I Think this is a Dream. I really do.

Jučer je bio čudan dan. Zašto sam jedva suuzdržavala suze. Zašto ih nisam pustila da krenu. Valjda ne volim iskazivanja slabosti.
Na trenutak sam zaboravila koliko može zaboljeti...isuse pa ponašam se kao da je prijevara.
Jebemti, zašto sam tako slaba. Zašto sam krajičkom oka promatrala sve to.
Kapi kiše vani, znojna tijela previjaju se u ritmu.
Vrijeme prolazi, osjećam teške korake u svom srcu. Svaki korak jednako glasan, jednako odzvanja. Pa onda još jedan i još jedan.
Rušim se, dižu me iz čučnja. Govore mi jesam li dobro.
Izlazim na kišu, ne nalazim nikoga. Samo prazne flaše i razbijene staklene čaše na kolniku.
Zašto nikome ne mogu sada reći da volim plesati na kiši.
Želim se istrgati do zadnjeg komadića, jer sam tu sama. Uvijek govorim da mi samoća paše, ali ne sada.
Ne dok želim zaklopiti oči da ne vidim i oguliti kožu da ne osjetim.
Svi bježe od mene. Dobro, vidjet ćemo kad me budete trebali. Trebat ćete me.
Osjećam se ko rubin u kakici.
To više nisam ja.
I ulazim unutra, bojim se slabosti, a mirišem samo kakicu.
Osjećam se prljavo.
Bože, tko je on? I koji kurac ja sad izvodim od sebe. Mislim si ja i tražim ljude za ples.
Zašto su sve odjevene ko kurve. Svaka čast iznimkama koje potvrđuju pravilo.
Da si skinem tajce? Nema šanse, šećeru, i nije to kompleks već zadržavanje malo svoje intime za sebe.
I duboko u sebi znam da imam samo jednu prijateljicu, ona nije tu.
Kraj je večeri, samo hoću nešto što će me smiriti. Neko mi je maznuo kutiju.
Pas mater, štaje samnom.

x Komentari [9] x

Imam jednu potrebu ponašat se ko divljakuša i to me već prati tjedan dana. Neodgojena, sa pljugom u ruci i potrebom da uništava. Da se iskali. Jer me trpaju biljnim čajevima, jer me kljukaju antibioticima i drugim tabletama, jer mi trpaju hranu u usta, jer me prešetavaju po onim hodnicima što smrde po bolesnim bakicama i alkoholu, jer ležim i to više ne mogu podnijeti. Jer mi govore problem je u ovome, pa je problem u onome, pa ti nevalja ovo pa ti nevalja ono. Dosta u kurac. Zbunjujete me. Samo oću otić vani, dok je još sunčano, dok ne okrene kiša i neka nova anticiklona. Jel tražim previše? Ha? Pretvorila sam se u isfrustriranog kostura koji ima previše toga na leđima. Onako, fakat previše toga. I još mi ne radi duplo ve na tipkovnici. To je bila kap koja je prelila čašu.
Vrijeme je za revolucije!

x Komentari [7] x

Ljud moji to je bio show. Od prvog trenutka kad su izašli uz pjesmu "Dobar Loš Zao" kao pozadinu, do zadnjeg trenutka kad su nam bacali trzalice i slali nam poljupce. To je bilo malo gaylish od njih ali ne zamjeram im. Sve što je bilo između bolje da vam ne pričam.
Sram me je bilo da u najvećem gradu Hrvaske može biti kao u štali ili svinjcu. Jer je doslovno tako bilo. Crne hlače s kojima sam došla u starku su odmah malo posmeđile a marte su bile natopljene. Doslovno. Imala sam osjećaj kao da ću se utopiti u blatu.
Kiša me nije smetala osim što je padala bez prestanka svih sedam sati koje sam provela stojeći, skačući, derući se i sl.
Predgrupe su po meni bile promašaj, čak prva više nego druga, jer je se frontmen druge polio s vodom i time zapravo utješio nas sve mokre. To nas je sve vidno oraspoložilo. Baš je bilo lijepo od njega :)
Drago mi je bilo što kad su tipovi iz Metallice izašli, imala sam najbolju frendicu kraj sebe i uživala sam u njenom društvu cijelo vrijeme dok se ostatak ekipe negdje pogubio što je bilo za očekivat. Najefektnija pejsma s kojom su otvorili koncert bila je: "Creeping Death".Vjerujem da ću se nje sjećat do kraja života. Ono što mi je još ostalo u sjećanju kao kvalitetna izvedba je bila "Sad But True" i pjesma na koju smo svi podivljali, naravno, "Enter Sandman". Pjesma koja je izvedena s najviše emocija pogotovo s Jamesove (<3) strane je " The Day That Never Comes" i naravno zadnje dvije pjesme kojima sam izvlačila zadnje atome snage "Hit The Lights" i "Seek and Destroy" na koju je James prepustio vodstvo nama. Ta se pjesma orila Hipodromom , to uopće nije upitno. I kao još jednu super pjesmu u kojoj sam uživala navela bi " Broken Beat and Scarred".
S ponosom ću reći da sam na Hipodromu ostavila dušu, jer sam već pet mjeseci čekala jučerašnji dan i doslovno živjela za njega. Sa žutom kabanicom i martama sam kao pravi fan pjevala svaku pjesmu sa istim žarom (zato i jesam promukla).
Za "One", (koja meni osobno nije ništa posebno pjesma, zapravo ne vidim što je ljudima posebno u njoj) pušteno je 4 rakete koje su se daleko u plavo sivom nebu raspuknule i prasnule kao bomba.
Tu su bili i vatreni plamenovi koji su buktali na "Fuelu" i još nekim pjesmama...
Ono čega sam se te večeri sjetila je kako je sve to započelo. Započeo je prije godinu i pol sa pjesmom "Turn The Page". Tako je započela ljubav prema Metallici, a malo kasnije i prema metalu. Za kraj bi samo rekla da mi je falila ta pjesma, htjela sam je čuti uživo. Isto sam razočarana zbog jedva dva sata svirke i čaše pive koja je došla 20 kuna i boce vode 15 kuna. Čovjek ožedni nakon nekog vremena i mora si nešto popiti i onda si prisiljen platiti jer su ti na ulazu sve bacili što si donio sa sobom.
Pred sam kraj su bacali trzalice, ali kako male one jesu većinom ih se trebalo tražiti u blatu, sumnjam da je kome upala ravno u ruke. Moja najbolja prijateljica je kopala po blatu i našla je trzalicu. Bila sam neopisivo ljubomorna jer ih je dosta ljudi koji su bili u prvim redovima imali trzalicu a i ja sam bila među prvim redovima !!!
Ali dobro, sve je dobro što se svrši pa tako i ovo. Moja žuta kabanica se ostala držati, marte kako tako, kosa baš i ne, ali srce je i dalje kucalo kao i ludo i još se nada da će Metallica brzo ponoviti ovaj spektakl.
I think this was a dream. I really do.

Waiting for the one!
The day that never comes!
When you stand up and feel the warmth!
But the sunshine never comes!

No the sun shine never comes.

Ulomak iz "The Day That Never Comes"

I, da, plakala sam.

x Komentari [6] x

Zar mi nije ovaj moj novi dizajnić baš predivan. Oči mi uživaju :D haha
Jučer sam izjavila svom plišancu Šampiju ljubav. Bilo mi je baš toplo u krevetu a vani je padala kiša. Jednostavno mi je tako došlo. Činilo mi se kao da je proljeće odletjelo negjde daleko. Za Metallicu ću se doslovno satrat.
Kiša, blato, snažni metalci koji pogaju, 7 do 8 sati stajanja. Hladnoća.
Pomolite se za mene, ljudi od vjere, ako vas ima. To će biti spektakl ali i tijesna groznica. trideset tisuća.
Metalaca i metalki. Ja među njima, to je nešto nevjerojatno što kola mojim žilama ovih dana.
Euforija. Uzbuđenje, oh Metallica.
Ja ne mogu vjerovati kiši u svibnju. Mjesecu čije boje su zelena, žuta kao maslačci ili podnevno sunce, plava kao bistro nebo, crvena kao poljski makovi i bijela kao pokoja gradska tratinčica.
Nadam se da ću preživjeti svu tu agresiju i hladnoću.
Tko je utopio svu tu ljepotu ?
Nije da se pretjerano bunim kiši općenito, ali ona kiša koja traje danima i koja tjera lišće da padne sa drveta mi se nimalo ne sviđa.
Javit ću vam dojmove sa Metallice, a njih će biti dosta ne sumnjam u to uopće.
Jeste li se ikad zapitali zašto moj blog nema slika?
70 post. Zašto tako malo pišem a imam puno toga za reći?
Vaša Templey.

x Komentari [4] x

Nemoj vjerovati kad ti kažu da je sve ovo samo san,
jer je san odviše stvaran za ovo a mjesec još uvijek sja.
Sjećam se kad smo zaneseni lutali kroz polja suncokreta
I onda izišli na neku ledinu i gazili koprive
San je bio jer nas te noći noge nisu pekle uopće
Nikog nije bilo da nam se smije, samo sovin promukao
huk.

Čuvaš li i dalje one zlatne cipelice svoje kćeri
Kojima smo kopali zemlju i tražili bisere lijepe
Pisma moja natopljena parfemom čitaš li
A danas kada odem na polje, berem šljive
Jer posao ne zna za zabavu, to sama znaš.
Predvečer purpurne haljine lebde nebom kao
oblaci.

x Komentari [5] x

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.