U svojoj sobi,ugašena svjetla.
Prozor otvoren
Slušam njegovu najdražu pjesmu.
Zamišljam.Nas dvoje sami u sobi,nas dvoje isprepleteni.
Povjetarac puše.
Ja se igram s tvojim kovrčama.
Ti mi nježno šapućeš.Ne vidiš moje suze hladne.
Sjećam se kad sam te prije maštala.
Sada je drugačije.
Želim te više od ičega.
Ti si neostvariv i sve oko tebe je nemoguće.
Tako si hladan.
Nedostižan.Ne vidiš kako sam ja tužna što te tako rijetko viđam.Što ne mogu bez tebe.
Ali ja i dalje maštam.Ne vidiš koliko bi se žrtvovala da te vidim da te osjetim ili čujem.
I maštat ću.Koliko sam tužna i nesretna zapravo. Zbog tebe. .
Makar me to odvuklo od stvarnosti. Što te preslabo poznam.
Makar izgubim trag.
Imat ću te.
Što te neću vidjeti sve do iduće srijede, kad te vidim nećeš biti sam.Što sam tako očajna a ti ne razumiješ.Nitko ne razumije.Svi misle da je ovo površno,ali ima nešto...nešto što ja osjećam.
Beautiful Chaotic fala već sam se poslužila.