Grubi materijal je češao kožu njezinih ruka i noga, i ona se nelagodno promeškoljila na stolici, ignorirajući upitan Dorianov pogled.
Nasuprot nje, na prostranom bež trosjedu su sjedile tri polutanke, lukavih osmijeha i dugih prekriženih noga.

"I... Ja ću onda živjeti ovdje s vama. Ne znam koliko dugo, ali htjela sam da znate", ona počne govoriti demonkama, koje svojim izrazima lica nisu ništa odavale. Ona izdahne izmučeno i promrmlja na francuskom: "Je suis un tel imbécile. Pensant qu'il rendrait plus facile pour moi ... Donc pas-Dorian."
"Tu n'as pas a tu inquiéter. Nous partons bientôt Dorian, et tu peux l'avoir tout seul apres", crvenokosa joj demonka reče i nasmiješi se pristojno. "Da, znam da si iznenađena što govorim francuski", ona nastavi na engleskom jeziku. "I vjeruj mi, ja i moje sestre ćemo ti uvijek biti na raspolaganju, jer smo čule o tebi svakojake stvari, Sophie", njezino ime reče s dozom strahopoštovanja, i Sophie skrene pogled s nje, osjećajući lagane žmarce.
Ponovno nervozno sklopi svoje ruke i reče: "Je suis tres reconnaissante".

Spusti svoju glavu i odjednom osjeti nečiju hladnu ruku kako joj radi nježne, kružne pokrete na leđima dok joj je druga ruka bila na njezinoj lijevoj nozi, ledena hladnoća brzo prolazivši kroz tanki materijal njezinih traperica. Ona se u isto vrijeme ukipi i opusti. Znala je da je u rukama demonica, ali kada je podigla svoj pogled prema Dorianu, on ih je gledao gladnim očima što je htio prekriti brzo skrenuvši glavu. Ali Sophie je znala što je vidjela. Dorian nije ništa bolji od Alexa, dapače, čak mu je još manje vjerovala nego ovome drugome, ali on joj je bio jedino utočište u ovom trenutku. Znala je da ga iskorištava ali ako je to potrebno da preživi, iskoristit će svakoga samo da spasi sebe - a i njih, jer može učiniti više za njih nego oni za nju.

U tom trenutku se sjeti Ditte i preplavi ju ogromna težina tuge koju je osjećala. Osjećala se kao da je izdala jedinu prijateljicu i sada ju je napokon i izgubila. Ljudi joj se neće više vraćati, ona shvati. Nitko ne misli da je ona vrijedna spašavanja. Ona će poznanicima biti samo lice koje su nekad poznavali, osoba koja ih je izdala i ostavila. Osjeti hladne suze kako se spuštaju niz njezine obraze i počne ih prstima brisati a treća ju demonka obgrli oko ramena, položivši svoj glavu na njezino rame. Njihova prisutnost je bila toliko utješujuća da je u potpunosti zaboravila da bi ih mogla ubiti ako to iskreno želi. Ali nije mogla svoju nemoć i bol iskaliti na demonicama koje joj nisu ništa nažao napravila, čak i odlaze od jedinog doma kojeg poznaju samo da bi ona mogla biti bolje zaštićena, a možda zato što se je i boje. Ona se samo prepusti, jer ju iskreno nije zanimao razlog njihova odlaska i osjeti olakšenje i slabu naznaku zadovoljstva i zaštićenosti. Uhvati ruku demonice koja joj je bila na nozi i ugnijezdi se u hladne ruke zagrljaja druge demonice dok joj je ona treća i dalje radila kružne pokrete koje su ju uspavljivali.

"Tu vas etre tres bien, petite Sophie", jedna od demonice reče prije nego što je Sophie utonula u dubok san koji joj je bio toliko potreban.

†
Jaka svjetlost se probijala kroz tešku tkaninu tamnih zavjesa koje su prekrivale velike prozore koji su zauzimali jedan cijeli zid. Ona se rastegne u krevetu toplom od njezina tijela i omota mekanu plahtu oko sebe i preko svoje glave, poput petogodišnje djevojčice. Umor je i dalje nastanjivao njezino tijelo i um, ali osjećala se nakako lakše, lišena svake brige. Začuje lagano kucanje na vratima, nakašlje se i vikne malo slabašno entrer prema vratima.
Dorianova prilika se pojavi na vratima a na njezinom licu se pojavi slabašan osmijeh.

Sjetila se svega što se dogodilo i nekako se osjećala krivom, kao da je postupala loše. Kao da se opet odriče svojih briga i stavlja ih na tuđa pleća. Znala je da radi greške kao i svako drugo stvorenje, ali se osjećala, ne, zapravo, znala je da su njezine greške još gore čisto zbog toga jer ne uči iz njih. Sada će uništiti i ovo stvorenje, ovog muškarca, demona čisto zato jer ne zna kako da se sama nosi sa svojim problemima.

"Napravila sam veliku scenu, nisam li?" upita ga.
On odmahne glavom. "Samo si bila umorna i iscrpljena. Znam kako je to kada ti mozak radi cijelo vrijeme i još pokušavaš procesirati sve što znaš ali jednostavno ne možeš i tako si umoran... Svatko zaslužuje odmor", osmjehne joj se.
"Ne vjerujem da to opravdava moj mali spektakl. Samo sam ti se pojavila u kući, izbacila tri djevojke koje su živjele s tobom... Jednostavno ne želim biti toliko jebeni teret. Merde", ona stavi svoju glavu u svoje dlanove i osjeti probadajuću bol u glavi. Stvarno je gubila ovu bitku sa sobom.
"Meni nisi teret, barem ne još", on reče i ponovno se nasmije i dalje naslonjen na vrata sobe. Ona rukom mahne prema svojem krevetu koji je i dalje bio u tami, kao i ostatak sobe jer zavjese nisu puštale puno svjetlosti, premda je bio dan.

On sjedne na krevet a ona osjeti kako se madrac miče pod njegovom težinom. Bolje se namjesti među jastucima i pozove ga bliže.

"A da mi ispričaš nešto o sebi, Sophie? Ja stvarno znam vrlo malo o tebi a svaki put kada bismo se našli bila bi tako zatvorena, hladna... Jednostavno sam shvatio da ti se ne sviđam. To je u redu. Premda mi se to ne događa često", on reče dok se naslanjao o svoje ruke dok se gurao prema njoj. I on se nasloni na jastuke i stavi svoju glavu na zid iznad kreveta. Protrlja svoje oči. "Nemoj se bojati reći mi."
Ona se nesvjesno počne igrati svojim prstima i skrene pogled s njega. U tami sobe se osjećala sigurno, gotovo kao da neće primjetiti da je on u sobi ako počne govoriti. Gotovo kao da će razgovarati sama sa sobom. To joj je dalo lažan osjećaj sigurnosti i zato ona počne govoriti.

"Je ne sais pas quand tout a commencé. J'étais si jeune, et maintenant il est difficile de se souvenir de tout. Il est tout simplement un grand flou. Si j'essaie de dur, ma tete commence a faire mal", uhvati se za glavu i zatvori svoje oči a Dorian ju lagano dotakne. Taj dodir joj je bio dovoljan da barem pokuša, da pokuša sročiti riječi tako da i on razumije.

Vjerovala je da je postala samostalna osoba onog dana kada je napustila svoj dom, ali je od tog trenutka uvijek ovisila o nekome drugom i uvijek bila s nekim drugim, nikad sama. Par dana poslije majčine smrti je bila kod njezine sestre, tete koju je rijetko ikad posjećivala, da sredi s njom majčin pogreb i njezino prebivalište poslije toga. Njezina teta ju je prezirala, to je mogla vidjeti u njezinim očima i krivila ju je za majčinu smrt, samo nije znala da je ona doslovno bila kriva. Lječnikova prognoza je bila da je došlo do srčanog zastoja i tog istog trena je umrla. Možda ju je stvarno lišila sve boli, Sophie je znala misliti, ali je uisto znala da je lišila i sebe neljudske zatvorenosti u jednom, malenom prostoru sve do dana kada umre.

Sophie nije odlazila u školu pa ju je majka jedno kratko vrijeme podučavala kod kuće. Jednom prilikom je dovela mladu studenticu povijesti da ju podučava, ali ju je Sophie ozljedila kada joj je ova pažljivo davala jedan komad papira i slučajnim dodirom je prenijela svu nesreću, umor i bijes na mladu djevojku da je ova preplašeno otišla iz kuće, odbijajući povjerovati ono što je doživjela i nikad se nije vratila. Poslije toga nitko nije dolazio, nikakvi tutori, rođaci, majčini prijatelji, doktori... Njezina majka se jednostavno nije usudila dovesti nikoga u kuću u kojoj je obitavalo čudovište od njezine kćeri. Zbog toga Sophie nije imala nikakve prijateljice a kao mala se nikad nije igrala s ostalom djecom u pažljivo održavanom parku usred naselja. Sophie je bila zaključana od kada je znala za sebe, misleći da je ona kriva zbog toga što je i da je ona to potaknula nekim svojim činom u svoje mladom životu. Mrzila se gotovo u istoj mjeri kao što ju je mrzila vlastita majka.

Teta joj je jasno dala do znanja da neće i da ne želi da ona živi s njom, ostali rođaci su je se bojali a mada djevojčica od jedanaest godina nije imala nigdje otići osim ako ne potraži svojeg oca ili da završi na socijalnoj, gdje će ju smjestiti u jedan udomiteljski dom a to je htjela izbjeći. Teta joj je odbijala reći tko je njezin otac, tako da je stvarno bila od nikakve pomoći a Sophie nije vjerovala da će joj htjeti dati povjerljive informacije ni policija ni socijalna. Tako da je ostala sama, odbačena od svoje obitelji, od svijeta i nije joj ništa drugo ostalo nego da krene sama u vlastitu potragu. Pokupila je sve što je posjedovala u malenu putnu torbu jer stvarno nije imala puno toga, pokupila sav novac koji je pronašla u kući (njezina majka ga je svugdje skrivala) i izašla iz kuće u kojoj je bila zatočena cijeli svoj život.

Znala je da neće moći sama prodati kuću ili krenuti u školu bez svojih papira, pa je trebala pomoć svoje obitelji. Ali kome se obratiti?

Ona zastane na tren i pogleda ga. "Je n'avais personne a se tourner vers, tu sais? J'étais seul. Je me sens encore comme ça aujourd'hui. Rejeté. Mais je...", shvati da su joj oči suzne. Odluči ih otrati ali Dorian uhvati njezinu ruku i tiho joj reče: "Neka te ne bude sram ako trebaš plakati. Biti će ti lakše." Ona kimne ali ni suze joj nisu pomogle. Osjećala je takvu nemoć. Nad vlastitim životom, nad sobom, nad svime.

"Čini se da ti ni to ne pomaže", Dorian iskreno reče i uhvati jednu njezinu ruku. "Operi se i obuci i spusti se dolje na doručak, može? Ostatak priče ćeš mi reći poslije." Ona samo kimne glavom.

†
Kada je sišla do malene blagavaonice, osjetila je miris ispečenih kroasana i toplog čaja i osjećala se malčice bolje, ali ne dovoljno da izbriše jad koji je osjećala.
Ugledala je bosonoga Doriana kako pije nešto iz velike bijele šalice i čita novine. Kada je ušla u sobu je podignuo pogled i nasmijao joj se.

"Pojedi koliko možeš a onda ću te odvesti negdje", on reče.
"Gdje?" upita ga dok je sjedala na stolicu preko njega.
"To je tajna", on reče i upere prst u nju. "A sada jedi, blijeda si."

Ona samo slegne ramenima jer se iskreno nije sjećala kada je zadnji put jela. Popila je dvije šalice čaja od kamilice, 2 kroasana i jedan maleni sendvič i kada je bila gotova je krenula s Dorianom prema ulaznim vratima. Kada joj je pristojno otvorio vrata, ona je izašla i stala na trenutak, potpuno očarana prekrasnim sunačnim danom. Nikad nije shvatila koliko je lijepo biti vani na suncu, upijati sunčeve zrake i jednostavno se osjećati dobro.

"Pješke ćemo do tamo, ako ti ne smeta", Dorian joj reče dok je stajao pokraj nje, lagano zatvorenih vjeđa i dlanova u đepovima laganog kaputa. Bilo je rano proljeće i mogla je osjetiti hladnoću zime koja ih je još okruživala, pažljivo se skrivajući u krošnjama drveća i hladnim vjetrovima. Ona stegne tamnozeleni šal oko svojeg vrata i promigolji svoje nožne prste u Vans tenisicima, bezuspješno ih pokušajući zagrijati. Ispod kaputa sive boje je imala pleteni đemper s rupama na rukavima i jednobojnu zimsku košulju, kojih je imala podosta.

Kada su krenuli u šetnju, Sophie je pokušala ne toliko misliti o tome gdje idu, nije htjela uništiti ovu ugodnu atmosferu koja je bila prisutna već dulje vrijeme oko nje i Doriana pa je šutila i nije zapitkivala. Ali kada su skrenuli na jednom skretanju Sophie je shvatila zašto joj je ovo naselje bilo toliko poznato. Bilo je to naselje u kojem je bilo gradsko groblje. Ona osjeti lagane žmarce ali ne zastane već nastavi laganim hodom pratiti Doriana. Znala je gdje dolazi. Do groba njezine majke.

Ni Dorian nije puno govorio. Pokazivao bi joj male ptice u letu i par zanimljivih detalja u svojem susjedstvu ali osim toga nije puno govorio. Sophie je shvatila da voli tišinu i da joj se voli smiješiti, premda mu je rekla puno ružnih stvari. Još se vrlo jasno sjećala dana kada ga je upoznala.

To nije bilo puno nakon što je Ditte nestala. Sophie je zanimalo gdje je, jer se bojala i jer nije znala zašto bi ju Ditte ostavila. Zašto bi uopće otišla i ne ostavila nekakvu poruku? Zato je pretpostavila da je nestala i da se neće vratiti. Alex je činio sve što je mogao, to je istina, ali to nije jednostavno bilo dovoljno. Govorio joj je utješne stvari i kako je Ditte vjerojatno dobro, ali ona mu nije vjerovala. Ako on neće doći do neki važnih informacija, morat će ih sama pronaći. U svojim lutanjima je upoznala mnogo ljudi, demona, lovaca i svakakvih različitih stvorenja i ubrzo je shvatila da najviše informacija posjeduju demoni, što da sami sebe zaštite i spase, što da podmite i prijete drugima. Znala je da je jako opasno odlaziti u legla ali to joj je bila jedina šansa da sazna ikakve vrijedne informacije o Ditte. Morala je znati da je živa.

Pronađovši leglo ona je tamo otišla bez ikakvog oružja i sama. Izložena. I toliko je bila spremna riskirati. Jer je bila nepromišljena i glupa. I trebala je nešto poduzeti.

"Ce que quelqu'un sait quelque chose sur une jeune fille nommée Ditte Tobias?!", ona je ušla u leglo i zapitala dovoljno glasno da su se sve glave gladno okrenule prema njoj. "Je vous en prie, j'ai besoin de trouver sa", u tom trenutku je shvatila koliko je bila blesava. Nema šanse da odavde izađe živa.

"Une petite fille comme tu, traži pomoć od nas", jedan glas se javi. "C'est un miracle!"
"Je suis sérieux", ona reče sigurnije.
"Oh, oui? Le petit oiseau est grave. Et brave!" drugi glas nadoda.
"Molim vas", ona tiho reče, nesigurna u sebe i mrzeći se što riskira svoj život kada je sigurno postojalo više načina da pronađe informacije.

"Je vais t'aider", treći muški glas se javi i ona okrene svoju pognutu glavu prema zvuku. "Mais tu dois m'aider", nadoda glas. "Si tu comprends, clin d'œil."

Ona to učini. I dječak, negdje njezinih godina iskroči iz tame i muk prođe leglom. Bojali su ga se. Bio je podosta visok, tamnosmeđa kosa mu je krasila glavu poput krune i bio je odjeven sav u crno. Ona ga pogleda u oči. Ima je tamne zelene oči što je bilo stvarno neobično jer je bio u društvu demona. A oni su bili samo crno, crno, crno. Tama. Shvati da je on najvjerojatnije demon sjene i osmijehne se.

"Je vais devoir payer de sang, ne sera pas?" ona reče s osmijehom.

On samo nezadovoljno kaže mhm i uhvati ju za ruku. Ona uopće nije pazila što radi pa se iznenadila kada je bolno jauknuo, pustio njezinu ruku i pao ničice na pod. Ona se brzo sagne nad njima i pažljivo ga pomiluje.

"Je suis désolé, je suis désolé, je suis tres tres désolé", tiho ponavljala je ali on se brzo uspravio i uhvatio ju za tu istu ruku.
"Ne sois pas stupide, je suis tres bien", on reče i krene s njom prema izlazu. Ona je samo šokirano šutjela.


"Sophie, Sophie jesi li tu?" Dorian je mahao svojim rukama ispred njezinog lica i ona trepne bar puta.
"Que? Oh, oui, oui, je suis bien", ona reče i primjeti da su već prošli podosta grobova i da su negdje na sredini, gdje se nalazio grob njezine majke. Ona se sledi. "Dorian, ja ne znam da li ja ovo mogu", ona mu iskreno reče.
"Ne budi blesava", on joj reče i uhvati ju za ruku te krene prema grobu.

Grob Sophine majke je bio obrastao tamno zelenim bršljanom toliko gusto da su se jedva nadzirala slova na bijeloj mramornoj ploči. Ona se pažljivo sagne i pomakne ustranu tvrdoglavo korijenje i listove te pogleda natpis na ploči.

Anna Cotte 3.12.1972. - 15.3.2005.
Chere mere, soeur, amie
Pritisne svoje hladne prste na još hladniju ploču i reče: "Je suis tres tres tres désolé, ma maman."
Odmakne se od ploče i zadrhti, te zatvori oči. Osjećala je suze kako se spuštaju niz njezine obraze. Odjednom počne trčati, što dalje su je noge nosile jer nije mogla podnijeti bol. Ubrzo ju je sustigao na ulazima groblja, privio ju uza se i čvrsto ju zagrlio. Ona vrisne u njegova prsa te i počne nemoćno udarati svojim šakama, ali ju on nije puštao. I dalje ju je čvrsto držao, ne puštajući je.

"Zašto sam to učinila, Dorian? Zašto sam ju ubila?" ona promrmlja u njegov kaput i brzo se odmakne od njega.
"Sophie...", Dorian pruži svoju ruku da ju dotakne.
"Izgubila sam majku, Dorian. Ja sam ju ubila. Ja sam joj oduzela život poput koje kakve bijesne životinje žedne krvi. Je suis un monstre. I ništa to ne može osporiti. Ja mogu ubiti. Moj dodir..."
On čvrsto uhvati njezine nadlaktice svojim rukama i pogleda ju u oči. "Ali o tebi ovisi da li želiš da ta osoba umre. Tvoj dodir nije ubojit. Tvoj um je", on reče blago i jednim prstom dotakne njezinu sljepoočnicu. "I mene si mogla ubiti da si iskreno htjela, ali nisi. Nisi tada a do sada još nisi niti probala. Onaj put si bila neoprezna i slučajno se dogodilo. A ja sam živ", pogleda ju u oči ali ona skrene pogled. "Pogledaj me", on joj reče. "Tu es parfait. I znam da je to strašno neukusno za reći", zavrti svoje oči ali se nasmije, kao i ona. "Ali stvarno jesi."

Ona pažljivo kimne glavom, uzme njegovu ruku i krene prema njegovom stanu. Njezinom, od sada.


Komentari (5) Djevojka koju je prije poznavao mu je nedostajala ali je znao da ne postoji način da ju povrati i smjesti natrag među žive. Znao da je da se ne smije paćati u tamnu stranu svojih moći, jer nije namjeravao postati necromancer, barem ne u ovom životu. Izgubio je jedinu osobu kojoj je dopustio da mu se približi, dovoljno da spusti svoje zidove i da ju uvede u zavrnuti život koji je vodio, koji je bio nestvaran. Nemoguć.

Kada je prvi saznala što je sve moguć napraviti, samo mu se sjetno nasmiješila i spustila svoj pogled u tlo, kao da se pokušava prisjetiti nekoga. A onda je započela pričati.

"Znaš li da sam od malena vjerovala u duhove i vile. To su bile jedine stvari u koje sam bila stopostotno sigurna da su žive, prave, jednostavno svugdje oko nas. Nije mi se dogodilo ništa tipa vidjela-sam-svoju-mrtvu-baku-i-ona-me-upoznala-s-ovim-dugim-svijetom. Nitko u mojoj obitelji nije iznenadno umro i ostavio svoj mladi leš da trune duboko u zemlji. Samo sam osjećala neku prisutnost, negdje, dalje od mene ali ipak dovoljno blizu da sam znala da je stvarno. Samo nisam imala dokaza da to dokažem, potvrdim, čak ni sama sebi", podigne svoju glavu i pogleda njegove stakleno plave oči, njezin pogled izazivajuć i lagano zadirkujuć. "Tako da ti, začuđujuće, vjerujem. Premda možda ne bih trebala. Premda će me to možda odvesti u propast. Ali barem ću imati s kime propasti, zar ne?" ona je zahtijevala neki odgovor od njega, bio on potvrdan ili niječan, ali iskreno... Možda je duboko u sebi htjela pobjeći od svojeg svijeta i prihvatiti sve što joj je on nudio ali je ipak htjela imati neku poveznicu sa svojim životom, koliko god on blijedan bio. Htjela je znati da je postojala i da je njezin život vrijedio, koliko god mu kratki vijek bio.
"Jako si hrabra što mi vjeruješ samo tako. Nemaš nikakvog razloga da bi to učinila."
"Vjerujem ti i vjerujem da je to dovoljno", ona reče i kimne sama sebi kao da se slaže sa svojim mislima ili svojim unutarnjim glasom.

Stidljivo ponovno spusti pogled i počne prstom lagano pratiti ravninu masivnog crnog stola koji je zauzima većinu prosorije, sve do mjesta gdje je on bio naslonjen na njemu. Lagano mu se približi, gotovo kao ranjenoj životinji i uhvati njegove lakte svojim rukama. Ugnijezdi mu se između bokova i pogleda ga, njezin pogled probijajući kao takvom žestinom kao i njegov. Elektricitet oko njih je bio vidno nabijen jer dvije sile bile tako blizu jedna druge da je imao miris kao da gori, gori.
On omota svoju ruku oko njezina vrata i osjeti kratke pramenove koji su ispali iz neuredne punđe na zatiljku njezine glave. Lagano spusti svoje usnice na njezine i pažljivo reče: "Ne osjećam zrak oko nas."
Ona podigne svoje usne u tek vidljiv osmijeh, ali on ga je osjetio i odgovori mu: "Kao dva zapaljena krila smo, uništavajući jedinu stvar koja bi nam pomogla u bijegu, zar ne?"

S tim riječima ona lagano podigne svoje usnice prema njegovima, tako da su im sada potpuno bila zapečašćena, u potpunosti zatvorivši si protok kisika. Onda on lagano provuče svoj jezike kroz zube i dotakne njezin. Jače joj stisne vrat a ona se s većom žestinom gurne u njegovo tijelo. Strast ih proguta i smrzne poput kukca u jantaru.

†
Ubrzano se pridgne u svojem krevetu, čije su plahte bile mokre od znoja kao i njegova koža, s šakom čvrsto ispred njegovih usna on spriječi krik koji mu se dizao uz grlo. Nije dugo imao noćne more, tako da je već zaboravio kakav je to osjećaj. Strava koja mu se kovitlala poput oluje u njegovim mislima, nemoćni udovi paralizirani pokraj svake strane njegovog tijela, vlažne suze su ostavljale tragove na njegovom već znojnom licu i po njegovom vratu, lagano prelazeći na tanku tkaninu iznošene majice u kojoj je spavao. On se, lagano njišeći, digne na slabe noge i krene prema svojoj kupaonici, njegova usta su žeđala za vodom.

Nespretno upali svijetlo i pogleda svoje sivo lice i njegove blijede oči koje su ga gledale, gotovo ga znanstvenički promatrajući. Bio je umoran, iscrpljen i nije spavao više od četiri sata svakog dana jer njegov posao nije baš mogao obavljati danju jer se duhovi nisu voljeli tada pojavljati a patroliranje svake noći je uzimalo svoj danak. Tražio je onu djevojku koja ga je potjerala u malu krletku samo svojom pojavom. Znala ga je od negdje, ali on je se nije mogao prisjetiti koliko god i kako god pokušao. Od kada je sredio onaj klan na groblju, duhovi su se bojali pojavljivati, tako da nije mogao niti pronaći bilo kakve informacije.
Baci još jedan pogled na svoje lice, na svoju neobrijanu čeljust i kapljice znoja koje su mu bile na hrptu nosa i iznad gornje usnice. Poprska lice s malo vode ali nije se mogao još jednom pogledati. Izbjegivao je sve staklene površine i ogledala, tako da je mirnu opuštao svoje tijelo objim rukama se grčevito držeći za umivaonik.

"Morala sam te pronaći tako da me možeš osloboditi tog klana. Isisivao je svu moj moć, ako sam imala koju. Više nisam mogla niti vidjeti svoje tijelo, koliko god ono bilo transparentno. Ubijali su me, premda sam već bila mrtva", njezin glas ga prene. Stajala je toliko blizu njega a on je u odrazu zrcala mogao vidjeti da njezina stopala nisu bila na tlu već iznad tla, tako da je, tehnički lebdjela točna iza njega, poput kojekakvog anđela čuvara.
"Stvarna si", on promuca. "Ipak nisi halucinacija", on reče.
"Zapravo...", ona to rastegne i osmijeh joj se počne pojavljivati na licu. "Ja nisam stvarna i dijelom sam halucinacija jer se mogu samo prikazivati osobama koje imaju izučen vid da me primjete i upiju moj energiju, moj 'signal' ajmo ga tako nazvati, ali ti već znaš dovoljno o tome kada ubijaš stvorove poput mene."
"Misliš duhove", on oštro reče, iskreno mrzivši kada misle da su nešto više stvarniji ako si daju novo ime. Sablast, fantom, prikaza, utvara. Catrinas, yurei, krause, bhoot, ghouls. Ghosts.
"Da, da, što god", rukom napravi pokretu u stilu 'boli me briga'. "Nevjerojatno je kako nas dvoje čavrljamo kao da smo na kavi", ona reče i krene izaći iz malene kupaonice. "Molim te, otuširaj se i presvuci, odvratno smrdiš", ona mu reče i prije nego što zatvori vratu uputi mu vragoljast osmijeh.

Njega je zbunjivalo ali i fasciniralo kako je on upravo zatvorila vrata kvakom (!!!!), koristeći svoje ruke (!!!!). Mogao je zamisliti upitnike i uskličnike iznad svoje glave ali kada se pogledao u zrcalo nije ugledao ništa. Ha, pomisli, koji sam ja naivac, i krene skidati sada već neugodno toplu majicu i bokserice sa sebe.

†
Kada je ušao u svoju sobu nakon nekoliko minuta intezivnog trljanja svoje kože i ispiranja znoja sa svojeg tijela pronašao je djevojku kako leži na njegovom krevetu, potpuno mirna i ruku stavljenih na prsima je promatrala njegov strop.

"Ako dovoljno dugo promatraš ovaj strop, primjetiš male točkice koje stvaraju svoj vlastiti uzorak a taj uzorak dobije samo svoje značenje. Trenutačno vidim malu ovcu na livadi. Možda me samo vid vara", ona reče. Noah to još nije primjetio, pa ne reče ništa. "Vidim da ništa ne želiš pitati, premda želiš. To je jako... obzirno od tebe, ako smijem reći. Ne želiš gurati nos tamo gdje ti nije mjesto, ali ipak si dio ovog velikog plana pa moraš znati nešto, ako ne sve. Prvo te valjda zanima kako sam uspijela preživjeti, zar ne? Nikad nisi uništio cijeli klan a da su ostali preživjeli?" upita ga. On kimne i dalje ne odgovarajući i nasloni se na svoju veliku komodu u čijim je ladicama držio pamučne majice u kojima je spavao. Njegova polu-golotinja ju nije zabrinjavala, on primjeti, premda ga je zadnji put kada ga je vidjela poljubila. I to strastveno.

Njezine tamne oči zasvijetle, kao da je primjetila detalj koji je propustila i Noah shvati da je njegovo golo poprsje i polumokri ručnik koji mu je pokrivao donji dio tijela upravo to. Osmijeh joj se lagano pojavi na licu i ona se još više pridigne na krevetu. Upitno podigne jednu obrvu i upita: "Misliš li se ti obući ili si namjeravao paradirati polu-neodjeven?"
"Um... rado bih se obukao ali teško da ću uspijeti ako me ti nastaviš gledati kao da sam naslasniji komad mesa", on joj reče.
"Tko zna, možda baš i jesi", ona reče i široko se nasmije, sjaj i dalje vidljiv u njezinim očima. "No, dobro, dobro okrenut ću se", ona odgovori na njegovo kolutanje očiju.

Noah široko otvori prvu ladicu i uzme par bokserica a iz druge izvadi čistu, crnu pamučnu majicu i prokle se što se nije presvukao u kupaonici, ali onda se sjetio da mu je ona naredila da se otušira. Znao je da mu nema druge pa je brzo prebacio majicu preko svoje glave, brzo skinuo ručnik i obukao bokserice a kada je bio gotov je osjetio nečiju, njezinu hladnu ruku kako mu pipa guzicu.

"Imaš dobre guzove. Čvrste. Postojane", ona reče sasvim ozbiljno i stisne ih, sada koristeći obje ruke. Noah se nikad nije našao u bizarnijoj situaciji gdje mu duh pipa stražnjicu. On neugodno baci pogled iza svojeg ramena i ugleda nju kako gotovo znanstveno promatra i dira njegovu stražnjicu. On se nakašlja a ona, kao da je shvatila što uistinu radi, podigne svoj pogled i da mu svoj najbolji 'žao mi je' osmijeh. On joj se široko nasmiješi, prvi pravi osmijeh nakon stvarno puno vremena.
"To je bilo bizarno i neočekivano", on reče. "Mislio sam da ćeš mi odati svoj plan za preuzimanje i/ili uništavanje Zemlje", slegne ramenima. "Čini se da sam očekivao previše."
Ona samo posramljeno spusti svoju glavu i počne grickati svoju donju usnicu. "Čudno mi je kada sam među ljudima. Kao da sam stupila u potpuno drugačije okruženje i sve me počinje fascinirati. Čak i najmanja stvar", ona kaže, opravdavajući se. "Ne želim reći da mi je žao što sam ti upravo dirala guzicu, ali ponekad me nešto toliko odvrati pozornost i ja izgubim tok svojih misli. Što sam htjela reći je...", počne se igrati svojim prstima, "da si ti uvelike zaslužan što nisam prešla natrag. Ostala sam ovdje, ali nisam zatočena kako sam bila. Jednostavno sam... ovdje."
On kime glavom, u potpunosti ju shvaćajući.
"Ima li to ikakve veze s činjenicom da si me ti posjetila prije nego što sam odlučio otići na groblje?" upita ju.
"Možda. Ako si u trenucima prije nego što si ih uništio mislio na mene ili ako sam ja nesvjesno zatražila tvoju pomoć posjetivši te", ona reče i pogleda ga s pitanjem u očima. Nije znao kako da joj iskreno odgovori, sjećao se samo neizmjernog bijesa kojeg je osjećao prema klanu i osjećaj nadmoći kada ih je uništio a nije se ništa posebno osjećao od trenutka kada ga je posjetila. Ali možda, samo možda čak i je. Rekla mu je da nije toliko snažan i u tom trenutku je odlučio posjetiti groblje, kao da joj je htio dokazati da i dalje ima to u sebi, da i dalje može uništavati.
"Zapravo, sada kada si to spomenula, sjećam se", on joj reče kako se osjećao kada je otišla, kao da ga je neki nagon tjerao da krene prema posvećenom tlu da istjera nečiste duhove, da joj dokaže da to može učiniti. "I taman prije nego što sam napao klan", on nastavi, prisjećajući se, "ti si mi rekla..."
"Da otiđeš", ona reče, podignuvši glavu prema njemu kao da su upravo pronašli blago koje su tražili. "Ali u tome i jest stvar, Noah", ona reče, a on od trenutka kada je rekla njegovo ime shvati da i dalje ne zna njezino, "ja ne znam zašto sam ti to rekla. Ne znam od čega sam te htjela zaštititi."

Ona se nagne prema naprijed a on ugleda njezine kralješke kako se probijaju kroz tanku tkaninu njezine haljine poput malenih planina i ona krene umorno prema njegovom krevetu gdje se izvali, zauzimajući svoju prošlu poziciju. Noah joj se pridruži i osjeti hladnoću njezinu tijela kako mu se širi jednim dijelom njegovog. Oboje umorno izdahnu, i prema su se njezina pluća podigla kroz njezina usta nije ništa izašlo ali i dalje je u potpunosti podsvjesno pokušavala disati. On osjeti neizmjernu tugu zbog toga jer ga potpuno nespretnog pogodi: Ona je mrtva. Više neće disati. Pokuša ne misliti o tome pa uhvati njezin proziran dlan koji bio tako stvaran, čak i na dodir.

"Shvatio sam da ne znam kako se zoveš. Kako se ti uopće i zoveš?" on ju upita.
"Oh, kako sam nepristojna", ona reče i pogleda ga, glave lagano nagnute prema njemu. "Možeš me zvati Mar", reče i nasmiješi mu se a onda nestane, kao da je ovdje uopće nije ni bilo cijelo ovo vrijeme.


Komentari (3) Nečiji gromki osmijeh se širio po prostoriji, šaljući ljudima trnce po koži. Djevojka se trzne i zakorakne unatrag, čvrsto držeći u rukama torbicu.
Brzo stavi okrugle tamne sunčane naočale.

Djevojka brzo izađe kroz protupožarna vrata i zatrči se demonskom brzinom prema kraju tamne uličice.
Njezini demonski vid je divljao tražeći neku naznaku demonskog lovca. Ništa.
Iznervirano izdahne, ubrzajući svoj tempo.

Nešto ju snažno odgurne u stranu, šaljući trnce boli koje nije osjećala.

"Koji kurac!?" zadere se u tamnu visoku priliku.
"Mlade djevojke poput tebe ne bi smjele biti ovako kasno vani", muški glas joj kaže.
"Ti perverzni idiote! Što ti misliš, tko sam ja?"

Djevojka primjeti kako prilika u negiranju maše glavom i nakon nekog vremena reče:

"Demon."

Djevojka se lecne, znajući što ju očekuje i sklopča se uz zid. Iskesi svoje zube i zareže.
Muška prilika joj se približi. Nagne se nad nju i jedan joj pobjegli pramen kose stavi iza uha. Djevojka se ukopi na mjestu, grozeći se njegovog dodira. Tako stranog i ljudskog.
Osjeti glad, nejedenje nekoliko dana ju je sada uhvatilo nespretno i skoro se baci na mušku priliku.
Oprezno otvori svoja usta.
"Ubij me. Molim te. Mislim da nemam snage da budem tako blizu čovjeku ili živom mesu."
Muška prilika kimne, dok ju je zamišljeno gledao. Nakon nekoliko trenutaka ju zagrli jednom rukom, u drugoj držeći nešto oštro i sjajno. Nož.
Polagano ga zarije u nju, probijajući njezino neživo tkivo. Ona spokojno sklopi oči, nikad nije mislila ovako završiti. Ubijena, zatočena pod ljudskim tijelom.
"Hvala ti", su bile njezine zadnje riječi, koje je izgovorila približivši svoje usnice Gavinovom uhu.

Gavin odbaci tijelo sa sebe, kao da otjerava neku zamornu buhu s ruke i uhvati se za glavu.

"Ti vražja kujo!" zadere se bijesno mrtvome tijelu. Kako je naivan bio! Da vjeruje demonici! Trebao ju je mučiti, rezati joj kožu, pustiti joj krv da teče, izgladnjujući ju. Tome su ga naučili.
Kakav naivan dječarac je i on dalje... ali zašto se smilovao, ako se to tako može nazvati, i ubio ju odmah?
Vidio je umorne oči, blijedu kožu... vidio je taj umor od njezinog demonstva.

A tako je željno htio u lov, osjetiti adrenalin kada zarije prvi nož, ispali prvi metak ili iglicu umočenu u toksin u demonsku kožu, tako grubu i debelu, tako neljudsku. Trebalo mu je to.

Spusti se pokraj tijela demonke i stane promatrati ništavilo suprotnog zida. Nedostajao mu je dom. Nedostajala mu je Thea.
U gnjevu se uhvati za glavu i jaukne.
"Jebalo te sve Thea! Ti-t-ti vražja demonice!!"

Zvuk koraka koji su mu se približavali i hladan ženski glas počne govoriti.
"Jesam li ja to čula svoje ime?" njezine hladno plave oči su sada gledale u njegove tamne.
"Ne, nisi Thea, već ime mrtve osobe", pogleda ju hladno i podigne se.
Nije ju htio dotaknuti, previše je bila nalikovala na halucinaciju, ta njezina transparentna koža i kratka smeđa kosa. Htio je zapitati ju tko je, da li je ista osoba.
Ali, koliko je znao o demonima, ona nije bila prijašnja osoba. Nikako.
Ona ga samo pogleda s nevjericom i zatrese glavom. Dotakne mu nos kažiprstom, kao da je zločesto malo dijete.
"Što li je u to tvojoj maloj glavi, ja se pitam?"
"Ništa što se tebe tiče", on joj odvrati i krene prema izlazu ulice.
Ona ga je i dalje pratila, kao naivan psić.
"Želim te ubiti", prizna on. "Želim zabiti svoju ruku unutar tvojih prsa, kopati toliko duboko dok ne dođem do toga hladnog srca."
"Zašto onda to ne učiniš?" zaigrano ga ona upita. "Koliko se mene tiče, ja sam možda samo i halucinacija, proizvod tvoga uma, duh mrtve osobe. Mrtve."
"Možda i bude tako", skrene podalje od nje prema negdje. Mogao je čuti kako ona iznervirano je izdahnula, kao da se obraća dvogodišnjem djetetu.
"Suoči se sa mnom idiote!" ona se zadere, njezin glas odbijajući se od visokih zgrada. "Jadniče! Ne možeš se suočiti s osobom koju si poznavao toliko dugo, koju si volio. Usudim se reći da me sada napuštaš, kukavicu", ispljune tu riječ kao da je najveća uvrijeda na svijetu.

On je nastavio hodati, pravilna, uspravna hoda, glave ponosito visoko gore, ignorirajući njezin glas koji je ostao tako bolno nepromjenjiv... Ne, zvuk tog stvora, to neživog, blijednog, neljudskog, mrtvog stvora. To nije bila osoba koju je on poznavao, volio. Ona je bila izgubljena. Zauvijek.
Stavi svoje dlanove u đepove svojih traperica, pokušavši spriječiti lagano podrhtavanje njegovih ruku i požuri korak. Ona je dalje vikala u pozadini, zahtijevala da bude saslušana ali on je bio toliko umoran da ga nije niti najmanje zanimala.

†
"Ti i dalje vjeruješ da će se ona vratiti i spasiti te", nečiji glas se javi. "Znam da je bolno, ali moraš zaboraviti na nju. I što brže moguće. Inače će te uništiti iznutra, ne njezina sadašnja dijela, već ćeš sam sebe izjesti sjećanjima žene koju si poznavao tako dobro. Nje nema. Što prije to shvatiš, prije će bol prestati biti toliko intezivna i jednog dana će nestati. Neće ništa zamijeniti osjećaj koji je tamo bio, čak ni mržnja. Ostat će samo jedna velika, crna rupa."
"Hvala na ovom savjetu, ispovijedi... Što god to bilo", Gavin odvrati glasu i nabije praznu čašu o šank i odluči da mu je to zadnje piće.
"Ništa. Uvijek", glas odvrati istim tonom koji je on iskoristio na njemu. Nije mu se najviše sviđalo kada su drugi mislili da ga mogu nadmudriti u njegovoj vlastitoj igri.
"Ha", on samo reče i digne se sa stolice i krene prema vratima.

Izašao je na hladan zrak jesenje večeri i trčajući krenuo prema svojem domu. Odlučio je da će, čim dođe, naručiti ogromnu pizzu s gljivama i upaliti TV, te provesti uz njega cijelu noć, sve dok ga san ne prevlada. To mu se činio kao odličan plan. Ali svemir je ima nešto drugo na umu za njega jer je već na sljedećem skretanju naišao na tri mladića koji su bili daleko od trijeznosti i lagano se njihajući s noge na nogu pokušali privući pozornost drugih ljudi koji su čekali u redu na ulazu za noćni klub. Povikivali su nerazumne stvari i lamatali svojim udovima poput kukca koji je na svojim leđima, onemogućen da se otkotrlja na pravu stranu.
Dva masivna, nabildana izbacivača su stajali na vratima i cerekali se prema troje jadne djece koji pokušavaju privući pozornost na sebe. Gavin je znao da se nešto drugo zbiva, zapravo, bio je uvjeren da čak i pijani, jedno od ovo troje je moglo prelomiti svaku koščicu iz velikih tijela izbacivača. Omamljen s četiri pića koja popio, odjednom je shvatio da se mora srediti i to pronto jer će se morati borati s ovo troje ispred toliko svjedoka ili ih odvući u neku sporednu ulicu. Opusti svoje tijelo kada osjeti svoj Glock ispod jakne ali se odmah ukipi i dobro promotri situaciju oko sebe. Ako se uskoro ne uplete, demoni će rastvoriti utrobe dvoje izbacivača i uplašiti ostale ljude koji su se sada smiješili trojici idiota koji će biti dovoljno ustrtareni da se neće pomaknuti niti milimetar a onda će imati slobodan ulaz u klub pun golih tijela, toliko ispunjenih drogama i alkoholom da neće primjetiti koji ugriz ili dva. Sve dok ne budi svi mrtvi. Pravi jebeni masakar.

Pomakne se malo unatrag i sakrije se iza zid zgrade koja je bila na skretanju i izvadivši svoj Glock, precizno pogodi jednog demona u podkoljenicu. Ovaj se, uz bolan vrisak sruši na pod dok su ostalih dvoje panično gledali oko sebe, neuspjelo pokušavši pronaći strijelca. Demon pokraj onoga koji se srušio digne svoju glavu u zrak kao da pokušava pronaći miris Ubojice, njuškajući zrak oko njih i ta trenutačna nespremnost je dala Gavinu priliku jer još jednom usmjeri svoj ciljnik u demonovo desno rame i tamo ga pogodi. I ovaj se sruši pokraj svojeg druga a Gavin se pobjedonosno nasmiješi. Čak i pod laganim utjecajem alkohola je bio izvrstan strijelac.

Baci brzi pogled iza sebe da se uvjeri da ga nitko ne promatra i premda je imao nekakav nejasan osjećaj da je nešto vrbovalo iz tame, on se otarasi tog osjećaja jer se morao pobrinuti za zadnjeg demona i odvući ostala tijela, podalje, tako da ih se može riješiti.
Odlučio se za najriskantniju ali najefikasniju metodu pa proviri svojom glavom i čim ga je demon ugledao on podigne svoju ruku i napravi pokret u stilu dođi-ovdje-i-bori-se. Demon mu se samo nakesi i pokuša podignuti svoje dvoje prijatelja, onog ranjene noge prebaci svojeg ramena a drugog pažljivog obuhvati drugom rukom i počne s njim hodati prema Gavinu, ni traga onoj izglumljenoj pijanosti.
Gavin pažljivo i neprimjetno pregleda svoje đepove da provjeri ima li još oružja osim crnog Glocka u kojemu je bilo otprilike osam srebrnih metaka i još jedan spremnik od deset novih metaka. Pronađe samo dva oštra bodeža koji su mu bili u čizmama. Baci pogled na prilazeće demone i krene lagano trčeći prema jednoj od skrivenih ulica, dovoljno dobro skrivenih od znatiželjnih pogleda.

Dočekao ih je ležerno naslonjen na jednome zidu, slabo svjetlo ulične lampe mu je otkrivalo samo dijeliće lica a u rukama se igrao s jednim od bodeža. Ozlijeđeni demoni su sada već bili zacijeljeni i kretali su se spretnije, snažnije. Možda im je treći demon dao malo svoje krvi da brže zacijele, a to je bilo šokantno i nezamislivo jer dijeljenje krvi u demonskom svijetu je bio ekvivalent ljudskom kanibalizmu. Odbojno, gnjusno, neprirodno. Gavin se zamišljeno nasmiješi taman prije nego što je nasrnuo na demona kojeg je prvog ranio, ponovno mu zadavši bol na isto mjestu gdje ga je srebrni metak probio. Ovaj se ponovno sruši na pod i Gavin krene na drugoga, laganim, oštrim potezom mu potpuno odsiječe desnu ruku, izvadi drugi bodež i zavitla ga prema stvorovom srcu. Ovaj padne licem nadolje teškim mukim zvukom, podignuvši u zrak prašinu i prljavštinu koja je prekrivala crne ulice.
Gavin izdahne i pogleda preostalog, zadnjeg demona.

"Želio bih ti znati ime prije nego što te ubijem", Gavin kaže, iznenadivši sebe jer im se nikad nije obraćao. Oni su bili nakaze Majke Prirode, čistokrvne mutacije koje su voljele ubijati. To je bio dovoljan razlog da ih se ubija.
"Matthew", stvor kaže. "Bio sam čovjek prije nego što su me preobratili. Ali to je bilo prije mnogo, mnogo godina. Ono što sam znao kao čovjek je ponekad bilo korisno u mojim zadacima", ponovno se zlobno nakesi.
"Super za tebe, Matthew", Gavinov glas je bio lišen svih emocija, jednostavno... prazan. "A sada ćeš", on reče teatralno dignuvši svoje ruke i postavivši pištolj u ravnini njegovih očiju, "umrijeti."

Bio je toliko siguran da ima savršenu metu, da će pogoditi ovo čudovište i napokon moći otići doma ali u jednom malenom trenutku, njegova ruka se zatrese i on izgubi svoj fokus i svoju metu, krivo ciljavši. Opsuje glasno i pokuša spriječiti napad demona svojim rukama i sagne se po bodež koji je bio uboden u demonsku metu broj dva. Demon ga nadnaravnom snagom odbaci na drugu stranu ulice, sada mu mu je bodež bio nepovrativo previše udaljen i on opsuje još jednom, brzo se dignuvši na noge. Pokuša se zaletiti u Matthewa, demona, ispravi se on i uzme zamah ali demon mu umakne u sekundu i Gavin se zabije ramenom u zid. Mogao je osjetiti kako mu se bol širila ramenom sve brže i brže i zaključio je da ga je najvjerojatnije iščašio. Opsuje još jednom ali kada se drugi put podignuo ugledao je sjajnu, metalnu cijev Glocka uperenog u njega.

"Sranje", tiho izucne i u potpunosti se izravna, ponosito se nadimajući iznad demona, znajući da će mu život sada biti okončan ali svjestan da nije otišao bez valjanog razloga. Poginuo je u borbi.

Bolje da vojnik dođe na štitu nego bez njega.

Demon Matthew iskesi svoje zube i reče: "Izvrsno se boriš, to ti moram priznati. Samo bi mogao malo poraditi na tom podrhtavanju ruke", on se zahihoće poput kojekakve devetogodišnje djevojčice, ružni, oštri zubi su mu krasili čeljust i presijavali se poput krhotina tamnog stakla na slabom svjetlu.
"Ha ha ha. Strašno si duhovit", Gavin reče sarkastično, mrzeći se što mu se uopće obraća.
"No, no ne budimo si umišljeni", demon reče, mahajući glavom kao da ne odobrava njegov drzak stav i ponašanje.

Gavina je umarao ovaj nitković koji je više vremena radije provodio pričajući nego obavljajući posao. Mogao ga je ubiti već pedeset puta do sada, ali ne... On je pametni, pametni mali glupi demon koji misli da zna što radi. Kada zapravo, nema blagog pojma u što se upustio.
Nekoliko sekunda je prošlo a demon još nije pucao u njega. Gavin je sada već bio nervozan, iščekujući smrt. Ubrzo shvati da je to upravo demon i htio. Htio je da se jedan Ubojica vrzma ispod njega, potpuno bespomoćan i bezoružan, tako da bude imao što pričati svojim ostalim drugovima kada se vrati u gnijezdo. Gavinu se stvor još više zgadi. Da ima kakav oštar predmet, prerezao bi si zapešća i iskrvario do smrti, koliko ga je ovaj blijedan stvor deprimirao. Kao da je čuo njegove misli, demon mu prisloni cijev na bjeloočnicu i nasmije se.

Postavi svoj prst na okidač i upravom tom trenutku obična, mala strijela se probije kroz zrak i završti demonu u grlu, usmrtivši ga istog trenutka. Izbezumljen, Gavin pogleda u smjeru od kuda je strijelica doletjela i ugleda zakukuljenu priliku u tami.

"Mislio sam da bi ti dobro došla pomoć", javi se glas iz tame, isti onaj glas koji ga je savjetovao u kafiću koji je posjetio ranije te noći.
Gavin samo u šoku otvori svoja usta i posjedne se na tlo. "Mislio sam da će kujin sin napokon povući okidač. U kurac", reče i uhvati se za svoje srce, koje je udaralo kao ludo.
"Preživjet ćeš", reče mu glas. "A sada, digni se i počisti iza sebe", ta naredba izrečena iz tih stranih ustiju mu dade potreban kick da se ponovno pokrene. On uhvati pištolj i spremi ga unutar jakne, jedan bodež podigne s tla a drugi izvadi iz trulog demonovog trupla koji je poprimao nezdravu boja. Pokupi sva tijela nasred male uličice i prekrije ih nekom sitnom prašinom i u par sekunda tijela su nestala. Izgubljeni dokazi da se išta ovdje dogodilo noćas.

Gavin umorno izmasira ukočeni vrat i pogleda u smjeru prilike u sjeni, koja ga je i dalje pažljivo promatrala.

"Demon je bio u pravu, znaš. Trebao bi poraditi na tom laganom podrhtavanju", iznenada reče prilika.
"Hvala, ali dosta mi je savjeta za cijeli život", Gavin reče umorno. Smijeh mu je bio odgovor, ali kada je pogledao u njegovom smjeru nije ugledao ništa. Samo tamu.


Komentari (2) Ležala je zavezana uz stol, kožno-željezni remeni su joj stezali zglobove, imala je takvu potrebu da ih otrgne sa sebe dok joj je hladna površina stola stvarala trnce na leđima.
Pokušala je ustati, ali ju je nešto teško pritiskalo, mogla je osjetiti masivnost željeznih prstenova na svojim prsima, miris hrđe u svojim nosnicama i stezanje kožnih remena.
Uzdahnula je čisti zrak, pustivši svojoj glavi da postane prazna, barem na trenutak, začuđena što nema tešku glavobolju zbog duge zatvorenosti ili većih tjelesnih ozljeda osim povećih masnica po rukama i nožnim zglobovima.

Je li ovo zaslužila? Možda i je. Ali zašto se nalazi ovdje?

Prokletstvo, pomisli dok, pokušavajući dignuti ruke osjeti probadajuću bol u lijevom bubregu, kao da otkazuje.
"As juni kani lamne", njen umorni glas reče, dok njezin mali prst dotakne željezo koje ju je vezivalo, počne lagano se topiti, kada je dotaknulo njezinu kožu pretvarajući se u toplu paru, koja joj je zagrijavala kožu i ostavljala male kapljice na njezinoj koži.

Odmaknuvši kožne remene sa sebe, posjela se na metalni stol, prstima pokušavajući naći kraj stola.
Soba je bila slabo osvijetljena, samo malo svjetlosti je dolazilo iz izvano crno obojanog prozora.

Polako i pažljivo spusti jednu pa drugu nogu i zavrti joj se malo u glavi, otkrivajući njezin umor i nestabilnost.
Promatrajući malu sobicu iz ptičje perspektive, svojim izoštrenim vidom, shvati da nema izlaza van, nema vratiju - samo prozora.

Ubrzo shvati da ima samo jednu opciju za izlaz, približi se prozoru, namjesti svoje malo tijelo ispod zamračenog prozora i nabije svoju malu šaku u staklo.

Staklo se razleti oko njezine male figure, stvarajući auru svjetlucavih krhotina, okružujući ju kao čahuru.
Položi svoje dlanove na suprotne strane okvira prozora, osjećajući probijanje stakla u kožu dlanova, ali zanemari bol i vine se prema gore. Sjedivši na malu kosom krovu, ove jednoetažne kućice, ona elegantno sklizne niz glatke opeke, dočekavši se na nogama.

Ogleda se oko sebe i shvati da se nalazi usred šume, a njezina polazna točka bijaše kuća, građena od drva i kamena. Zadrhti od čudne hladnoće koja joj je prošla tijelom, ali ubrzo shvati da je netko u kući, to jest da je blizu nje.
Okrene se i iza sebe ugleda najvećeg psa kojeg je ikad vidjela.
Njegovo tijelo je bilo poput vučjeg, debelog tamnog krzna i velike čeljusti pune oštrih zubiju. Nelagodno se premjesti na mjestu, ali u tome trenutku, kada je odlučila okrenuti se i početi trčati kao da ju sam Bael progoni, progovori glas iza nje.

"Mogu spriječiti ovog psa da te istog ovog trena napadne, ali ne želim. Ovaj pas je smrtonosan, njegovim tijelom teče demonska krv i on, obožava, ali stvarno obožava piti demonsku krv, rastrgnuti vaša tijela i završiti vas. To je tako... Divno. Zar ne, Ida?"

Ona se polagano okrene prema muškome glasu i zastane joj glas. Ogromna knedla joj se pojavi u grlu. Reed. Jebeni, psihopatski demonski lovac. Divno, stvarno divno. Kako se uopće uplela u zamku jednog lovca? Jedne Ubojice?

"I koliko god meni ovo zabavno bilo, Reed...", ona počne, približavajući mu se sporo, ali i dalje osjećajući prijeteće pasje režanje u pozadini. "Ja sada shvaćam da sam potpuno sjebana, jer gle, ironije li, zatočio me je Ubojica u nekoj samotnoj kolibi i iza mene se nalazi prokleti hellhound pas! Koji je više vuk nego pas! I zato ja te molim", plačljivo ga pogleda, "objasni mi koji zemaljski vrag ja radim ovdje. Inače... pas će biti spržen."
On ju proračunato pogleda.
"Hm, koliko god meni ovo zabavno zvuči, ja ne bih htio ostati bez svojeg najvjernijeg pomoćnika. Zato ću odstupiti. Lucas!" on zazovne psa.
Ona čeznutljivo pogledom pogleda psa, kako ga Reed vuče držeći ga za ogrlicu prema njegovoj kućici i pomisli kako bi bilo zabavno da ga je ubila. Dugo nije koristila ubojite čari, i iskreno, nedostajalo joj je to.

Ona zastane na trenutak. "Dulje vrijeme me nisi pitao za pomoć, lovče. Znaš li koliko je vremena prošlo?"
On slegne ramenima. "Da, svjestan sam koliko je vremena prošlo. I žao mi je što nisam razgovarao s tobom, ali moraš shvatiti Ida, da si ti demon, a ja lovac i ja i ti ne bismo smjeli niti pričati, a kamoli raditi zajedno. Moraš to shvatiti, a ja znam da nisi glupa."
"Pomoći ću ti", na kraju reče i sjedne pokraj njega na travu.
"Znao sam da ćeš mi pomoći", on ju iskreno pogleda. "Uvijek mi pomogneš, makar to bilo sam dva puta. Ali ovo što ćeš napraviti je za mene."
Ona ga pogleda sumnjičavo, s nekom grimasom na licu. "Ti imaš problem? Wow, to je prvi put da moju pomoć treba lovac. Sada se osjećam još više počašćenom, prijatelju stari!"
On se nasmije. "Takvu sam reakciju i očekivao", i jednim prstom pomakne svoje naočale na nosu. "Kod mene sada živi jedna mlada žena. Ne, nemoj se tako smijati Ida. Nije to tako, znaš", ali i njemu se pojavi osmijeh na licu. "I ona je Ubojica isto, samo da znaš. I jako je mlada i traži utočište. I u opasnosti je, premda to ne želi reći. Nema nikakvih vještina, čini mi se da je pobjegla i ne može se boriti sa mnom. Treba mi netko da ju čuva, dok ja ubijam tu gamad. Ne mogu je pustiti da bude sa mnom."
Ona kimne glavom, svjesna problema ali se u sebi namršti na ono malo gamad koje mu je podsvjesno promaknulo.
"Kako si ju pronašao?"
"Prije dvije noći. Krenuo sam prema groblju, ona je došla kao hrana s jednom demonicom. Pobio sam cijeli klan, ali je ona ostala, ponudila mi jednu cigaretu i rekla mi da joj treba utočište."
Ona ga je sada sumnjičavo gledala, ne vjerujući u njegovu priču.
"To zvuči jako sumnjivo, a i dobro znaš da ti ne vjerujem, barem ne toliko."
"Ali, zar se ne možeš barem malo potruditi?" on ju molećivim glasom zapita. "Pokušati barem dva dana provesti s njom, dok ja sredim sve svoje zadatke i onda si slobodna", on nastavi, nervozno se igrajući sa malenom vlatkom zelene trave između svojih koščatih prstiju.

Nije znala kako ne pokloknuti tom njegovom dječačkom, izgubljenom držanju i tom nevinom, također izgubljenom pogledu ledeno plavih očiju. Izdahne maleni, nesiguran dah i dodirne mu lagano mišicu, radnju koju nije trebao objašnjavati riječima. Pomoći će mu.
Premda joj je ta privrženost bila jedinstvena i usmjerena samo prema Reedu i dalje joj je bila nejasna i u potpunosti je bila protiv njezine prave prirode, koja je zahtijevala da ubije lovca u njezinoj blizini, pogotovo ako je bila u opasnosti. Ali nikad se nije osjećala ugroženo kada je bila u njegovom društvu. Ponekad bi bila i... opuštena, smijući se njegovim otrcalim forama i skidajući mu naočela, podjednako ga izazivajući i zafrkavajući ga.

On se, iznebuha okrene prema njoj i zarobi ju svojim rukama u zagrljaj. Nakon prvotne zbunjenosti, šoka i ukočenosti, ona se upusti u njegovom zagrljaju i nasloni svoju glavu na njegovo rame.


Komentari (2)