Fantasy Dnevnik
subota, 30.06.2007.
Tvrdoglavac.
Nisam baš imala vremena za pisanje, morala sam pazit da Arathorn (kako je lakše pisati o njemu kad mu napokon znam ime) ne počne hodat uokolo i trošit snagu na gluposti.
Ugriz je bio stvarno gadan.
A ne znam kako da dokažem jednom ...ne znam, tvrdoglavom ... uh ne znam kako da ga nazovem... Ne znam kako da mu dokažem da ako potroši svu snagu koju mu pružaju biljke, neće je više imati uopće.
Kao da ga nikad nije ugrizla ovakva zmijurina do sad.
Vjerojatno nije.
Dok sam jučer tražila novi izvor biljaka (osjećam se kao koza samo brstim grmove ljekovitog bilja...) vidjela sam nešto veliko kako prelijeće iznad planina. Mislim da je bio zmaj. Iako je bilo nekako malo za zmaja...
Nisu li zmajevi onako...ogromni...?
Hmm...
I da, Arathorn me uporno pokušava uvjeriti da je dovoljno jak da ne miruje toliko.
Zapravo me uvjerio neki dan, i otišao je u šumu 'nešto lovit', kako je rekao, i vratio se sav onako mlitav kakav je bio kad ga je tek ugrizla. Bar sam ga uvjerila da biljke djeluju samo nekoliko sati, onda trebaju nove.
Poprilično mi je dosadno ovdje.
Ustanovili smo da ne mogu bacat vatrene kugle uokolo, jer bih mogla pogodit nekoga tko nema plašt poput Arathornovog.
Ne mogu učit nove stvari jer nemam sa sobom knjige.
A i da imam knjige, nemam u čemu isprobavat jer ako nešto pođe po zlu kao onda kad sam pretvorila čitavu učionicu u rogate žabe (žabe s jelenjim rogovoma, zapravo je to mom profesoru savršen izgled) nema nikoga tko bi to mogao popravit.
Ne mogu općenito radit ništa zabavno, jer što god da počnem radit moram prestat, ovaj mi zbriše kao da ga ja trujem a ne liječim.
Jučer sam uspjela napravit jednu naušnicu koja se penje uz vanjski rub uha, i baš mi je bila lijepa, nekako naglašava moju vilenjačku stranu, a kad sam mu je pokazala rekao je da mu izgleda 'domorodački'.
Razbila bih mu nos da ga ne liječim već od jedne ozljede.
Što je s tim muškarcima, zar ne shvaćaju da ne mogu govorit takve stvari ženama koje ih liječe od smrtonosne rane...?
Morat ću dobro razmislit slijedeći put kad mu budem trebala ić tražit biljke.
subota, 23.06.2007.
Prokletstvo protekao tjedan je bio uistinu zanimljiv... nisam našao vremena da smočim pero u tintu i zapišem nešto , tek sad kad ležim sav slabašan od otrova imam nešto vremena ... da otrovan sam, no bolje da počnem od početka ili ne... hmm preskočit ću dio gdje je ono lakovjerno stvorenje nakon što me spržila i nakon što sam joj pokazao put natrag do Ankha... damn kako netko može vjerovat malim zlim patuljcima koji žele nahranit zlobne zmije iz abysa... prokletstvo... iako moram priznat da je žilav... ne znam otkud patuljcima tolika žilavost, vjerojatno zato jer se ne peru pa se stoljećima na njih nataloži prašina koja očvrsne i postane sedimentna stijena, prokletvsvo, odakle mi taj izraz..
pitam se, hmm tajnoviti su putevi zmajskih bogova.. kladim se da mi je Tiamat pokušala naštetit tako da je napala ono čupavo stvorenje... ne da mi je stalo do nje.. hmm... da, iako ima nešto slatkog u načinu na koji baca vatrenu kuglu... čitava se zanese i izbaci iz ramena...
Dobro mroam priznat da mi je spasial život, jer mi je onaj aptuljčić već skoro izbio dušu u nos... no hmm... baš me morala ponovo opržit... unatoč tome, rekao sam joj svoje ime... skoro sam počeo sa titulom no umjesto toga sam joj se samo osmjehnuo...
Da, bila je prilično nježna i draga dok mi je čistila ranu, osjetio sam kako mi trnci prolaze kožom... mislim da me obrađivala magijom, mora da je to što drugo bi moglo bit...
Borba!
Znam da sam jučer pisala i da je skroz čudno da pišem tako često, jer sam inače lijena, i uzbudljivost mog života ne pruža više materijala od dva upisa mjesečno, ali eto, dogodilo se i to da JA pišem dva dana za redom.
Kao i sve odluke koje donesem nakon što ne razmislim o njima, tako sam i sad odlučila da nema smisla samo čekat na vrhu brda da mi se onaj tamo smiluje i odvede nas nekako u Ankh, pa sam krenula pješice u nadi da ću negdje usput naić na civilizaciju i na nekoga tko može letit... sam ili s nečim, svejedno. Glavno da dođem doma.
I nakon što sam prošla mali dio puta, naišla sam na jednom malog dwarfa, koji je izgledao skroz jadno i umorno i sve to, pa sam si mislila, ja ću njemu pomoć, dat mu vode i hrane, pa će mi on pomoć da odem. I tako, nakon što mi je prožderao sve što sam imala, krenuli smo prema Ankhu. Jest da uopće nismo išli u smjeru koji mi je pokazao moj prijatelj, ali dwarf je rekao da on zna puteve i smjerove bolje nego ijedan čovjek i da mi je on gore samo lagao da bi me zadržao.
Čak sam mu i povjerovala, mislim, zašto bi mi tako mali dragi patuljčić lagao?
Sve dok nismo stigli do neke špilje, gdje se počeo jako čudno smijuljiti.
Pitala sam kako ćemo proć kroz nju, jer nije bilo drugog prolaza, a on je rekao 'nećemo'.
Bila sam stvarno zbunjena.
"Kako nećemo?"
"Ja ne trebam dalje."
"A Ankh?"
"Ti trebaš u Ankh, prođi kroz tunel i doć ćeš tamo."
"Stvarno?"
I dalje se onako smijuljio, što mi je bilo stvarno čudno.
A onda je, s hrpom drva u rukama, naišao moj prijatelj s brda, i pogledao patuljka, pa mene, pa opet patuljka, pa špilju. I nešto promrmljao što je opasno zvučalo kao psovka. Onda je bacio grane na pod i isukao mač. Patuljak je izvadio sjekiru i gledao ga kao potpuno druga osoba, meni se činio skroz drag...
I onda su se počeli tuć. Ozbiljno. Ja sam se pokušavala sjetit nekog dobrog spella, al fireball nisam mogla bacit kad su se stalno vrtili jedan oko drugoga. Nijedan drugi ne znam baš dobro.
I onda je patuljak pao na pod. Još nikad nisam vidjela mrtvog patuljka. Izgledao je isto kao i živ, samo što se nije micao.
"Zašto si to napravio?" pitala sam ga, na što mi je rekao da bih trebala prestat radit gluposti i dovodit si život u opasnost, a onda je pogledao prema špilji. Pa sam pogledala i ja. I sledila se.
Tako mi bogova odvratniju zvijer nisam nikad vidjela.
Neka odurna, debela, ogromna zmija sa ljuskama i slinava...
Uzdahuno je i nasrnuo na nju.
Tek mi je onda sinulo da me patuljak ne bi odveo u Ankh.
Bila sam skroz bijesna zbog toga i odlučila da sad neću samo stajat, pa sam bacila vatrenu guklu prema unutrašnjosti špilje, na što je zmijurina zaskvičala i okrenula se prema meni, ali ju je zaustavila porezotina koju je dobila od mača, i onda se opet okrenula prema njemu, i ugrizla ga za rame.
Ovaj je pobjesnio i zamahnuo mačem tako jako da joj je odrezao glavu.
Uglavnom, nakon toga smo se vratili u špilju i ja sam mu očistila ranu, ali čini se da to neće biti dosta.
Sva sreća pa nam je na prvoj godini bio obavezan predmet Biljke, pa znam otprilike što mi treba protiv takvog otrova.
I da, dok sam mu čistila ranu sam ga pitala "Nije li možda vrijeme da mi kažeš svoje ime?" na što se on nasmiješio, iako je bio sav mlitav od otrova, i rekao "Arathorn."
petak, 22.06.2007.
Ipak tu ima nešto
Zamalo sam ga ubila.
A kvragu, šta ja mogu, mislila sam da spava, pa sam se malo zanijela... Nisam znala da vatrene kugle tako dobro uspijevaju na ovakvom zraku. A čovjek bi pomislio da je Ankhski zrak zapaljiv.
Ah, baš mi je bilo divno, slagala sam melodiju od njihovog šištanja, a onda sam vidjela kako se nešto diže iz prašine, kad ono - on.
Ne znam otkud se tamo stvorio, sad me optužujuće gleda i ne želi razgovarat samnom kao da sam to namjerno učinila. Kvragu, kao da nikad nije bacao vatrene kugle.
Dobro, možda nije. Dva dana nakon toga je ipak nešto progovorio, ali to je bilo dok je stajao iza mene i pokazivao mi gdje je Ankh.
Rekao je "Tamo je."
Bolje išta nego ništa.
Pogotovo kad je to nekako rekao tako da mi je skoro dodirnuo rame bradom.
Baš sam nekako htjela da mi dodirne rame bradom.
Ima neku kratku bradicu, a mene je rame baš svrbilo.
Nadam se da ćemo se brzo vratit u Ankh. Ja ne idem sama. Tko zna što tu sve leti, a nemam više Sag.
Navodno bih mogla odletit tamo sama. Neki čarobnjak je mislio da može letit pa je letio. Mi čarobnjaci to jednostavno možemo. Al nekako mi je nezgodno bacit se u provaliju jer mislim da bih možda mogla letit. Trebaš bit stvarno prolupala šizofrenična budala da u to toliko vjeruješ pa da ti uspije.
A ja hoću u Ankh jer ne znam napravit čaroliju stvaranja bez nekih uputa iz Knjige.
Šta sad, početnik sam.
Idem pokušat razgovarat s ovim tamo, možda mi napokon kaže kako se zove...
subota, 16.06.2007.
Vatreni ples
Probudio sam se osjećajući se kao da me krdo Tarassaqua pregazilo... iako znam da je nemoguće akd postoji samo jedan.. no neam veze... Dakle nakon što sam joj dao kakao otišao sam i srušio se negdje u pećini...
Da bi me probudile eksplozije , da eksplozije.. istrčao sam iz pećine usput žurno zgrabivši svoj vjeran mač, ne gubeći vrijeme na navlačenje oklopa... Udario sam se šakom u čelo te su mi zvjezdice zapjesale pred očima akd sam vidio što se dešava... zemlja uokrug pećine bila je spaljena... a ona poluvilenjakinja je levitirala na desetak metara visine i bacala vatrene kugle uz neki čudan ples... mislim da ga još nigdje nisam vidio, no ona je ipak iz Ankha .. ako se tako zove taj miomirisan grad pa ju mroam pokušat shvatit koliko god to teško izgledalo... prokletstvo kakav je to ples!
Moram priznat da joj je tijelo gipko.. hmmm...
damn gledajući tako njen ples, u posljednji čas sam primjetio kako vatrena kugla leti prema meni... prokletstvo... bacio sam se u potok i prekrio glavu plaštem kako su me naučili u ilegalnoj školi magije... zadovoljno sam ustao iz isprsio se... neke stvari uistinu vrijedi znat... poigravao sam se mišlju da ju pogodim sa nečim ili da vježbam bacanje lasa... no trbuh se oglasio, te sam radije uzeo luk te otišao ulovit neku divljač... iskreno se nadam da nema Toraska u blizini... bilo bi šteta da toliko meso propadne...
Zašto ja
Ne znam, više stvarno ne znam dal se ovaj tu šali samnom ili bih trebala bježat glavom bez obzira...
Tek nakon što sam se nekako navikla na njega i sve to, i nakon što sam se htjela nekako sprijateljiti s njime...
Očito nije baš dobro prihvatio činjenicu da sam pokušala svratiti njegovu pozornost na sebe.
Dobro, možda sam to trebala napraviti nekako drugačije osim pikanjem u rebra, ali bar je obratio pozornost.
Mislim, ako sam već zapela ovdje s njim, zašto ne bismo bar razgovarali?
Uglavnom, ustao je, prebacio me preko ramena i - bacio u vodu -
Haloo, tko to RADI?
Pokušala sam izvest čaroliju Lebdenja, ali kao i 32 puta prije ovoga, nije mi uspjelo... I Dobila sam efekt hipertežine. Nisam mogla izronit iz pola metra dubokog potočića.
Nakon toga se baš ne sjećam što je bilo, znam da sam se osjećala kao da me netko prikovao na kolut za mučenje.
Kad sam došla k sebi, on je sjedio pored mene s šalicom kakaa. Toplog.
Kako je znao da mi je to trebalo?
Ne znam...
Čudan je on... malo je dobar, malo je psihotično zao.
Pitala sam ga što se dogodilo u međuvremenu, ali rekao je nešto u stilu da sam prava gnjavaža, i da bi bilo bolje da ne mora trošit svoju magiju na mene.
Hmmm... magiju...
Kakve on ima veze s magijom?
Zašto ga to nisam pitala?
Morat ću.
I još jedna stvar, morat ćemo ozbiljno porazgovarati o vraćanju u Ankh.
Kako da vježbam svoje čarolije usred ničega?
Jedino mogu vježbat bacanje vatrene kugle. hmmm... dobra ideja.
Noć
Vratio sam se sa nacjepanim drvećem i iznenadio se akd sam ju našao kako još uvijek sjedi u potoku sa blavom naslonjenom na koljena, čini se da je ponovo izgubila svijest.. prokletstvo.. ispustio sam cjepanice iz ruku i potrčao te ju podigao u naručje iz hladne vode potoka...
Bila je sva mokra, prokletstvo... Otrčao sam u pečinu noseći ju u naručju poput djeteta i osjetio sam nevjerojatno žaljenje koje mi je probijalo prsa i strah da ću ju izgubiti... ne mislim da će otić , ništa trivijalno poput toga već da će otić u svijet duhova... Nježno sam ju položio na deku i stao svlačit odjeću.. Stvarno ima lijepo tijelo ispod svih tih krpa... Istjerao sam nečiste misli iz uma i nastavio posao... kad je bila razodjevena zamotao sam ju u nekolio deka i ostavio tamo, dok se ja vratim sa cjepanicama.
Desetak minuta kasnije akd sam se vratio ugledao sam poluprozirno biće kako leprša oko nje.. hmm leprša možda nije dobra riječ jer to nešto nije imalo krila... ispustio sam cjepanice po drugi put čim sam se oporavio od zgranutosti i zgrabio mač koji je ležao uz ulaz u pećinu gdje sam ga osatvio prije nego sam otišao cjepat drva...
Stvor nije obraćao pozornost na mene, jedino što ga je interesiralo je bila žena koja je ležala sklupćana u deci i drhtala od hladnoće... iz njenog tijela izvirila je nekakva maglica kao reakcija na dodir stvora... prokletstvo... potrčao sam i zamahnuo mačem kroz stvora, čini se da me primjetio jer u tom jednom trenu takva zloba me zapuhnula iz njegovog pogleda sam sam skoro pao na koljena... no ono što sam čuvao bilo je bitnije te nisam ustuknuo... stvor je zatreperio i ispario poput dima ne želeći mi se suprotstaviti... Vjerujem da je osjetio moč magije mog mača.. da..
No svejedno ona maglica je pokušavala izvuć se iz njenog tijela ili se vratit samo je tamo drhtala te sam žurno kleknuo uz nju i položio obje ruke na njeno golo tijelo trudeći se da ne mislim na osjećaj njene meke, glatke kože pod šakama. uskoro sam u šakama osjetio poznato peckanje, koje je uskoro postalo žarenje poput vala vruće energije koja mi je strujala prema njenom tijelu.. makon nekoliko trenutaka maglica je ustuknula i povukla se natrag u njeno tijelo...
Nasmiješio sam se akd sam osjetio da se njeno drhtanje malo smirilo, no nisam još mogao odmarat.. ponovo sam ustao kako bi sakupio cjepanice i napravio ognjište uokvireno kamenjem u nejnoj blizini... Ostatak sam cjepanica naslagao u blizini kako bi mogao održavat vatru tokom noći.. zatim sam svukao oklop i odjeću ostavivši tek plašt i sveti simbol te se zavukao pod deku k njoj pokušavajući ju ugrijat toplinom svog tijela...Uskro u sjenama stvorenim treperanjem vatre primjetio sam pokret.. zahvaljujući budnosti i nemiru koji je njeno golo tijelo uzrokovalo pripijeno uz moje...
Svuda oko nas počele su puzat sjene, korak po gmizavi korak, ako se njihovo kretanje moglo nazvat koračanjem... Lijevom sam rukom čvrsto stisnuo sveti simbol Bahamuta i podigao ga ispred i iznad sebe... Zatvorivši oči izgovorio sam tihu molitvu, i zaurlao iz svega glasa pjesmu ( možda nije zvučalo kao pjesma no vjerujte mi na riječ, pjevao sam...) nakon čega sam ugledao zrake blijede svijetlosti kako izviruju iz simbola.. sjene koje su svojim gmizavim kretanjem već bile nadohvat ruke bile su uništene zrakama iznenadne svete svijetlosti dok su se one u pozadini povukle opržene...
Spustio sam simbol izmoren i čvrsto ju stisnuo uz sebe.. čudno, moje "pjevanje" ju nije probudilo tek je promrmljala "vruć kakao.."
Ovo će biti duga noć...
utorak, 12.06.2007.
Pećina sucks
Naravno ne mislim doslovno da pljuga, pećina ipak nije živo biće (ili se nadam da nije)
Bilo bi strašno da te pećina progoni šumom po noći, prokletstvo... samo bi trebala zatvorit usta, otvor, šta god... hmm... da...
Ona poluvilenjakinja samo spava, piše i bulji u mene... pitam se što joj je... zar misli da ću ju čitav život uzdržavat dok ona 'odmara' ... no ajde, zanimljivo ju je promatrat kako spava... hmm iako se bojim da će utopit mravinjak na kojem spava... dali bi joj trebao reć... hmmm neee... shvatit će i sama...
ako ih ne utopi sve prije nego jadnici imaju šanse nešto poduzet...
No dobro stavio sam plahtu na mravinjak ispod nje, naravno iz saučešća prema mravima... vrijedna stvorenja... nikad se ne žale kad ih netko gazi...
Gdje sam stao... ne znam, probudila se pa me pika u rebra dok ja pokušavam pisat.. tako da ove šare po vellumu nemojte smatrat likovnim radom, nego rezultatom nekontroliranog trzanja...
Nisam kriv za ono što se sljedeće desilo, jednostavno cviše nisam mogao izdržat.. prebacio sam ju preko ramena i odnio u potok ispred pećine gdje sam ju..khm... recimo to tako smočio... zatim sam otišao cjepat drva prije nego je ustala iz potoka... kasnije ću se vratit da pogledam kako joj je...
nedjelja, 10.06.2007.
Opet neko sranje
Ne mogu VJEROVAT da sam se onesvijestila!
I to samo tako, odjednom... ne znam... čudno mi je to.
Nikad se prije nisam onesvijestila u životu. Možda je to od svih onih bobica koje sam jela po šumi.
Trebala sam pazit koje jedem... Ali šta mogu kad sam bila gladna...
I naravno, tko me spasi nego onaj luđak.
Dobro, možda je malo bezobrazno zvat ga luđakom nakon što me spasio.
Zapravo je skroz simpatičan, čak mi je skuhao čaj kasnije.
Jest da je rekao 'Ostalo mi je viška, oš dokrajčit?' al i to je nešto.
I ima neki zavodljiv pogled... I zelene oči. I...
TAKO MI BOGOVA!!!
ŠTA MI JE???
Koje gluposti pišem...
Pa on me sigurno i onesvijestio, klipan jedan.
Kao da sam zaboravila da me zavezao za sag, i da sam zbog njega završila OVDJE.
Mislim da je i ovo zbog onih sumnjivih bobica. Nikad se nisam ponašala ovako neurotično.
Dobro jesam. Ali nikad nisam pisala o nečijim očima u dnevnik.
Uostalom, taj čudak se svako malo povlači u dubinu špilje (u kojoj smo trenutno) i nešto piše u svoju bilježnicu. Može li netko biti ČUDNIJI?
Dobro, i ja pišem.
Ali ne tako često.
I samo kad se dogodi nešto bitno, recimo kad se probudim iz nesvijesti.
Sad me gleda iz svog kutka i smješka se.
Baš mi ide na živce, kao da misli da je najpametniji na svijetu. Gad jedan.
Al ima baš lijepe mišiće na rukama... maloprije je skinuo plašt i otresao ga, pa ga ponovo obukao.
Kladim se da je to napravio da mi pokaže mišiće.
Umišljeno govno.
Kvragu opet mi se smješka. I ima one rupice na obrazima kad se smješka. To je tako...
AAAAAAAAARGH!!! BRZIM BOBICE!
nedjelja, 03.06.2007.
Hranjenje kozom
Dakle, probudio sam se osvježen na ohlađenom jastuku..prokletstvo a bio je tako lijepo topao.. prokletstvo... opipao sam životne funkcije, čini se da sve funkcionira no slabo.. hmmm ... što joj je... položio sam ruke na nju i osjetio poznato peckanje u dlanovima dok sam slijevao svoju energiju u nju... ne radi... prokletstvo..jastuk mi se ohladio i bio sam prilično odlučan da ga ponovo zagrijem... Dakle uhvatio sam neku kozu koja se ništa ne sluteći verala planinama ... kako volim ovaj plašt koji se pretvori u krila kad skočim sa visine veće od 6 metara... jedini je problem da se moram verat na drvo prije nego ga mogu iskoristit... ah well... no dobra stvar je da sam doletio sa kozom do nje i napojio ju mlijekom ne stajući ni kad je počela gunđat 'fuj', gorko, fuj..i tako dalje... da... nemoguće su... hmm no nakon što sam obavio što sam mogao... odlučio sam vratit kozu na mjesto kako jadno stvorenje nebi besciljno lutalo nizinom kad se tako dobro vere.. (a i nisam želio bit u blizini kad ugleda mrlje od mlijeka na odjeći)
subota, 02.06.2007.
Spavajuća poluvilenjakinja
hmm, i tako napio sam se sa patuljcima i vilenjacima koji su odlučili pit zajedno ovaj put kod vilenjaka u šumi... zakon smo se zabavljali... hmmm... no nisam mogao dopustit da me alkohol svlada pa sam pio kozje mlijeko... Hvala Bahamutu na kozama... iskreno se nadam da se radilo o kozi... no dobro...
nego odlutao sam kad su svi vilenjaci bili pod stolom, a patuljci veselo nastavljali pijančevat... laž je da su vilenjaci otporniji an alkohol oni samo znaju kako prolit vino da nitko ne primjeti... sneaky bastards... uglavnom kad sam se do mile volje napio kozjeg mlijeka krenuo sam da se ohladim, bilo je uistinu žestoko.. no na putu sam nabasao na spavajuću poluvilenjakinju... da, onu istu koja mi je ukrala tepih i odjurila njime... zastao sam ispred nje i razmislio što ću sa njom...stvarno nisam znao..kako se usuđuje pojavit ovdje negdje, nemam pojma gdje ej to negdje... ali znam da trenutno ne pišem po vellumu nego stojim ispred nje... hmm gotovo an njoj... jer ju nisam primjetio... da nagazim na nju? .. Ne... djeluje krhko, mogao bi ju zgazit...
Ah dobro legao sam pored nje i pokrio se njenom suknjom po glavi da me ne grizu komarci... Lijepo ugodno i meko... hmm zakon
Gladna sam.
Ne znam zašto se ljudi uvijek odluče za najteži put kad ne znaju kud bi.
Naime ja ovakva gladna i žedna zaključila sam da, s obzirom da ne znam gdje sam, bi najbolje bilo da se popnem na ovo ukleto brdo tu, pa da možda onda nešto i vidim.
I penjem se... Sad sam malo sjela... Uopće ništa ne vidim okolo, sve neke ravnice.
Koje sranje.
Da sam u Ankhu, već bi namirisala onaj poznati vonj rijeke Ankh, ali neee... tu sve miriši po cvijeću i trulom lišću i travi i nečemu što mi miriši kao iskopana zemlja.
Iskopana zemlja ima uvijek neki specifičan miris, kao i pokošena trava.
Kao da se znoji iznutra.
Pitam se odakle dolazi taj miris...
Idem pogledati još malo više pa ću si napisat...
...
Oh, dobre vijesti.
Naime tu netko nešto gradi, i po tragovima nije davno bio tu.
To je super.
Možda oni tu imaju nešto jestivo i pitko a što nisu neke sumnjive bobice...
Već mogu osjetiti miris ispečenog mesa i okus svježe vode kako mi klizi niz grlo...
Kakva je ovo prokleta šuma bez izvora i potoka i slapova i tih sranja koja bi mi bila korisna??
No dobro... idem malo vidit unutra... Uh... hvata me neka nesvjestica, kao da me bogovi gađaju cipelama odozgo...
