...Emelline je brutalno zaklala malenu Rose. Bolesni smješak joj se nije skidao s lica dok je mrcvarila maleno djecje tjelo, dok je krv špricala svuda po sobi, po njoj, po njenoj bijeloj vjencanici, po licu ... svuda. Alice jo ostala u šoku i nakon par minuta šokantne tišine pocela je vrištati. Emelline se i dalje smješkala dok je koracala prema Alice. Bacila je nož i podigla sjekiru s poda koju je vec prije pripremila. Šetkala se onako krvava sva po sobi sa sjekirom u rukama ne skidajuci osmjeh sa lica i pricajuci kago je prevela svoje vrijeme u ludnici razmišljajuci o Jasperu. alice je plakala i prekinjala je da prestane ali Emelline nije mogla stati. Bijes i želja za osvetom ju je vodila kroz ovaj mrak. Kroz mracni tunel bez kraja. Bez izlaza. Tada je stala pored kreveta držeci sjekiru u rukama. Alice ju je pogledala sa isprikom u ocima. Ali Emelline se samo još jace nasmješila i tiho progovorila. ''Cijeli život živim u sjeni. Potpuno sama i zaboravljena od apsolutno svih. Jasper je jedini koji me izvukao iz te sjene. I ti si mi ubila jedinu nadu u bolje sutra. Ali sad je kasno za nadanje, za vjeru, za život. Cijeli život živim u sjeni ali od danas cu se izvuci iz te sjene i svi ce me se sjecati. Necu više biti zaboravljena''. Emelline je završila svoj monolog i pognula glavu. Alice je ostala zbunjena. Emelline je cvršce primila sjekiru i strahovito zamahnula prema Alice. Krv je pocela šiktati svuda po sobi iz Alicine odjsecene noge. Alice je vrištala, a taj vrisak je potaknuo Emelline da joj nanese još boli. Emelline je uživala u njenim krikovima, u njenoj boli. To joj je postalo kao neka vrsta hrane. Sjekira je sjevnula još jednom ... pa još jednom i još jednom. Alicino mrtvo, raskomadano, izmasakrirano tjelo je ležalo na krevetu a krv je bila svuda po sobi. Bijela vjencanica od, nekad davno, mirne i dražesne Emelline je postala crvena. Bacila je sjekiru na pod i krenula kuci. Ušla je u ured od oca i uzela je pištolj. Zatim se ušuljala u sobu od roditelja koji su mirno spavali. Pocela je plakati. Dvoumila se ali je bjes prevladao. Uperila se pištolj prema majci, zatim prema ocu pa opet prema majci. Nije se mogla odluciti koga ce prvog ubiti. Majka se probudila i vidla Emelline kako stoji u sobi sa pištoljem uprtom prema njoj. Majka se razljutila i ljutitim glasom pitala što to radi ovdje, a Emelline je odgovorila kratko i jasno. ''Došla sam okoncati svoju bol ''. Majka se okrenula prema njenom ocu da ga probudi ali kasno. Cim se pomaknula Emelline je pocela pucati. Propucala je majku, zatim oca. Sluškinja koja je dotrcala u sobu sva u starahu. Vidjela je sviježa trupla i krv na zidu i komadice mozga kako se slijeva niz zid, i Emelline kako nepomicno stoji u sobi sa uprtim pištoljem u njih. Nije ni stigla progovoriti a Emelline se vec okrenula prema njoj i okinula obarac i sluškinja se našla na podu sa mozgom prosutim po podu. Emelline je izašla iz sobe i krenula na njegov grob. Došla je na njegov grob i kleknula. Tiho prošaptala ''Volim te.'' Zatim je stavila Pištolj u usta i ispustila jednu iskrenu suzu. Grobnu tišinu je proparao strahovit prasak. I tako završava agonija drage djevojke Emilline koja je na prvi pogled imala sve ali nije imala srece. Djevojka koja je bila zaboravljena od apsolutno svih sada živi u našim sjecanjima. Više nije zaboravljena. Još i dan danas kada pogledate u najsjajniju zvijezdu na nebu možeš cuti njen plahi glasic kako moli i preklinje da joj podarite bar malo pažnje. I dan danas možete cuti njene bolne jecaje kako govori kroz plac... '' VOLIM TE'' |
... Nakon godinu dana lijecenja puštena je iz bolnice i vratila se u rodni grad kod roditelja. Sve se cinilo da je Emelline prebolila svog nesuđenog Jaspera. Ali to je bila samo krinka da opet bude slobodna. Duboko u svome slomljenom srcu je još uvjek bilo urezano njegovo ime. Vratila se u rodni grad, vratila se u propast. Vratila se u sjenu. Nakon dugo vremena vidjela je cijelu svoju obitelj koja se nije nimalo promjenila. I dalje je nitko nije doživljavao i nitko joj nije izrazio sucut zbog nepreboljene ljubavi. Nikog nije bilo briga za njene osjecaje. Slomljena Emelline je krenula na fakultet i sve je nekako funkioniralo. Sve do jednog dana kada nije dobila pismo od njegovog brata. Koji joj je sve detaljno opisao u pismu. Emelline se slomila do kraja. Više nije vidjela buducnosti. Samo osvetu. I tako je jednog dana to i ostvarila. |
... Našla je nekog tko ce joj dati svu svoju pažnju. Upoznala je Jaspera. Zgodnog decka, pomalo misterioznog. Jednog dana kad se vracala iz škole prišao joj je i tako su se upoznali i poceli razgovarati. Emelline je imala prijatelja u kojeg je bila potajno zaljubljena. Tako je prolazio dana za danom a Emelline nije skidala osmjeh sa svog prelijepog lica. Sreca joj se napokon smilovala. Nakon mjesec dana poznanstva postali su par. Sretan par. Sreca se nije odvajala od Emelline. Uz decka došla joj je i sestricna iz drugog grada. Sada je imala sve. I decka i najbolju prijateljicu. Ali jeli moguce da joj je sve odjednom tako savršeno. Njeni roditelji su zamjenili Emelline sa njenom sestricnom Alice. Prema Alice su uvjek bili dobri, dragi i pristojni. Uvjek su je docekivali sa previše ljubavi i davali su joj pretjeranu pažnju, a jadna Emelline je ostala u sjeni. Emelline je pukla na živce ali još se nadala da ce sve biti dobro sad kad ima svog Jaspera. I tako je jednog dana odlucila reci majci da ima decka na šta joj je mjka zabranila izlaske, makar nigdje nije niti išla, i zabranila joj je da se viđa sa Jasperom. Ali Emelline nije odustala od svoje jedine iskrene ljubavi i pocela je bježati od kuce i nalaziti se potajno s Jasperom. I to je tako funkcioniralo neko vrijeme dok dražesna i naizgled nevina Alice nije saznala što se događa. Alice se zaljubila u Jaspera od prvog dana kada ga je vidjela. Alice je rekla to Emellinoj majci, a pošto su njeni roditelji iznimno mocni ljudi, njena majka je poslala svoje tjelohranitelje da se zaprijete Jasperu, a svoju ljubljenu kcer je poslala u drugi grad u dom kako bi bila sigurna da se nece viđati s njim. Jasper je postao narkoman, rekli su mu da je Emelline preminula, a Alice se umješala u njegov život. Prvo kao utjeha i podrška, ali nakon nekog vremena kao zamjena. Ali nikako nije mogla doci do njegovog srca. Kliko god se trudila Jasper je i dalje volio svoju jedinu ljubav Emelline i nikad je nije prebolio. Depresija je postajala sve jaca i jaca, a doze sve vece i vece. Zadužio se kod dosta dilera i više nije vidio izlaza. Jasper se predozirao i umro. Ali prije smrti je zaceo dijete Alice. Više joj je stalo do djeteta nego do njega kada ga je vidla u kakvom je stanju. Alice ga je prebolila ali ne i Emelline. Jednog dana je dobila pismo u kojem je pisalo da je on mrtav. Emelline se jednostavno raspala na tisucu malenih komadica, a njeno usamljeno srce je kucalo sve tiše i tiše. Završila je na psihijatriji na ljecenju. |
Ovo je prica o djevojci koja je za svog života bila zaboravljena od apsolutno svih, ali nakon smrti svi su je se dobro sjecali i sjecaju je se i dan danas ... !!! |
Utonuo sam u san ... sanjam mrak ... tamu ... strah ... jecaje ... to me okružuje sa svih strana ali nikog ne vidim jer ležim u tami ... u mraku ... potpuno sam ... ustao sam se sa strahom i u trenutku pocinjem propadati ... padam ... i padam ... kroz mrak ... kroz tamu ... i sljedece sekunde evo budim se tu ... gdje je to ''tu'' ??? ... gdje sam sad ??? ... sad shvacam da ovo nije bio samo san ... bjesan sam ali se bjes lagano pretvara u strah ... kako van iz ovog bezdana ??? ... pokrenuh um i tjelo sa mukom i boli ... tišina me kida dok razmišljam i tonem ... sekunde prolaze kao vjecnost ... grce mi se noge ... pokušavam ponovo ali ništa ... pa opet ... sad je malo bolje ali ne dovoljno ... mucim se i umaram se ... zamalo sam ustao ... pred boli sam posustao ... ali ne i odustao ... pokušao sam ponovo sad je bilo bolje ... reko sam sam sebi ''Izdrži još malo'' ... još malo ... i napokon ... ustadoh ... neopisiva bol popracena bolnim uzadahom ... derem se vrištim u nadi da me netko cuje ... ali prazna soba satkana od mraka neko zlo kuje ... jeka mi vraca bol što gađa me ravno u srce ... pokušavam se kretati ali bol mi ne dozvoljava ... ko u snu ... ono kada nemožeš da trciš ... ono kada nemožeš da bježiš a znaš da zlo te sljedi ... i u taj caš ... tresne me svjetlost snježno i bjelo ... podižem glavu ... gladem svud ... gore,dole, desno, lijevo ... svuda oko mene od stakla veo ... prostor cijeli od ogledala satkan ... niotkuda otvora, prozora i vrata ... na rubu snaga pocinjem da svacam ... da u mene pilje mracne oci sa svih strana ... ogledala ... svi zidovi, plafon i pod ... iskrivljen odraz u njima daje mi do znanja da pozdravljam se sa umom ... i tad sam cuo glasove svuda oko mene ... mene malog i jadnog ... zar je to moje vrijeme ... umiruci glasovi me zovu ka sebi ... cujem ih u glavi kako žele da odbacim svoj život bjedni ... da budem u njihovoj sjeni ... umiruci glasovi postaju sve jaci i jaci ... polako krecem prema njima dok si razmišljam koliko mi život znaci ... dolazim do spoznaje od koje je sve prestalo ... barem na kratko ... opet ostajem sam u tišini ... sleđen od umirucih glasova ... u taj caš zvuk guši muk ... zvuk grubi ubi mi sluh ... tražim odgovore u tami ali bezuspješno jer to je poceo moj sud ... drhte zidovi, moja glava ... sablasni roj grimasa ... krece ka meni i tada shvacam da je sve ovo zamka ... prostor se skuplja, a kad se skupi do kraja zdrobit ce me ... zdrobit ce me to mi žele sad znam ... nada da ima spasa postaje sve bljeđa i tanja ... stižu ka meni nemam kud i to je kraj ... i u taj cas šansa u podu rupa ... sad znam odakle svjetlost koje obasajlo je svaki dio ovog mracnog kuta ... sudbina mi nudi bjeg ... da krenem prema svjetlu ... koracam prema rupi dok se moji izobliceni obrisi približavaju meni ... osmjeh mi se vratio na lice ali nije se dugo zadržao ... sudbina me ruka udari vec sljedece sekunde jer ... rupa nema dna ... ne vidi se ništa ... nema ga ... ako skocim ni pod razno nemogu preživjeti taj pad ... i šta sad ... neopisiv strah me obuzeo u tom trenu ... i jak osjecaj gadnog i bolnog kraja mi da znak da skocim u taj kanal ... cujem prštanje stakla ... sad je gotovo ... više nema nazad ... kotrljam se kroz sluzav, ljigav tunel bez kraja ... i evo opet padam i padam ... kroz mrak ... kroz tamu ... i evo kraja ... svjetlo ... nada ... budim se ... na svom krevetu ... opet mrak, tama, drhtaj mog znojnog tjela ... i dižem se iz kreveta odlazim do kupaone ... klecim pred wc školjkom i povracam ... i tada svatih da to nisam ja ... da je sve to u mojoj glavi ... da sam ispljuvan vani ... povracam sebe iz sebe ... svoju drugu polovicu ... i stidim se i gadim ... samome sebi ... pa zar je moguce da mi je cijali život lažan ... da ja sam se be ne poznajem ... ustajem se i odlazim do umivaonika ... i evo ga opet ... ogledalo ... pogledam se u njega i vidim isti onaj izobliceni odraz ... ali netko je još tamo, iza ... neka sjena ... nije jedna ... to su muškarac i žena ... to su umiruci glasovi koji ga zovu da krene sa njima ... umiruci glasovi koji ga lažu da sve ce biti u redu ... ostao sam zacaran tom bajkom ... ali moja druga polovica progovara u meni ... i vrišti i dere se ... ''Ne budi glup ... oni žele samo ljušturu, samo oplupinu skršenu, tvoj skršen duh, da budeš gluh, nedaj se ... nedaj me ... molim te slušaj me ...NEEEEEEEE'' ... ali vec je kasno ... on ocaran carstvom ... gdje nema bola, gdje si lišen mozga ... gdje si ponosni vlasnik bar-koda ... posljednim pogledom ih gledam dok mi umiruci glasovi obecavaju svašta samo da se predam ... polako se krecu prema meni ... i tada osjetim ... prodor ... neku prazninu u sebi ... svi su odjednom nestali i ponovo ostajem sam u mraku ... ali nije toliko mracan ... taj mrak i ta tama imaju svoju posebnu svjetlost ... svoje posebne prednosti koje tek sada vidim ... umiruci glasovi nestali su mi iz glave ... polako dižem pogled prema ogledalu ... pogledam se i napokon se moje lice prilagodilo mom izoblicenom odrazu u ogledalu ... da to sam ja ... postao sam jedan od umirucih glasova ... na licu mi se oteo jedan iskren smješak od kojeg ogledalo puca ... a sa ogledalom i moje srce ... da to sam ja ... jedan umiruci glas ... haha ... cuješ li me i ti ??? ... cut ceš me uskoro !!! |
Dan je poceo kao i svaki drugi školski dan. Probudio me alarm na mobitelu rano ujutro. Ustao sam se i otišao u kupaonicu da se otuširam. Obukao sam se i otišišao u sobu na kompjuter. Vrijeme je prolazilo i škola se približavala. Spremio sam stvari za školu i lagano krenuo. Vani je bilo ocajno vrijeme ali mi je u pocetku pasalo. Malo sviježeg zraka bez obzira na temperatutu koja je bila ispod ništice. |
...'' Možete poljubiti mladu ...''. Tog dana njihov život je dosegnuo vrhunac srece. Imali su sve. Imali su izgrađene karijere, prijitelje, ljubav, kucu, auto, novce ... baš sve osim jedne stvari ... nisu imali djete ... žena nije mogla zatrudniti ... pokušavali su sve metode umjetne oplodnje... pokušali su baš sve ali ništa nije uspjelo... i Bog ima se napokon smilovao ... žena je uspjela zatrudnjeti nakon dugo dugo vremena pretrpljene boli i muke ... sve je bilo savršeno ... mjeseci su prolazili i žena je rodila napokon ... malog djecacica ... ali postojao je jedan problem ... kako je djecacic odrastao ustanovilo se da boluje od vrlo rijetke smrtonosne bolesti ... koja je neizljeciva ... majku je to ubilo u pojam ... ona je doslovno prolupala i presudila si tabletama ... ocu su se svi snovi srušili ... nije znao šta da radi ... šta da misli ... bio je sam i izgubljen ... jedino koga je imao bio je njegov smrtno bolestan sin ... i tako su prolazili dani i mjeseci ... a otac je padao u sve vecu i vecu depresiju iz koje se nije mogao izvuci ... i jedne noci dok je svome sinu citao pricu prije spavanja ... poceo je plakati ... sin ga je upitao svojim anđeoskim glasicem ... tata zašto placeš ... a otac mu je jednostavno odgovorio ... placem zato što te volim ... tada je uzeo jastuk sa kreveta u kojem je ležao njegov bespomocan sin ... otac je prislonio jastuk sinu na lice i stisnuo najace što je mogao ... otac je prasnuo u bolan depresivni plac dok je gušio sina i govorio mu kako ga voli i molio ga je za oprost ... sin se koprcao u krevetu, a otac nije popuštao sve dok nije ugledao sina kako hladno, beživotno leži na malom krevetu u njegovoj, nekad davno, veseloj sobici ispunjenom ljubavi i srecom od cjele obitelji ... otac je nastavio gledati u mrtvog sina ... poljubio ga je u celo a zatim o oda obraza ... ustao se i otišao je u svoju sobu ... iz ormara je izvadio dobro sakrivenu kutiju u kojem je držao pištolj ... napunio je pištolj i prislonio si ga na slijepoocnicu ... prije nego što se propucao ... rekao je sam sebi ... ovako je najbolje ... i tada je nastao strahovit prasak ... a potom samo mrtvacka tišina ... od sretne obitelji koja je imala sve ostala je samo tuga, patnja i bol njihovih bližnjih ... |
Fallen writer rođen je 05.12.1990. godine u Zagrebu u Petrovoj bolnici. Naizgled obicno djete je raslo i s godinama se pretvaralo u decka sa poremecenim umom i sa bujnom maštom. Emocionalan djecak je uvjek imao svoje snove koje je teško ostvarivao. Živjeci u nadi da postoji dobro na ovom svijetu ali sudbina je ta što se poigrava sa njegovim životom konstantno. Svako malo od sudbine je dobio psihicki ili emocionalni šamar koji ga svaki put iznova spusti na zemlju. Ali on ne odustaje tako lako. vjeruje u svoje snove i teži ka savršenstu. Teži za karijerom i ispunjenju njegovog najveceg sna a to je da si nade srodnu dušu i da voli ... da bude voljen. Trenutno je sretno zaljubljen i nada se da ce tako i ostati. U zadnjih par mjeseci poceo je pisati. Kako on kaže to ga ispunjava. Trenutno radi na jednom malo vecem projektu a to je pisanje jedne price koja ima više od jedne stranice. Uz to piše i male pricice na psihodelicnoj bazi. Pa najbolje da njega samog pitamo da nam malo bolje pojasni princip njegovog bloga. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv