Moj izgubljeni svijet

Nedavno se desila mala vesela zgoda koju vam moram prepričati.
Naime, prošli tjedan učenici sedmoga razreda cijepili su se u našoj ustanovi protiv tbc-a. U predvorju bolnice stoji caffe aparat koji je bezobrazno gutao novce, uskraćujući ljude za kofeinski užitak. Između ostalog, iz istog stroja mogla se dobiti i vruća čokolada, mogla rekoh.



Jednoga jutra dva su dječaka sjedila ispred ureda ravnatelja. Opazila ih je tajnica i upitala što čekaju. Na to će jedan:
- Došli smo na razgovor kod ravnatelja.-
- A zbog čega?- ljubazno će tajnica.
-Nakon cijepljenja, prijatelj i ja odlučili smo popiti vruću čokoladu. Ubacili smo po tri kune u aparat koji nam je progutao novce, ali čokoladu nije dao. Zato smo odlučili tražiti ravnatelja da nam vrati naše novce, pa neka se on namiri iz aparata koji je ionako u vašoj firmi.-
-Kada je takav slučaj, najavit ću vas kod ravnatelja.- Reče tajnica zatomivši smijeh.
Nekoliko minuta kasnije, dva su dječaka stajala pred ravnateljem hrabro mu izloživši problem. On ih je pristojno saslušao, posegnuo u džep i dao im dvadeset kuna.
Istoga dana isključili smo caffe aparat da bi spriječili daljnje reklamacije i poštedjeli dobrog čovjeka bankrota:))

Dani se nižu, stvarni svijet nekako je potisnuo ovaj virtualni, koji, usput, nije ništa manje stvaran.
Nedostaje mi ovo piskaranje, a još više bliski susreti s vama, ali. Uvijek se potkrade nesretni ali. Ne želim na neko vrijeme otići s neta, jer jednostavno nisam od onih koji pauziraju, iako su razmaci između postova dovoljno dugački da bi se mogli i tako nazvati. Sama riječ pauza ili pauziranje sugerira vrijeme provedeno u odmoru od nečega (ili nekoga), no u mom se slučaju više radi o umoru, tj. opterećenosti novim sadržajima, plus neizbježno pokućarenje, a tu su i moji ukućani, kojima pokušavam kompenzirati vrijeme što smo nekada bezbrižno provodili zajedno.
Ali ne mogu se požaliti. Ekipa je ugodna, nekoliko duhovitih ljudi uvijek podigne raspoloženje. Šef dobar, posla taman, piju se kavice, smišljamo konspirativne planove gdje ćemo kriomice pušiti kada nas licemjerni zakon o zabrani pušenja istjera iz tople kuhinjice.
Žalostan je, a možda i smiješan prisilni povratak u mladost, srednja škola, WC-i ispunjeni dimom cigarete, ovoga puta uz igru skrivača. Inspekcija dolazi, tko se nije skrio, papreno će platiti udisanje potpuno legalnog proizvoda od čijih se prihoda lijepo puni državna blagajna. Ali to je tema za neki drugi post.
Dragi moji pušači, kako je krenulo, još će nam u kuću upadati ljudi u crnom, mjereći specijalnim uređajima razinu duhanskog dima po metru kvadratnom, kroz broj ukućana, puta oni mlađi od osamnaest, podijeljeno sa ustavom zagarantiranom slobodom i privatnošću.
Dragi moji nepušaći, uživajte u udisanju čistog zraka obogaćenim tek bezopasnim smogom, ispušnim plinovima, slavnim CO2.
A o vodi i hrani krcatoj aditivima koju konzumiramo sa polica blistavih supermarketa, ma tko još mari.
Da ne pretjerujem, odoh zapaliti cigaretu. A vama želim lijepu i ugodnu noć uz tiho rominjanje kišnih kapi.

Dragi moji, nakon poduže pauze, ponovo sam s vama.
Radim, novčeki kapaju, kupi se ponešto, društvo je zanimljivo, a posla preko glave.
Vrijeme, koje se donedavno povlačilo dnevnom kolotečinom poput dosadne paučine po toplim zakutcima, sada je prebačeno u speed brzinu. Slike na kalendaru mijenjaju se kao u ubrzanom filmu, a ja se prebacujem iz kadra u kadar, malo započnem jedan posao, pa me prebace na drugi, pa vrate na prvi i dodaju još pokoji... u svakom slučaju, nije mi dosadno.
Pokušavam uskladiti kućanske obveze, djecu, radno vrijeme, neradno vrijeme koje gotovo nikada nije neradno, jer uvijek se nešto treba i nešto očekuje, a dani su kraći, tama se brzo spusti na umorne kapke, tijelo potone u nepovezane snove, do buđenja, koje uvijek dođe malo prerano.

Pomalo me grize savjest što zapostavljam dragu mi blogosferu i drage mi ljude, no moram priznati da nisam od onih koji se brzo i lako prilagođavaju na novonastale situacije.

A uz to, nemam Internet na poslu, te se ne mogu javljati s mjesta događaja , a i nemam puno prostora za 'slobodne aktivnosti'.

No da ne bi bilo zabune, novonastale promjene i nisu tako loše. Ponekad se osjećam kao da se budim iz dubokog sna. Nova poznanstva, novi poslovi, galerija likova i imena koje moj sklerotičan mozak s mukom nastoji memorirati i ne pobrkati, jer bitno je u našem malom univerzumu tko je doktor- voditelj odjela, tko samo doktor, tko je glavna sestra, a tko ona manje glavna. A uz sve to, luckasta siva masa u mojoj glavi samovoljno otvori vlastite datoteke, te se potkradu kojekakvi fajlovi zgodnih, nezgodnih, simpatičnih, zastrašujućih likova koji obično nemaju veze sa imenima ili službenom titulom, već više sa bojom kose, izrazom lica, pogledom u očima i ostalim osobinama koje nisu nužno povezane sa službenim spiskovima radnika, njih prekostotinu.

Ipak, napredujem, dan po dan, slika se izoštrava, sve polako sjeda na svoje mjesto, jedino što sam manje ovdje, a više tamo, out there.

Odoh vas sada obići, vidjeti kako ste vi proveli posljednjih mjesec dana (zar toliko?!)

Puse i mah, mah u ovu ponoćnu uru