Ljud moji to je bio show. Od prvog trenutka kad su izašli uz pjesmu "Dobar Loš Zao" kao pozadinu, do zadnjeg trenutka kad su nam bacali trzalice i slali nam poljupce. To je bilo malo gaylish od njih ali ne zamjeram im. Sve što je bilo između bolje da vam ne pričam.
Sram me je bilo da u najvećem gradu Hrvaske može biti kao u štali ili svinjcu. Jer je doslovno tako bilo. Crne hlače s kojima sam došla u starku su odmah malo posmeđile a marte su bile natopljene. Doslovno. Imala sam osjećaj kao da ću se utopiti u blatu.
Kiša me nije smetala osim što je padala bez prestanka svih sedam sati koje sam provela stojeći, skačući, derući se i sl.
Predgrupe su po meni bile promašaj, čak prva više nego druga, jer je se frontmen druge polio s vodom i time zapravo utješio nas sve mokre. To nas je sve vidno oraspoložilo. Baš je bilo lijepo od njega :)
Drago mi je bilo što kad su tipovi iz Metallice izašli, imala sam najbolju frendicu kraj sebe i uživala sam u njenom društvu cijelo vrijeme dok se ostatak ekipe negdje pogubio što je bilo za očekivat. Najefektnija pejsma s kojom su otvorili koncert bila je: "Creeping Death".Vjerujem da ću se nje sjećat do kraja života. Ono što mi je još ostalo u sjećanju kao kvalitetna izvedba je bila "Sad But True" i pjesma na koju smo svi podivljali, naravno, "Enter Sandman". Pjesma koja je izvedena s najviše emocija pogotovo s Jamesove (<3) strane je " The Day That Never Comes" i naravno zadnje dvije pjesme kojima sam izvlačila zadnje atome snage "Hit The Lights" i "Seek and Destroy" na koju je James prepustio vodstvo nama. Ta se pjesma orila Hipodromom , to uopće nije upitno. I kao još jednu super pjesmu u kojoj sam uživala navela bi " Broken Beat and Scarred".
S ponosom ću reći da sam na Hipodromu ostavila dušu, jer sam već pet mjeseci čekala jučerašnji dan i doslovno živjela za njega. Sa žutom kabanicom i martama sam kao pravi fan pjevala svaku pjesmu sa istim žarom (zato i jesam promukla).
Za "One", (koja meni osobno nije ništa posebno pjesma, zapravo ne vidim što je ljudima posebno u njoj) pušteno je 4 rakete koje su se daleko u plavo sivom nebu raspuknule i prasnule kao bomba.
Tu su bili i vatreni plamenovi koji su buktali na "Fuelu" i još nekim pjesmama...
Ono čega sam se te večeri sjetila je kako je sve to započelo. Započeo je prije godinu i pol sa pjesmom "Turn The Page". Tako je započela ljubav prema Metallici, a malo kasnije i prema metalu. Za kraj bi samo rekla da mi je falila ta pjesma, htjela sam je čuti uživo. Isto sam razočarana zbog jedva dva sata svirke i čaše pive koja je došla 20 kuna i boce vode 15 kuna. Čovjek ožedni nakon nekog vremena i mora si nešto popiti i onda si prisiljen platiti jer su ti na ulazu sve bacili što si donio sa sobom.
Pred sam kraj su bacali trzalice, ali kako male one jesu većinom ih se trebalo tražiti u blatu, sumnjam da je kome upala ravno u ruke. Moja najbolja prijateljica je kopala po blatu i našla je trzalicu. Bila sam neopisivo ljubomorna jer ih je dosta ljudi koji su bili u prvim redovima imali trzalicu a i ja sam bila među prvim redovima !!!
Ali dobro, sve je dobro što se svrši pa tako i ovo. Moja žuta kabanica se ostala držati, marte kako tako, kosa baš i ne, ali srce je i dalje kucalo kao i ludo i još se nada da će Metallica brzo ponoviti ovaj spektakl.
I think this was a dream. I really do.
Waiting for the one!
The day that never comes!
When you stand up and feel the warmth!
But the sunshine never comes!
No the sun shine never comes.
Ulomak iz "The Day That Never Comes"
I, da, plakala sam.
Sram me je bilo da u najvećem gradu Hrvaske može biti kao u štali ili svinjcu. Jer je doslovno tako bilo. Crne hlače s kojima sam došla u starku su odmah malo posmeđile a marte su bile natopljene. Doslovno. Imala sam osjećaj kao da ću se utopiti u blatu.
Kiša me nije smetala osim što je padala bez prestanka svih sedam sati koje sam provela stojeći, skačući, derući se i sl.
Predgrupe su po meni bile promašaj, čak prva više nego druga, jer je se frontmen druge polio s vodom i time zapravo utješio nas sve mokre. To nas je sve vidno oraspoložilo. Baš je bilo lijepo od njega :)
Drago mi je bilo što kad su tipovi iz Metallice izašli, imala sam najbolju frendicu kraj sebe i uživala sam u njenom društvu cijelo vrijeme dok se ostatak ekipe negdje pogubio što je bilo za očekivat. Najefektnija pejsma s kojom su otvorili koncert bila je: "Creeping Death".Vjerujem da ću se nje sjećat do kraja života. Ono što mi je još ostalo u sjećanju kao kvalitetna izvedba je bila "Sad But True" i pjesma na koju smo svi podivljali, naravno, "Enter Sandman". Pjesma koja je izvedena s najviše emocija pogotovo s Jamesove (<3) strane je " The Day That Never Comes" i naravno zadnje dvije pjesme kojima sam izvlačila zadnje atome snage "Hit The Lights" i "Seek and Destroy" na koju je James prepustio vodstvo nama. Ta se pjesma orila Hipodromom , to uopće nije upitno. I kao još jednu super pjesmu u kojoj sam uživala navela bi " Broken Beat and Scarred".
S ponosom ću reći da sam na Hipodromu ostavila dušu, jer sam već pet mjeseci čekala jučerašnji dan i doslovno živjela za njega. Sa žutom kabanicom i martama sam kao pravi fan pjevala svaku pjesmu sa istim žarom (zato i jesam promukla).
Za "One", (koja meni osobno nije ništa posebno pjesma, zapravo ne vidim što je ljudima posebno u njoj) pušteno je 4 rakete koje su se daleko u plavo sivom nebu raspuknule i prasnule kao bomba.
Tu su bili i vatreni plamenovi koji su buktali na "Fuelu" i još nekim pjesmama...
Ono čega sam se te večeri sjetila je kako je sve to započelo. Započeo je prije godinu i pol sa pjesmom "Turn The Page". Tako je započela ljubav prema Metallici, a malo kasnije i prema metalu. Za kraj bi samo rekla da mi je falila ta pjesma, htjela sam je čuti uživo. Isto sam razočarana zbog jedva dva sata svirke i čaše pive koja je došla 20 kuna i boce vode 15 kuna. Čovjek ožedni nakon nekog vremena i mora si nešto popiti i onda si prisiljen platiti jer su ti na ulazu sve bacili što si donio sa sobom.
Pred sam kraj su bacali trzalice, ali kako male one jesu većinom ih se trebalo tražiti u blatu, sumnjam da je kome upala ravno u ruke. Moja najbolja prijateljica je kopala po blatu i našla je trzalicu. Bila sam neopisivo ljubomorna jer ih je dosta ljudi koji su bili u prvim redovima imali trzalicu a i ja sam bila među prvim redovima !!!
Ali dobro, sve je dobro što se svrši pa tako i ovo. Moja žuta kabanica se ostala držati, marte kako tako, kosa baš i ne, ali srce je i dalje kucalo kao i ludo i još se nada da će Metallica brzo ponoviti ovaj spektakl.
I think this was a dream. I really do.
Waiting for the one!
The day that never comes!
When you stand up and feel the warmth!
But the sunshine never comes!
No the sun shine never comes.
Ulomak iz "The Day That Never Comes"
I, da, plakala sam.
