jer je san odviše stvaran za ovo a mjesec još uvijek sja.
Sjećam se kad smo zaneseni lutali kroz polja suncokreta
I onda izišli na neku ledinu i gazili koprive
San je bio jer nas te noći noge nisu pekle uopće
Nikog nije bilo da nam se smije, samo sovin promukao
huk.
Čuvaš li i dalje one zlatne cipelice svoje kćeri
Kojima smo kopali zemlju i tražili bisere lijepe
Pisma moja natopljena parfemom čitaš li
A danas kada odem na polje, berem šljive
Jer posao ne zna za zabavu, to sama znaš.
Predvečer purpurne haljine lebde nebom kao
oblaci.