Zodiac i ostalo
|
Nego da se nadovežem na ono o Fincheru. Što više razmišljam o Zodiacu, to mi se više čini da se film zapravo i ne može ocjenjivati prema nekim zadanim žanrovskim mjerilima, jer je strukturom više dokumentarac nego igrani film. Iznosi priču i okolnosti vezane za tu priču, ali nema tu neke dramatizacije, nekakvog punchlinea koji bi to sve povezao. Ne fokusira se niti na jedan element priče ili lik kako bi to postigao. (Ali zato Fincher zna besprijekorno pogoditi kompoziciju kadrova... )
Seven, Fincherov prijašnji, lako je nahvaliti iz više razloga vezanih za sam sadržaj. Prvo, drži se onog starog pravila koje nalaže da priča o zločinu mora biti zanimljivija od priče o istrazi i to radi bolje od većine filmova tog žanra. Bolje utoliko što se poigrava sustavom vrijednosti gledatelja i čini to s tolikim samopouzdanjem da samog ubojicu i njegovo hvatanje stavlja u drugi plan, ne posuđuje te elemente thrillera "za svaki slučaj." Tip se sam predaje, a njegov identitet (John Doe, bez prošlosti, bez povijesti bolesti, bez otisaka prstiju) svodi se na funkciju, na približavanje njegove ideje zločina kao umjetničkog djela publici. Fim nameće sam sustav vrijednosti kao glavnog antagonista priče.
Drugi "kultni" detektivski, The Usual Suspects, doslovno se drži postavke da kriminalac stvara lažnu stvarnost koju detektiv mora eliminirati kako bi riješio slučaj i pritom koristi nepouzdanog pripovjedača. Iako je taj pripovjedač na kraju sam sebi svrha, film ima nekakav provjeren oslonac u teoriji o kojem se može raspravljati. Sama tehnika mi se nakon tko zna kojeg gledanja čini nekako jednokratnom u tom filmu, pogotovo nakon ponovo odgledanog Heroja, u kojem je Zhang Yimou koristi tako da, ne samo da daje priči slojevitost, već i oslikava likove kroz laži, a oni se unatoč tome na kraju ne čine nimalo disonantnima, kao ni sama priča. Ali o Kinezima i epovima neki drugi put.
Teško mi je ne gledati Zodiaca u usporedbi s dva novija filma koji se također bave stvarnim pričama i nekom vrstom istrage, u kojima isto tako ne dobivamo neki upakirani uvid u motivaciju antagonista. Oba je režirao isti tip, Billy Ray. Prvi je Shattered Glass (u nas Lažljivi Glass), nedavno prikazan na HTV-u, a drugi, Breach (Pukotina), koji je donedavno igrao u kinu.
Shattered Glass je jedna od boljih drama koje su izašle u zadnjih nekoliko godina. Iako su je prodavali kao nekakav morality piece (vidi didaktični naslov), što u kombinaciji s onim "po istinitoj priči" lako čovjeka odbije asocijacijom na one televizijske melodrame iz popodnevog termina, film je sama suprotnost takvim limunadama i uspijeva vjerno ispričati priču koristeći samo ogoljelu dramu između likova kako bi postepeno razotkrio Glassa i općenito ostavio odličan utisak. Glumci su sve jedan bolji od drugog - Peter Sarsgaard, Hayden Christensen, Steve Zahn, Rosario Dawson, Hank Azaria, Melanie Lynskey - i film uopće ne pati od nedostatka uvida u motivaciju. Dapače, ikakvi pokušaji dodatne interpretacije jednog patološkog lažova samo bi ga učinili bespotrebno pretencioznim.
Breach koristi sličan pristup, ali većina se stvari otkriva u komadu, negdje između drugog i trećeg čina, i veći je naglasak na perspektivi protagonista (Ryan Phillippe), ali upravo ga ta usredotočenost i definira prvenstveno kao dramu, a ne tzv. dokudramu. Postoji još jedan odličan primjer adaptacije stvarne priče koja fantastično funkcionira u dramskom obliku, ovaj put na malom ekranu, u jednoj od najboljih epizoda serije Homicide: Life on the Street (koja je prije desetak godina bila ono što je ovih godina Oz kod nas ili The Wire u Americi), Three Men and Adena. Cijela epizoda sastoji se u ispitivanju tipa osumnjičenog za ubojstvo djevojčice Adene Watson. Priča se temelji na stvarnom slučaju koji ostaje neriješen, kako u stvarnosti tako i u seriji, ali prerasta u svojevrstan simbol i definira jednog od detektiva kroz svih sedam sezona. Osim same atmosfere, dinamike ispitivanja i razrade likova, ono što ostaje u sjećanju je podsjetnik na ulogu detektiva-Sitha, koji se nužno mora poistovijetiti sa zločincem, kroz riječi naočigled polu-lucidnog sumnjivca, negdje pred kraj ovog klipa, na kojem ću se zaustaviti za danas: |
