Jučer sam izjavila svom plišancu Šampiju ljubav. Bilo mi je baš toplo u krevetu a vani je padala kiša. Jednostavno mi je tako došlo. Činilo mi se kao da je proljeće odletjelo negjde daleko. Za Metallicu ću se doslovno satrat.
Kiša, blato, snažni metalci koji pogaju, 7 do 8 sati stajanja. Hladnoća.
Pomolite se za mene, ljudi od vjere, ako vas ima. To će biti spektakl ali i tijesna groznica. trideset tisuća.
Metalaca i metalki. Ja među njima, to je nešto nevjerojatno što kola mojim žilama ovih dana.
Euforija. Uzbuđenje, oh Metallica.
Ja ne mogu vjerovati kiši u svibnju. Mjesecu čije boje su zelena, žuta kao maslačci ili podnevno sunce, plava kao bistro nebo, crvena kao poljski makovi i bijela kao pokoja gradska tratinčica.
Nadam se da ću preživjeti svu tu agresiju i hladnoću.
Tko je utopio svu tu ljepotu ?
Nije da se pretjerano bunim kiši općenito, ali ona kiša koja traje danima i koja tjera lišće da padne sa drveta mi se nimalo ne sviđa.
Javit ću vam dojmove sa Metallice, a njih će biti dosta ne sumnjam u to uopće.
Jeste li se ikad zapitali zašto moj blog nema slika?
70 post. Zašto tako malo pišem a imam puno toga za reći?
Vaša Templey.