Plavetnilo neba...
Bez oblaka...
Bez ptica...
Bez aviona...
Plavetnilo neba,
Beskrajno i duboko.
Tijelo mi upija toplinu
Sunčevih zraka
Dok mi lagani vjetar
Klizi po kosi i licu.
Tišina...
Ipak, nešto zlokobno
Ispunjava zrak -
Tihi ubojica je među nama!
Šulja se između nas!
Ne vidimo ga, ne čujemo ga,
Ne osjetimo ga dok ne uđe u naše
Pore i počne nas gušiti.
Moramo se skrivati!
Moramo bježati jedni od drugih!
O, kako smo krhki mi ljudi...
A priroda se budi isto kao i prije:
Voćke cvjetaju, ptice pjevaju!
Ljepota, užas i tuga.
Ima li kraja?!
Plavetnilo neba,
Beskrajno i duboko...