25.01.2006., srijeda
Sve o mojoj majci.I mojim patikama.
|
Moja mama uvijek govori da kad žena nešto mijenja u životu,da treba počet od frizure. Ja sam,eto promijenila frizuru. I naočale.I dioptriju. Al sad se pitam koje su to kao velike promjene? Više mi se ne da izlazit. Al dolaze koncerti. Jako dobri. A zima mi je. Previše. I Zagreb mi ide na živce.No,mislim da nije dobro da više o tome pišem jer idem na živce.I sebi i drugima.I o tome koliko mi fali Split.S tim idem mojoj mami na živce. Ona pak,smatra da nije dobro bit previše nostalgičan i pita se kako me to sad naglo pukla velika nostalgija nakon 2 i po godine provedene u Zagrebu(ne računajući početnu depresiju i enormnu mržnju koju sam osjećala prema trenutnom prebivalištu). Objašnjavam joj moje stanje termokemijskom jednadžbom,gdje su sunce i hipofiza jedni od važnijih faktora.Ali moja mama (ni)je završila pravo i nema pojma o kemiji. Zbog sličnih razloga moja je majka napravila nešto što je jako utjecalo na našu komunikaciju.Točnije,nema je više.Mislim,komunikacije. Bacila je moje patike.U smeće.Zajedno sa tetrapakom od mlijeka,poklopcem od jogurta,prljavim salvetama,ostacima ručka,korom od kumpira,iskorištenim papirnatim maramicama,praznom bocom šampona i čikovima cigareta. MOJE patike.Istina,ona ih je platila.Ili tata..svejedno.Istina,nisam ih ja platila.Niti sam ja te pare zaradila.Al smatrala je da su mi trebale nove,pa mi ih je,davne 2004. godine kupila,a ja sam ih oduševljeno prihvatila u svoje malo carstvo.Isto tako je zadnjih dana smatrala,(a danas svoje riječi prenijela u djela) kako su te iste patike raspadnute,prljave i naprosto nenosive,pa ih je s vjerojatno istom lakoćom kao i davne 2004.(kad je bacila moje predivne modre starke) i ne-tako-davne 2005. (kad je na jednako okrutan način naglo prekinula život mojih najdivnijih modrih vansica) bacila u smeće.Škovace.Kantu za otpatke.Ne znam drugi izraz,kako oćete,al vjerujem da smo svi shvatili težinu ovog čina.Ja sam pri izvedbi istog bila prisutna,i iako sam svim snagama pokušavala spriječiti tu,za moje srce pogubnu situaciju..to je bilo naprosto neizbježno. O,a trebali ste vidjeti njen hladnokrvni stav.Iz očiju je bacala munje bijesa i mržnje prema sad već pokojnim primjercima izvanrednog dizajna i kvalitetne izrade.Bez iti malo suosjećanja prema meni i mojim osjećajima,bez ikakve prethodne pripreme na mogući slijed događanja i sudbinu mojih suputnica i prijateljica,bez ikakvog problema…ona ih je jednostavno bacila u smeće. Osjećala sam se jednako jadno kao i onaj dan kad je nestalo plina u Kometu,kao onaj dan kad mi je netko,zahvaljujući vlastitoj nepažnji,cigaretom spalio najdivniji žuti balun koji sam dobila.Kao onaj dan kad sam skužila da mi mobitel ne radi.Kao sve one dane kad sam shvatila da moje pms-stanje i dalje traje. A toliko toga smo prošle zajedno..Počevši od bezbrižnog šetuckanja po zagrebačkom asfaltu,preko prvog snijega,putovanja,splitske rive,dvorane za tjelesni,milijuna litara kiše kojima su bile izložene,prvi susret s morem,pa logorovanje,sve do ogromnih okeana koje smo skupa preskočile...O a s koliko su se muških patika one družile..Na kojim su sve mjestima bile.. Divne su bile.Zaista.Obožavala sam ih koliko i majonezu.Koliko i parmezan,koliko i bratovu sobu,koliko i pisanje po stolu,koliko i poster dupina iz Modre Laste u ormaru.Bila sam spremna obožavati ih koliko i Otmičare i Eltona Johna i Arsena Dedića zajedno. No,takvo nešto će doživjeti iduće patike.Ali nikad ni jedne neće više bit kao moje crvene vansice. R.I.P.  ..to su ove..live:) No,ne smijete sad na temelju ovog posta donijeti pogrešan zaključak o mojoj majci.Ja je imam pravo gadit.Vi ne.Što god sam napisala,samo je produkt moje ogorčenosti njenim krvničkim potezom…Ona je inače sasvim super-mama.Govori «Hvala,doviđenja» kad izađe iz dućana u kojem radi bezobrazno nepristojna prodavačica koja u trenutku njenog ulaska u dućan priča na telefon i jednako tako bezobrazno i nepristojno se pravi da ne primjećuje moju super-mamu.Koja,kako kaže,»ne želi se spuštat na njenu razinu nekulture» i zato ipak kaže «Hvala,doviđenja». Da,ona je super-mama za koju većina mojih prijatelja i prijateljica kaže kako je ZBILJA super-mama.Iako je puca klimakterij,ona je divna.Ne sluša narodnjake,ne zabranjuje mi izlaske,sakriva račune od mog mobitela od mog tate.I iako mi tu i tamo baci patike ili napravi koju sličnu za-moje-srce-bolnu stvar,volim je.Jer mi izvadi slušalice iz ušiju kad zaspem s playerom(jer je upoznata sa mojim velikim strahom gušenja slušalicama),jer mi kupi moj najdraži jogurt bez da je to zamolim,jer ima glupe baze,jer joj nije teško slušat moje djetinjaste priče niti trpit moje tvrdoglave izjave i živčane ispade,jer nema sluha a svejedno stalno piva,jer spava popodne na kauču,jer kuva najbolju spizu(posli moje babe)… …ima jedna pismica koju sam ja u 7. razredu napisala jer smo morali napisat pismu u dijalektu o majci.Naravno,skoro ništa od ovoga nije istina(pogotovo ovo za Matka&Branu),al morala san lagat zbog rime i svih tih pjesničkih gluposti. Moja mater ka Bush se jidi, Ništa ne radi,samo grinta i sidi. Ne pere ona ni lancune ni teće A kamoli još da baca smeće. Stalno se redi,pituraje,maže Da čisti kuću,susidima laže. Na telefon ćakulaje po 2 ure A u životu nije oprala škure. Ne misli ona kako dici kupit hranu Nego kako nabavit karte za Matka&Branu. Al kakva god da je,ne smin o njoj loše pisat, Ipak me je ona naučila disat. :) I za kraj.,josh jedno od mojih vrhunskih fotografskih ostvarenja..hehe..ma sve je to pank.jel tako?  |
- 21:56 -
a
mislin,bija bi red napisat neshto...
(19) -
