Ovaj post nije ovdje, ali kad bi bio pisalo bi da sam u ovaj suplji prostor nagurala mnostvo snova i iluzija, realnost za mene ne postoji. Ljudi se mijenjaju, ja tu bit ne mogu zaustaviti, preusmjeriti ili promijeniti. Prazno, suplje, povrsno, hladno i bezosjecajno bi otprilike bilo ono sto bi me potaklo uzeti olovku i presarati te rijeci te nadodati veliko “ne” sa strane, i usklicnik, i nadati se da ne cinim pogresku spustajuci opet olovku. Moja tiha posebnost, rekli bi, i dok ona zivi sutnja prevladava. Pustit cu vodu da tece kroz slavinu te postaje toplija da mogu ugrijati ruke, u zelenoj sam haljini, smijem se, trebam velike I lijepe lazi. Neki ljudi dosezu vrijeme u kojemu su ucinili sve sto su mogli i ulaze u nepoznato. Trebala bih vidjeti ono nevidljivo i o tome pisati. Nevidljivi su oni s kojma zelim zivjeti, oni koji prolaze pokraj mene dan za danom. Zelim prolaziti kroz a ne oko stvari. Romanticna sam sa svime sto vidim.