Evo pijuckam limunadu bez šećera sa visokim udjelom limunovog soka a malim udjelom vode.
Malo osjećam kiselkastost ali koga briga.
Lektira me natjerala da malo razmišljam.
Kako svi žele korist.
Kako i kad se ne nadaš netko te vreba iz ugla,prati ti korak,želi nešto izvući iz tebe,nekako te prevariti. Uzeti ti nešto što imaš.
Uglavnom naslov knjige u ovom trenutku nije ni važan.
Radi se o jednom prosijaku kojeg odgaja ulica,koji prosi za svoju obitelj a uspješnu prošnju može zahvaliti svom nevinom izgledu. Mnogi ljudi shvaćaju njega kao zlatni rudnik a on to zapravo shvaća. Ima jednog svog prijatelja isto lutalicu koji ga iskorištava,muze novac od njega.
Mali prosjak štedi novac sprema ga u kutijice i zakopava u zemlju a mnogi uličari se žele dokopati tog novca.
Istovremeno prosjak je zaljubljen u djevojku koja je tako naivna da je to iritantno.
Ne ono malo,već tipkinja ima 15-16 godina zaljubi se u drogeraša i nakon jednog sexa s njime ona ga pušta u kuću zajedno sa njegovom ekipom da se tamo fiksaju i imaju šuteve.
Ona sama živi u stanu jer joj je baka umra i ostavila taj stan.
Zatim i sama postane drogerašica i ovisnica. Taj dečko s kojim se prije jebala se odaljio od nje...
I tu sam stala.
Koliko mi zapravo puštamo u svoju okolinu neke osobe koje nisu vrijedne naše pažnje.
Jesmo li ikad zbog ljubavi zanemarili ponos,sve što imamo,stavili ružičaste naočale i oslijepili.
Ne vidjeli stvarnost zbog neke površne osobe.
Koja je od nas napravila zadnje smeće ali mi smo joj mi to dopuštali.
Iskorištavanje.
Sex za jednu noć.
Svi jesmo makar to ne želimo priznati.Više ili manje.
Recimo nekad bi jeli hamburger u McDonaldu znajući da trpamo smeće u sebe ali bi i dalje nastavili znajući da nam sladila unutra pružaju poseban osjećaj.
Preslabi smo da bi se oduprijeli.
Uživamo u posljednjim zalogajima.
Znamo da nam šteti znamo da neće biti bolje, znamo da se trujemo ali nema veze.
Preslabi smo.
Ne možemo ništa.
Citiram dio iz knjige nad kojim sam se zamislila
Sada je drugčije izgledala.Onog sjaja što daje prva ljubav je nestalo,prožela ju je bol,tiha ravnodušnost.Odrasla je naglo s dječijim licem anđela,u školi nije odgovarala na pitanja,nikom se nije povjeravala. Bila su dva svijeta u njoj,onaj školski u kojem se trudila da nalikuje na učenicu i drugi, u stanu što je bio sve manje njezin.
Narkoosi su bešćutni. Hladni i naizgled ravnodušni čuvaju svoje ljude,svoje osvojene prostore.Ona je postala jedna od njihovih.
Ne može im pobjeći ne može ih izbjeći.
Malo osjećam kiselkastost ali koga briga.
Lektira me natjerala da malo razmišljam.
Kako svi žele korist.
Kako i kad se ne nadaš netko te vreba iz ugla,prati ti korak,želi nešto izvući iz tebe,nekako te prevariti. Uzeti ti nešto što imaš.
Uglavnom naslov knjige u ovom trenutku nije ni važan.
Radi se o jednom prosijaku kojeg odgaja ulica,koji prosi za svoju obitelj a uspješnu prošnju može zahvaliti svom nevinom izgledu. Mnogi ljudi shvaćaju njega kao zlatni rudnik a on to zapravo shvaća. Ima jednog svog prijatelja isto lutalicu koji ga iskorištava,muze novac od njega.
Mali prosjak štedi novac sprema ga u kutijice i zakopava u zemlju a mnogi uličari se žele dokopati tog novca.
Istovremeno prosjak je zaljubljen u djevojku koja je tako naivna da je to iritantno.
Ne ono malo,već tipkinja ima 15-16 godina zaljubi se u drogeraša i nakon jednog sexa s njime ona ga pušta u kuću zajedno sa njegovom ekipom da se tamo fiksaju i imaju šuteve.
Ona sama živi u stanu jer joj je baka umra i ostavila taj stan.
Zatim i sama postane drogerašica i ovisnica. Taj dečko s kojim se prije jebala se odaljio od nje...
I tu sam stala.
Koliko mi zapravo puštamo u svoju okolinu neke osobe koje nisu vrijedne naše pažnje.
Jesmo li ikad zbog ljubavi zanemarili ponos,sve što imamo,stavili ružičaste naočale i oslijepili.
Ne vidjeli stvarnost zbog neke površne osobe.
Koja je od nas napravila zadnje smeće ali mi smo joj mi to dopuštali.
Iskorištavanje.
Sex za jednu noć.
Svi jesmo makar to ne želimo priznati.Više ili manje.
Recimo nekad bi jeli hamburger u McDonaldu znajući da trpamo smeće u sebe ali bi i dalje nastavili znajući da nam sladila unutra pružaju poseban osjećaj.
Preslabi smo da bi se oduprijeli.
Uživamo u posljednjim zalogajima.
Znamo da nam šteti znamo da neće biti bolje, znamo da se trujemo ali nema veze.
Preslabi smo.
Ne možemo ništa.
Citiram dio iz knjige nad kojim sam se zamislila
Sada je drugčije izgledala.Onog sjaja što daje prva ljubav je nestalo,prožela ju je bol,tiha ravnodušnost.Odrasla je naglo s dječijim licem anđela,u školi nije odgovarala na pitanja,nikom se nije povjeravala. Bila su dva svijeta u njoj,onaj školski u kojem se trudila da nalikuje na učenicu i drugi, u stanu što je bio sve manje njezin.
Narkoosi su bešćutni. Hladni i naizgled ravnodušni čuvaju svoje ljude,svoje osvojene prostore.Ona je postala jedna od njihovih.
Ne može im pobjeći ne može ih izbjeći.
