Evo ga... Opet... Uhh...
Ma trebala bih kao biti sretna - imam dečka, imam frendove, imam sve što želim... Al jebem ti to sve, kad se ja sve češće osjećam kao da me vlak pregazio i kao da je sve jedna velika laž...
Ne vjerujem samoj sebi pa ne mogu ni drugim ljudima. U meni ima sumnje dovoljno da me pokopa. Dovoljno da me učini i nervoznom, i napetom, i čudnom... Mah... Ne znam koji mi je... Kako se trenutno osjećam...? Ne znam... Ne mogu to definirati.
Toliko sam toga prošla i doživjela za svoje godine, i jednostavno ne mogu bit ravnodušna prema banalnim stvarima, koje drugim ljudima ne predstavljaju baš ništa... Svaki dan slušam o problemima ljudi do kojih mi je stalo, svaki jebeni tjedan ili mjesec se dogodi neko sranje s kojim neka prijateljstva postanu labilnija i sve više vuku prema raspadu. A ja... Ja sam osoba koja cijeni prijatelje više od svega, voli ih i čini sve za njih... I onda kad shvatim da ne mogu pomoć, postanem žalosna i čudna... Jednostavno mi se ne da više razgovart o tome, ne mogu samu sebe slušat koliko filozofiram. Idem si na živce...! Žao mi je jer onda, opet!, povrijedim ljude koje jako volim... Oprostite mi svi... Nisam ja na čisto sa sobom ovih dana... Proći će to mene, uskoro... Nadam se već u četvrtak, kad završi farsa zvana š k o l a...
Znam da sam neke osobe možda i povrijedila svojim glupim razmišljanjima... Trebaju mi neke promijene, imam osjećaj. Treba mi netko da mi kaže kako je život lijep i da trebam uživat. Govorim sama sebi to, al nije mi dovoljno... Ne pomaže.
Voljela sam jednog dečka jako, i previše. On me povrijedio, više puta. Dovoljno da imam onu sumnju o kojoj sam pisala... Sad smo prijatelji. Dobri prijatelji.
Jep...! To je život...