Pjesme pisane srcem

Magla se siva spustila
Kišnog, jesenskog jutra,
Šumu je tuga obavila,
U zraku ni daška vjetra.

Nigdje nijedne ptice,
Ni vjeverica nema,
Lišće je prekrilo stazice
Zarasle divljim gljivama.

Prislonih ruku na kamen,
Hladan i svjež od kiše,
Pogled mi postade smiren -
Osjetih da šuma diše!

Dodirnuh lišće bršljana,
Mekano je i nježno
(Jedna je grana potrgana),
Srcoliko ostaje vječno!

Kišica sipi polako,
Pas laje u daljini,
Odlazim kući lako
Da snivam u toplini.