Hide my head I want to drown my sorrow...
Ovo je samo hrpa gluposti, nabacana bez reda… Inspirativno prazna, besmislena i obogaćena ironijom… Ovo pišem iz dosade, kad ne osjećam ništa… Baš ništa… Pa eto, ovo je valjda taj trenutak…
Ovaj mjesec je bio tužan, dosadan i prije svega razočaravajući…
Razočarala sam se u sve… U samu sebe najviše…
Jer ponekad mi je teško reći što mislim i želim.
Možda zato što nemam kome…
Možda zato što nemam šta…
Prijatelji su tu kad nas trebaju. Što uopće znači ta riječ? Izgubila se tamo negdje pijesku vrtića… Izgubila se zajedno s mojim djetinjstvom…
Sada su oni samo ljudi koji te ponekad nazovu. Ponekad pitaju kako ti je, da prekinu onu neugodnu tišinu. Kažeš da je sve super, jer je pitanje ionako retoričko…
Ljudi kažu da si našao srodnu dušu kad možeš satima s nekim sjediti i ne reći ništa. Najljepše je nekoga držati za ruku u onoj smrtnoj tišini, kad se bojiš progovoriti da ne pokvariš trenutak…
Ti postojiš… I drago mi je što si tu…
And I find it kind of funny, I find it kind of sad...
The dreams in which I'm dying are the best I've ever had...
