Još jedna ispovijed biva napisana.
Glupo mi je to sve.
Hladan zrak što se osjeća; napetost u zraku...
Dojadilo mi je stalno počinjati iz početka.
Preslab sam vjerojatno da priznam, prejak da izgubim.
Zarobio sam nečija srca. Kako da ih oslobodim?!
Opet uništiti lance uz otpor sile, boli, patnje...
Istinita je bol koju osjećaš. Upoznala si ju i prije, samo nisi željela priznati.
Iste slike posvuda. Plagijati su u dubokoj modi.
Sudbina kojoj vjerujem, napustila me je.
Očito je odluka na meni.
I prije sam ih donosio. Nekada nerazumne, nepromišljene, ...
Živjela si u nadi. U sreći novoga početka nečega.
Onoga što najviše mrzim.
Realnost je nešto okrutnija;
Bol, patnja; izgubljena sudbina.
Možda sam rođen takav...znam povrijediti, ali i znam voljeti...
O, da...
Znam...