Fantasy Dnevnik
nedjelja, 19.08.2007.
Riješen problem
Bila sam tako presretna kad je shvatio što sam napisala... Iako ne znam kako, tko još može pročitati ono što pas napiše? Jako čudno.
Naravno, ona smeđa gamad uporno ga je htjela omest u tome, tako da je na kraju završila na njemu.
Prvo sam pomislila kako moje tijelo izgleda tako neobično krhko pored njegovog, ali onda sam shvatila da to nisam JA tamo, i odlučila napraviti nešto u vezi s time.
Što je bilo teško, jer se nisam htjela unakaziti, a baš sam ju htjela izgrist kad već ima smrtni oblik.
Ali onda je pročitao i osjetila sam opet onaj osjećaj promjene, samo obrnuti, i uskoro sam mogla pomicati vlatito tijelo. U prvi tren sam se osjećala kao da je netko bacio krpu na mene, jer više nisam mogla nanjušiti njegov miris, a i sluh mi je postao strašno lošiji.
Pogledao je u mene baš kad sam otkrila da se sada iz nekog razloga lakše prisjećam čarolija iz svoje knjige. Mora da su neke korisne sposobnosti od onog smeđega ostale meni. Fora.
Uglavnom, baš sam se osmjehnula zbog toga, i on mi je uzvratio nekim osmjehom koji je izgledao nimalo pristojno, što me malo zbunilo, ali onda sam shvatila da sjedim na njemu, pa mi je postalo malo neugodno. A onda je onaj pas počeo skakati na njega, i on ga je bacio u zrak. Što je bilo jako nepažljivo od njega, jer životinja nije ništa kriva... tko zna gdje je psićeva duša završila...
Zaustavila sam psića u letu i iz nekog čudnog razloga se sjetila čarolije za potpuno istjerivanje smeđih stvorova.
Ne znam što mi je, nikad prije se nisam mogla sjetiti pravih čarolija u pravo vrijeme.
Da sam prije mjesec dana pokušala ovako nešto, vjerojatno bih pokrenula lavinu malina s obližnjeg grma na psa.
Ali sad mi je uspjelo. I u trenu se smeđi gad uništio, a psiću se vratila njegova duša.
A onda me poljubio. I otkrila sam da ipak mogu osjetiti njegov miris...samo što mi je sada bio puno privlačniji...
Imam te!
Gledao sam kako mala kujica pokušava uzalud perom nešto napisat u svoju malu bilježnicu, bila je baš slatka .. no ono što mi je upalo u oči, bolje rečeno oko jer sam primjetio krajičkom oka..bila je poluvilenjakinja kako napeto promatra kojičine akcije te se polako počela šuljat prema njoj... Hmm sjećam se da sam već zapisivao ovaj zapis u dnevnik no zapalio se... hmm neću više nikad reć poluvilejakinji da osuši tintu svojom vatrom! UH!
No da se vratim na priču...
Dan je bio divan, previše lijep da bi se nešto takvog događalo, ustao sam u trenutku kad je kujica podigla i zabrinuto pogledala poluvilenakinju koja je jurila prema njoj lica izobličena u mržnji... uh ne želim ju ponovo vidjet takvu... Uhvatio sam ju za majcu i podigao jednom rukom sa tla držeći ju daleko od tijela... osmijehnuo sam se, bilo je lijepo znat da moj pojas za povečavanje fizičke snage djeluje još uvijek kako treba... zgrabio sam uže i odmah joj svezao oko zapešća te ju podigao tako da je visjela sa grane jednog debelog, starog hrasta... Saznao sam još jednu sličnost sa našim svijetom... zemlja je jednako tvrda..uh! moja guza...
Ispravio sam nos i dopustio da malo energije prostruji njimme kako bi hrskavica zacijelila te se okrenuo kujici no prije toga sam se izbeljio poluvilenjakinji koja se uzalud njihala i pokušavala me ponovo dohvatit nogama...
Podigao sam bilježnicu i zagledao se u te luđačke crte.. ugh.. kako dovraga da ovo identificiram... nisam imao pojma što piše... prokletstvo... no oblik slova me podsjetio na nešto te sam posegnuo umom u sve slabiju prisutnost koju je moj um prepoznavao kao bahamut i potražio moć koja će mi omogučit da čitam i pišem sve jezike, pobjedonosno sam se osmijehnuo kad mi je shvačanje eksplodiralo u umu te sam jasno razabirao sylvan alfabet kojim su se koristila šumska stvorenja .. zanimljivo... Smeđi stvore ...
Osmijehnuo sam se... no sjetio sam se srebrne linije koja je postajala sve slabija i osjetio sam hitnju bilo je sad ili nikad... oštri nokti zaboli su se u moja ramena i posrnuo sam na tlo, te sam se odmah zakoturao no ona je već bila na meni, grebući prema mom licu... Odlučno sam izgovorio riječi koje bi rtebale spasit ono divno stvorenje koje je sad uzalud pokušavalo dohvatit njeno lice koje mi se opasno približilo... „Smeđi stvore vrati se u kožu iz koje si došao“ lice joj se iskrivilo i tijelo izvinulo unatrag dok je buran vjetar zapuhao između psića i nje, te sam jasno sa svojim vidom mogao vidjet njenu dušu kako je puvučena natrag u pravo tijelo srebrnom niti dok je smeđe stvorenej izbačeno u psića u čijim očima je zasjala zloba i želja da ju rastrga... uhvatio sam ga na vrijeme no ugrizao me... uspio sam se oduprt izvlačenju duše zbog one energije koju sam zvao bahamut koja je još uvijek gorjela u mom umu od pletenja čarolije... no odbacio sam ga u zrak dok je čarobnica bacila čaroliju lebdenja na njega te je ostao tamo... uh dobra je... da dobra je... osjetio sam kako uzbuđenje u meni raste, a vjerojatno je i ona jer mi se zločesto osmijehnula... što je zamijenio zbunjen pogled kad sam joj uzvratio osmijeh..ah u devet paklova sa svim, radit ću sklekove kasnije, promrmljao sam dok sam ju privukao u strastven poljubac za koji sam imao osjećaj da je potrajao tek trenutak, no kad sam ju konačno pustio primjetio sam da je već pala noć...
I sad dolazim do dijela gdje sam napisao savršen zapis za svoj dnevnik i dao njoj da osuši an laganoj vatrici! Laganoj?! Plamen kao iz metalnih tubi koje koriste na ovom svijetu suknuo je iz nejnih prstiju spaleći moj zapis, i brkove... mora da joj se nisu sviđali, žene... sve ih bode...
Barem je bila dovoljno dobra da ih kasnije zaliječi nejžnim poljupcima... kunem se ubit ću ju jednog od ovih dana... što sve radi kako bih joj dopustio da me poljubi ... (umišljeno sam podigao glavu , znajući da ja činim isto ) –barem ju ne ozljeđujem! Prokletstvo postat ću podvojena ličnost ...
utorak, 14.08.2007.
Sredit ću te, kujo.
Bilo je teško, ali stvarno.
Nakon što sam shvatila da sam postala pas, shvatila sam da kao takva ne mogu pisat.
I onda više nisam nikako mogla upisati ništa u svoj dnevnik, i sve sam se više upuštala u ulogu psa.
Nekako je bilo tako lako samo se prepustiti.
Tako je lijepo biti pas, zapravo.
Nisam to nikad znala. Glavna mi je briga jelo, lajanje, razmnožavanje, a primjetila sam i da mi posebno zadovoljstvo pruža donošenje stvari koje mi netko baci.
Ah da, i bilo mi je skroz super kad bi me netko češkao po trbuhu.
Ili ispod brade.
Ili držao u krilu i ništa ne radio.
Baš mi je bilo super dok sam bila pas i razmišljala kao jedan.
A onda sam se sjetila da ona kuja ima moje tijelo.
I morala sam se prisiliti da opet razmišljam kao ja, i nađem rješenje.
Što je bilo uistinu teško, jer ja kao ja ionako teško nalazim rješenja u vezi s magičnim prčkanjem (što je ironično, zapravo, jer sam čarobnica. tako mi bogova) a kamoli kad to pokušavam raditi s psećim mozgom.
Taman kad počnem razmišljati o onečemu pomislim 'A možda da samo tu ležim i gledam iz kojeg smjera će doći nešto ukusno?'
I onda mi treba barem 5 sati da se vratim na staro razmišljanje.
Trebalo bi mi kraće kad bih vidjela kako se ona kuja bacaka po Arathornu.
Mislim, u redu, nek se ona bacaka, ali ne s mojim tijelom! Kuja.
Uh.
Baš me naljutila.
Zapravo, naljutila bi me da to radi s bilo čijim tijelom.
Uglavnom, nagovorila sam se da se sjetim što se točno dogodilo, i nakon otprilike mjesec dana dubokog psećeg koncentriranja došla sam do zaključka. Pala sam u blato!
Bili su to smeđi čarobnjaci!
Ali onda sam se sjetila da sam to i znala.
Pa sam morala smislit nešto novo.
Daakle, onda sam shvatila da je to zapravo jedan od onih trikova kojima smeđi čarobnjaci dobiju tijela. počnu od glisti, pa se prebacuju u sve veća i veća bića. I onda si umišljaju da će zavladati svijetom, a ne mogu ni govoriti. Samo se mogu prebacivati iz tijela u tijelo. Budale.
Uglavnom, nakon što sam se toga sjetila, pred nosom mi je proletjela neka glupa mala ptica i nisam se mogla oduprijeti psećem nagonu da idem trčati za njom, iako sam znala da nema šanse da ju ulovim dok tako leti a ja sam mali pas. A bezobrazna ptičurina me izazivala i letuckala mi pred nosom dobrih par sati.
Na kraju je otišla, a ja sam se vratila Arathornu s ugodnim osjećajem dobro obavljenog posla.
Onda mi je trebalo još neko vrijeme da počnem smišljati načine da vratim kuju na njeno mjesto.
I sinulo mi je.
Sve što trebam napraviti je reći Arathornu da joj to kaže!
Ako ih netko otkrije i kaže im 'Smeđi stvore vrati se u kožu iz koje si došao' vrate se natrag u glistu!
Bila sam tako sretna kad sam se toga sjetila da sam neko vrijeme sretno skakutala oko jednog drveta, iščupala busen trave zubima i pljunula ga njemu pred noge. Arathornu, ne busenu.
Nakon što sam ga neko vrijeme s očekivanjem gledala, shvatila sam da on ne vidi što sam mu htjela reći, i da busen trave pred nogama ne govori 'Kaži joj "Smeđi stvore vrati se u kožu iz koje si došao" '.
Morala sam se vratiti na prokleto razmišljanje, i zaključila sam.
Ako sad dok znam da nisam zapravo pas mogu nekako pisati dnevnik, onda bih mu možda mogla napisati poruku! Da!
Briljantna ideja.
Samo se nadam da će moći pročitati moj pseći rukopis...
subota, 11.08.2007.
Insomnia
Ova noć je ubitačna... nešto mi neda mira , duše živiš, duše prokletih... duše su se sjatile oko mene i pokušavaju me nekud odvuć, iscrpsti iz mene posljednji atom energije.. zanimljiva riječ, mnogo ju koriste u ovom svijetu.. budale .. misle da su ljudi sazdani od malih kuglica.. svatko zna da bi se onda raspao ili otkoturao... Čovjek je od kosti i mesa... budale... i krvi...
Koliko sam već u ovom svijetu, ne znam... jedina utjeha mi je mali psić koji mi leži na nogama, iako sam mu barem stotinjak puta rekao da se makne... uporan je.. khm uporna... naime zaključio sam da je kujica... Moje, sposobnosti slabe u ovom svijetu, jedva da mogu osjetit tanku poveznicu sa bogom zmajeva i ona treperi kao da će svaki čaš utrnut...
A sad i ona poluvilenjakinja, što joj je uhvatio sam ju kako se liže... užas... odvratno... to je prvi put da sam upotrijebio svoju sposobnost, na njoj nakon što se počeal čudno ponašat...
Pogledao sam ju i pustio da ona veza koju sam osjećao svakog dana sve slabije preplavi moje osjete, našto su mi čitavim tijelom prošli trnci koji su poput energije tekli te se sakupljali u pozadini mojih očiju... rezultat me zbacio s nogu doslovno... Oko nje je visjela nekakva mračna aura, držeći i nagrizajući srebrnu nit koja je još uvijek bila povezana sa tijelom kujice koja me gledala velikim zbunjenim očima...
Ovo prestaje ovdje! Ustao sam i prišao joj... te ju pritisnuo uz zid... jel normalna?! zbunio sams e na trenuktak kad me lagano poljubila ... bilo je nešto podrugljivo u njoj... No morao sam saznat kako se vratit u naš svijet... morao sam... ovdje joj ne mogu pomoći, a bojim se da će uskoro ona ostat zauvijek zarobljena u tijelu psa... Iako, baš je slatka kao kujica :)
utorak, 07.08.2007.
Glava me boli za 5 minuta
Stvarno me počinje živcirat ona nova... neki dan je zaskočila nekog lika i uhvatila mu se za nogu, srećom pas je imao više pameti pa ju je odvukao prije nego je bilo posljedica...
Isto tako je željela otić, razdvojit se i ić svojim putem... činila se odlučna no psić ju nije puštao da ide... damn pitam se tko je ovdje luđi taj psić ili ona...
hmm Možda bi ju ponovo morao vezat za tepih.. daaaa >:) sad još samo trebam nać tepih... leteći po mogućnosti... No sljedećih dana nisam naišao na nikakav tepih, na žalost, što da radim sa njim... Vezao sam ju za drvo i imao zabavno poslijepodne pokušavajući ju nahranit , divno... kao da hranim djete, zar me baš mora čitavog popljuvat... putnici koji su naišli i vidjeli da imam ženu vezanu za drvo samo su se okrenuli i pobjegli, budale.. uskoro su došli nekakvi ljudeki u tamnoplavim odorama koji su mahali sa nekakvim mjalim štapićima, čarobnjaci neke verste vjerojatno... Poviukao sam nemojte bacat vatrene kugle ozlijedit ćete ju i isukao mač... kako god glupa bila ne smijem dopustit da ju ludi čarobnjaci srede...
Jedan od čarobnjaka je izvukao nekakav predmet u obliku malog štita... hmmm ... zanimljivo, ne zrači magijom, zašto gah onda diže... budala... možda materijalna komponenta... naslonio sam se na gooli mač i zjevnuo.. oni su samo stajali, no jedan je smogao hrabrosti te je polako prišao još uvijek držeći onaj štapić uperen u mene... Pričao je polako i smirujuće, jadan... viđao sam takve poneakd, jadni zaostali ljudi... želio se igrat sa mojim mačem... ha!
Bilo ga je zabavno gledati... onako pognutog... da skratim priču ona poluvilenjakinja vezana za drvo počela je vikati da sam ju oteo i da neka me strpaju u zatvor...
Hmm zatvor? Što je to? Tamnica?
Šta je toj maloj... kako zna te stvari... onaj čarobnjak je uhvatio dršku mog mača i povukao našto sam ga opalio drškom u lice i nabio kacigu na glavu...
Hahahaha... damn škaklja, prokleti štapići su počeli izbacivat nekakve kuglice na mene... gotovo da ih nisam ni osjetio, prokletstvo... kad sam spustio pogled vidio sam hrpu malih udubinaca na oklopu... platit će mi... Prozvavši magiju koja se nalazila u mojim čizmama osjetio sam kako mi tijelo postaje laganije, pokreti nevjerojatno brzi te sam se bacio prema čarobnjacima početnicima putem spremajući mač u korice... dvojicu sam srušio u prvom naletu, djelovali su iznenađeni kad im je težak udarac ubrzan čarolijom razbio nos te su ljusnuli na pozadinu... Uskoro su i ostali bili onesposobljeni pa sam prebacio poluvilenjakinju preko ramena i anstavio trčat kroz šumu dok je čarolija još bila aktivna... Obožavam te čizme, jedini je problem što se njihova magija tako dugo obnavlja... prokletstvo...
