Zar je moguće da ja još osjećam na neki način gnjev prema njemu.
Zar mi je stalo?
Ja još uvijek mislim o onom svom.
Onom svom o kojem još uvijek pričam svaki dan.
Kojeg sam jučer sanjala.
Kojeg sam zamislila u tramvaju kad sam išla prema Avenue Mallu.
Da me je pozdravio.
Prošao rukama kroz kosu nježno.
Kojeg sam sanjala da mi drži ruku i nešto se šali.
Ja se smijem slabašno.
On polako odlazi a ja ga pratim u mislima.
U snovima.
Shvaćam da je maštanje u mom životu preuzelo maha.
Puste mračne ulice i bljeskave lampice.
Nasip je danas prazan.
Nad prljavu Savu nadvio se mjesec i pokoji beskućnik ide ispod mosta.
Asfalt je pun lokava.
Štakor prelazi kamenje spotiče se o ostatake kruha.
Baš me briga.
Tvoje tamne oči su magnet za mene,tvoja kosa je od Save privlačnija.
Nosiš smeđu jaknu.
Nosiš crne starke.
U svojim mislima imaš svašta.Ti želiš
I ja želim.
Svoje usne pritišćeš izvijaš čarobiraš.
Želiš me pridobiti.
Osvojiti.
Sve je tu.Između nas nema prostora.
Moji tereti nestaju.Stapaju se u nešto drugo.
Nešto ugodno.
Ja samo uživam.
A onda ti nestaješ u tami.
djeca se ljube na ulicama
noći su frajerske i uvijek na smetnji
noći su samo na smetnji
ja sada idem iz ovih stopa da se bacim
ravno u savu
Kada će doći ta jedna jedina jebena poruka!