Fantasy Dnevnik
srijeda, 17.10.2007.
Ajmo ronit doma
Zadnji put kad sam ga vidjela, bilo je predvečerje, bili smo umorni od cjelodnevnog hodanja uokolo i traženja nekog traga našeg svijeta, i zaspala sam u njegovom naručju... Bilo mi je baš lijepo...
A onda sam se probudila i nije ga bilo.
Mislim da nikad još nisam osjetila takav strah, kao kad se probudim a njega nema...
Postajem tako emotivna, ne znam kud bih sa sobom...
Nisam imala boljeg posla, pa ga krenuh potražit...
I nisam ga mogla nikako nać, naravno.
Našla sam jednog zeca koji me pratio od jednog grma pa sve do kraja šume. I svaki put kad bih se okrenula bi stao i njuškao neku travu. Počela sam sumnjati da je to opet neki stvor smeđe magije, ali izgledao je tako nevino i slatko i nije mi se približavao pa sam odlučila da nije. Onda sam pak našla konjsko govno i ono je našlo moju cipelu, pa sam tražila duboku travu, a ni tamo nije bilo Arathorna...
I tako sam se ja našetala, dok nisam čula glasno šuštanje vode tamo gdje bi trebalo biti jezero. Mirno jezero.
Pa rekoh, mora da je nešto neobično, ako je nešto neobično, mora da je tamo i on. Zar ne?
Tako to ide.
Uvijek čuješ nešto pa potrčiš, pa se mimoiđete, pa ti odeš pa ... joj.
ALi nije bilo tako.
Ja jesam potrčala, ali bila sam u visokoj travi i taman dok sam se u zaletu probila iz nje, zaletila sam se ravno u njega koji je trčao okomito na moj smjer.
I prokrvarili su nam nosevi.
Mislila sam da će mi reć da sam blentava i da bih trebala pazit kud trčim dok sam u travi preko glave, ali nije, bio je sav sretan. Ne zato što sam nam razbila noseve, već zato što je našao, ni manje ni više nego - portal.
Pa smo zajedno, krvavih noseva, potrčali prema njemu.
I morali smo proć kroz dio jezera, a onda nas je taj veliki vrtlog uvukao i u zadnji tren sam uvukla dah, jer nas je čekalo ronjenje.
Tko bi rekao da moraš roniti da bi stigao na svoj svijet. Da sam to znala stalno bih vježbala ronjenje.
I onda smo izronili, napokon. Neka riba mi je uporno pokušavala uplivati u oko, ali na zraku nije bila tako dobar plivač, tako joj i treba.
Hvala bogovima što imam magičnu vreću pa mi se dnevnik nije smočio, ne bih imala u što pisat. I obrisala bi mi se tinta.
Sad smo izvan vode, promočeni, zadihani i nemamo pojma gdje smo. Barem ja nemam pojma. Možda ovaj tamo zna... Oh, skinuo je oklop.
...
i majicu...
oh...
rješava se mokre odjeće.
Mislim da ću se sad samo pravit da pišem i gledat kako stavlja odjeću na sušenje...
Nisam primjetila da toliko vježba...
Tako mi bogova. Mislim da me vidio. Previše buljim.
Neću više pisat.
