira bila su uprta u mene. Usne crvene poput ruže, bile su pune žudnje. Znao sam što je željela, pa sam odlučio još neko vrijeme igrati svoju ulogu. Pokušao sam što više odugovlačiti. Još uvijek sam se nadao da to neću morati učiniti...
Nije ništa sumnjala… kako se samo gadno prevarila. Polako me je hvatala jeza. Hm… Toliko sam puta ovo činio, ipak sam se još uvijek osjećao kao da mi je prvi put. Lagano je koraknula prema meni. Njena plava kosa ljeskala se na mjesečini. Bila je tako mlada, tako lijepa. Sigurno ju je čekao lijep i lagodan život. Tko sam ja da joj ga uskratim?! Ipak nikako nisam mogao izbjeći svoju zapovijed. Njegov glas odjekivao je u mojoj glavi. «Učini to!» - derao se iz sveg glasa. Pokušao sam se oduprijeti, nisam mogao. On je bio gospodar, a ja samo sluga, oruđe koje je moralo vršiti svaku njegovu zapovijed. Kako mi je samo bilo žao…
Želio sam pobjeći, primiti kaznu koja me čekala za neposluh, ali neki drugi dio u meni to mi nije dopuštao. To drugo Ja željelo je izvršiti svoju zapovijed. Željelo je da muke napokon prestanu. Osjećao sam se tako slab, tako slab i bezvrijedan. «Bježi…» tiho sam prošaputao, nije me čula ili nije shvaćala. Bezvoljno sam joj prišao. Njene vrele usne spojile su se s mojim tankom blijedim usnama. Njeno nevino lice, njene oči… Dvije vrele suze kliznule su mojim licem. Želio sam ju odgurnuti, pobijeći...
Sve se zacrnilo. Znao sam da je gotovo… Kada sam ponovno došao sebi ležala je predamnom. Tanak sloj grimiza lagano se širio oko nje ostavljajući veliku mrlju na bijelom, djevičanskom tepihu. Njene plave oči još uvijek su bile uprte u mene. Čuo sam ih kako mi tiho govore, kako u nevjerici pitaju zašto sam joj to učinio. Kriv, a istovremeno i nedužan. Krupne suze klizile su mojim blijedim licem. Samo lutka na koncu lutkara. Kako sam žarko želio umrijeti. Lutka barem ništa ne osjeća, ali ja… što je sa mnom?
Nisam imao snage ustati, najvjerojatnije nisam ni želio ustati. Sati su prolazili, ali za mene je vrijeme stalo. Prve zrake sunce obasjale su njeno blijedo tijelo. Teški koraci uspinjali su se stubama. Netko je dolazio, morao sam pobjeći. Želio sam se predati, ali bilo me strah. Bojao sam se smrti još više nego svog gospodara… Bio sam previše slab. Polako sam se podigao na noge i stegnuo svoj dugi crni kaput pokrivši tako svoju krvlju natopljenu košulju. Uzveravši se kroz prozor na krov još sam jednom zastao da se malo priberem. Glasan vrisak sjedokose starice odjeknuo je iz sobe. Neizmjerna bol proparala mi je srce kao nož kojim sam usmrtio tu mladu nesretnicu.
Lagano sam se spustio hrapavim zidom u malu sporednu ulicu. Pognute glave pomiješao sam se sa s gomilom koja se skupljala na ulicama. Bez ikakve kontrole nad svojim tijelom vratio sam se gospodaru poput vjerna psa. Bio sam kažnjen, kao i svaki put kad sam se pokušao oduprijeti njegovoj moći. No, nijedna kaza nije bila tako bolna, kao pogled ljepotice na mjesečini…
Tell me what you think (10) | Take my thoughts | @ | %
Night elf
Isn't she beautiful?
Tell me what you think (9) | Take my thoughts | @ | %