|
-Ti si ga ubila. – rekla je smireno. Nije me osuđivala, nije me promatrala kao čudovište. Shvatila je. Razumjela je. Sliči k Ravenu i više nego što se čini! Je li to neki znak? Je li to došao on i pokušava mi reći da me poznaje i predobro? Ne znam, no svakako znam da razmišljam previše, a govorim manje no što bih trebala. Teško je govoriti kad ne znaš što reći… -U redu je. Mislim da je to lijepo. Mislim, ono, volio te i htio je da ti budeš ta koja će ga dokrajčiti. To je prava ljubav. Ne bi svatko postupio kao ti. – iako je predobro razumjela, ja sam je i dalje tupo promatrala. -Bez brige. Neću reći nikome. Sutra se ionako neću ničega sjećati…Chris ima pravo. Čekaj, je li to uopće rekao on ili….Aha, da. On je rekao. Uglavnom, neću se ničega sjećati. Kad sam pijana, puna sam pametnih misli. Aha! Nije me brinulo što me prokužila, već me zabrinjavalo to što razumije, što je značilo da na svijetu još ima osoba kao Raven. Znači, još jedna koju ne mogu spasiti od neizbježnog, ne mogu učiniti apsolutno ništa da je spriječim da završi kao on. Mogla bih je jedino otjerati prije no što padne pod moj mračni utjecaj. No, što joj mogu? Ne zna gotovo ništa o meni, a zna ono najvažnije. Žensko je pa se očito neće zaljubiti u mene. Iz zaljubljenosti često proizlazi ljubav, a iz ljubavi smrt. Barem znam da je neću ja uništiti. Uostalom, kad se otrijezni, neće me se ni sjećati. Nisam osoba koja se pamti. Osoba sam koju nastojiš čim prije zaboraviti i ta činjenica olakšavala je stvar. Nije postavila više nijedno pitanje o Ravenu. Kad se Chris vratio, i ona se vratila na staru temu: -Imaš kaj za piti? – pitala me. -Nema! – Chris je smatrao da je popila već previše, zato je odgovorio umjesto mene. Posegnula je u džep i izvadila joint. Zadnji. Chris joj je i njega uzeo iz ruku: -Zaboravi, nećeš! Ionako si već skroz u kurcu. Neću da završiš u bolnici. – ispalo je da je odgovorniji no što sam mislila. Istina, život mu se uglavnom svodio na zezanciju, ali kad je došlo vrijeme za to, nije mu bilo teško biti ozbiljan i preuzeti odgovornost. Iako je Markie govorio da se taj nije sposoban brinuti za sebe, Chris se činio zrelijim od starijeg brata. Bolje bi bilo da Christina nije zamijetila sliku koju svi zamjećuju. Želeći je vidjeti izbliza, ustala je i krenula prema njoj. Nije došla daleko. Odmah čim je ustala zapela je o nevidljivu prepreku na putu i pala na pod. Ovaj put nije bila jedina koja se smijala. I meni je došlo da se nasmijem. Znam, ljudi tako lako mogu stradati, no oduvijek mi je bilo smiješno vidjeti kad netko padne. To se nikad neće promijeniti. Uz nekoliko problema, ustala je s poda i otišla prema slici. -Jesi li ti to naslikala? – pitala me. Ljudi zaista precjenjuju moje mogućnosti. Vide nešto i onda misle da ja mogu učiniti sve. -Ne. – odgovorila sam. Chris je Christininu udaljenost iskoristio da me pita nešto što ona nije smjela čuti: -Kog vraga je Markie radio ovdje? Vidio sam ga kad sam se vraćao. -Ne znam. Ja ga nisam vidjela. Bila sam vani. – bila sam vani, što se i vidjelo na mokroj odjeći. -Ne vjerujem da bi tek tako došao. –sigurno nije povjerovao u moju priču. –Kad dođe po nešto, onda ne odlazi dok to i ne dobije. -Možda, no od mene nema što željeti. Ja mu nemam što dati. – kako bi mi povjerovao? Pa nije Markie ovamo došao danju, već u pola 4 ujutro! Normalni ljudi tada spavaju, a sve i da nešto trebaju, pričekat će do svanuća dana. Normalni ljudi tada ne izjavljuju ljubav čudakinjama kao ja! -Pa 4 ujutro je… -Chris nije odustajao. Činilo se da želi da nešto znam, no ne želi mi to tek tako reći. -Dobro znam koliko je sati i ne znam zašto je bio ovdje, u redu?! Zato, ako želiš nešto reći, pljuni to već jednom! – morala sam vikati da bih bila uvjerljiva. Od njega više nisam čula ni riječi. Tako sam i mislila. Nema što reći. Duboko je udahnuo, napravio čudnu grimasu i najvjerojatnije pomislio koliko sam glupa jer ne kužim neke očite stvari. -Samo…bilo bi bolje da ga ne spominješ pred Christinom. -Koga to? – pitala sam, iako sam mogla pretpostaviti da misli na Markieja. -Markieja. -Nisam ni namjeravala. – time je probudio moje zanimanje. Htjela sam znati: zašto? Uvijek želim znati zašto, no ponekad se pravim da me ne zanima, da mi nije stalo te stoga ne tražim odgovore. Štoviše, ne želim ih čuti čak ni ako mogu. Sada nije bilo tako. Sada sam pitala: -Zašto? Zar ona ima nešto protiv njega? Nakreveljio se kao idiot i odgovorio: -Da, baš! Ona je jedna od onih koje luduju za njim i…hm, kak da to kažem…Spremna je razbiti svakoga tko priđe Markieju. Ili, bolje rečeno, svaku jer Markie nije peder. Zabrijala si je da on mora biti njen i večeras je zato razbila Alectro. Razbila je Alectro? Pa mogao mi je to reći odmah! Takve dobre vijesti uvijek mi izmame osmijeh na lice. -Bravo, Christina! – nisam mogla drugo osim čestitati joj. Vidjevši kako je ta vijest djelovala na mene, detaljnije mi je ispričao što se dogodilo. -Markie i Alectro bili su skupa u bircu poslije ponoći i onda je došla Christina. Tada je još uvijek bila trijezna. I ja sam došao tamo. Markie me nije vidio. Iz čistog mira, Christina se počela smijati. To čini uvijek kad vidi Markieja. Odjednom je skočila na Alectro i sipala je sa stolca. Zatim su se počele čupati za kosu, valjati po podu i razbijati pivske boce jedna na drugoj. Umro sam od smijeha. Alectro se nije nadala da će ova skočiti na nju, ali kad se već dogodilo, mogla se jedino braniti. Malo ju je izgrebla, izgrizla, razbila joj nos i počupala nešto kose, a Markie uopće nije reagirao da bi je spasio. Baš suprotno. I on se smijao. Očito uživa kad se žene tuku oko njega! -Da, svi su ludi za Markiejem….- sarkastično sam prokomentirala. Zaista, sve su lude za Markiejem, svi su ludi zbog Markieja… -Zato sam ti rekao da ga ne spominješ pred njom. Podivlja kad čuje njegovo ime. Mogla bi te i prebiti. -Neka. Ne bojim je se. – više mi nitko ne može ništa, pa zašto bi itko bio iznimka? Što god učinila, ne može mi nauditi. Ne samo ona, nego bilo tko. Mogu me tući, mogu mi lomiti kosti, mogu me rezati i iznova ubijati…Svejedno je. Ionako nikad neće doprijeti do mene. Nikad neće saznati što mi je u glavi, nikad me neće čuti kako molim za milost. Naprotiv! Dajte sve najgore od sebe pa da vidimo koliko mogu podnijeti. Nemam više ništa vrijedno, a kad jednom nešto izgubi smisao, izgubiš i sve one osjećaje koje si nekad imao. -Ej, yo, Raiden, mogu ja ostati ovdje ak nije problem? – pitala me Christina dok je praktički slinila po slici nad kaminom. Utjecaj marihuane još je nije pustio. Vidjelo se to po tome kako je prstima pokušavala ući u sliku i vrištala da želi biti tamo. Hm…tu joj nitko ne može pomoći, mislila sam. -Ej, a kak da ja dođem unutra? -Kamo? – pitali smo Chris i ja istovremeno. -Pa unutra, u tu sliku! Hoću i ja biti s tim ženskama! Tad sam se nasmijala treći put tog dana. Ili, bolje rečeno, noći. Ljudi katkad uopće ne shvaćaju koliko smiješni mogu biti. I dalje je nabijala po slici, kreveljila se i vampiricama na slici pokazivala srednji prst. Kako sam se uplašila da bi mogla poderati sliku, rekla sam joj: -Mislim da bi bilo bolje da sjedneš. -Čuješ, el mogu ostati ovdje? –ponovila je pitanje. Očito je ni Chris ni ja nismo čuli prvi put, jer je on ovaj put bio taj koji se izderao na nju: -Koji ti je kurac? Sad pri njoj hoćeš sve porazbijati ko pri meni? -Kaj to tebe briga? Ja bum bila di ja hoću! -Je, je…hoćeš, al je pitanje smiješ li. Uostalom, imaš svoju kuću! -Baš me briga. Hoću ostati ovdje! Čuješ, Raiden, smijem li? -Aha. – odgovorila sam buljeći van kroz prozor. – Možeš razbijati, samo mi nemoj razbiti i potrgati slike i luster. – čuj mene, luster! Kao da u ovakvom stanju može do lustera na visini od 5 metara…Nastavila sam: - Stol, stolice i prozore slobodno razbij. Ustvari, ne sve prozore. Ove tu nemoj jer će biti hladno. Nipošto ih nemoj prati. -Nisam ni mislila, hehe… - skoro je umrla od smijeha. –Ali ipak mislim da bi ih neko trebal malo oprati. Kumrni su u 3 pičke materine. – prišla mi je i pogledala kroz prozor, a potom u mene: - Čuj, Raiden, vidiš ti kaj uopće van? Ja ne vidim niš. -Vidim. – ogovorila sam. -Pa kak vidiš? Ja ne vidim niš… -Možda bi vidla kaj da je vani dan, munjaro! –Chris je imao komentare na sve. -Pederčino kretenoidna, šuti! Sve da van i je mrak, ne bih vidjela ništa. –ako je ona razumjela samu sebe, onda smo je razumjeli i mi. Ja sam odmah shvatila, ali Chrisu je trebalo nešto duže. Kolutao je očima i razmišljao o tome što je Christina rekla, da bi potom došao do rješenja: -Čekaj malo, pa vani i jest mrak! -Je?! – Christina se začudila. – A ja sam mislila da su prozori prljavi. Još me jednom podsjetila na Ravena, kada je napušen postajao silno pametan i razumio sve tajne svijeta, a zapravo nije razumio ni sam sebe. -Mogu ostati kod tebe? – zaboravila je da me već pitala istu stvar i da sam joj ja odgovorila. Neki ljudi čuju, a ne slušaju. -Već sam ti rekla da možeš. – ponovo me obuzeo osjećaj da bih radije bila bilo gdje drugdje nego ovdje. Nešto me vuklo van, ravno na sklisku cestu. Kiša je prekrasno padala, a ja sam znala da za mene sada ne postoji bolje mjesto od asfalta. Vožnja me smirivala i opuštala. Još uvijek u mokroj odjeći, izjurila sam van bez da sam ikome rekla kamo idem. Bez da sam uopće rekla da idem nekamo. Ionako nikome ne bi trebalo biti stalo. Bez obzira na mišljenje prisutnih i na situaciju, kad god bih osjetila potrebu da odem nekamo, samo da se maknem, otišla bih… -Hej, kamo ideš? – zaustavio me Chris. Bezvoljno sam odgovorila da se idem provozati te otišla zalupivši vratima. Sve da je i namjeravao pitati još nešto, nije stigao. |
|
Bilo je nešto slično njemu što sam vidjela u njoj, jednak način pogleda. Kao da je jedna Ravenova polovica, ona vanjska, završila kod Markieja, a ona druga, unutarnja, kod Christine. A znam da može bolje, znam da može ne prihvatiti taj put samouništenja kojim je Raven koračao. Još se može izvući. Nadam se jedino da će pronaći osobu kojoj će vjerovati i da joj ta osoba neće učiniti isto što i ja Ravenu, nego da će je spasiti u pravom smislu te riječi. Mislim, znam, nadam se…Postoji li nešto u što sam sigurna? Dakako. Sigurna sam da, kojim god putem išla, neće doseći točku koju sam ja dosegla, onu još goru od smrti. U najgorem slučaju završit će kao Raven, ako se stvari poklope kao što su se poklopile nama. Kao Raven – biti uništena, a ne ona koja uništava – ja. -A kak se ona zove? Poznata mi je. – pitala je Christina Chrisa, pokazujući prstom na mene kao da me nema u sobi. Valjda sam konačno postala nevidljiva… -Raiden. – odgovorio je. -U, jebote! Ko onaj iz Mortal Kombata. -Raiden Van Morte. – ponovio je. Ovaj put nešto tiše, ali dublje. Kao da bi joj to ime trebalo nešto značiti, kao da je već negdje čula za mene. I prezime je bilo potrebno da shvati tko sam jer samo ime nije bilo dovoljno. Kad je saznala i prezime, mnogo toga joj je postalo jasno. Ili barem jasnije. Chris je otišao parkirati auto u garažu, a Christina se na časak uozbiljila: -Ona Raiden? Kerseova Raiden? – pitala je s nevjericom. -Da. Baš ta. -Ni za tebe nije bilo čuti otkad se ubio. Nisam htjela komentirati, što je bilo suprotno njenim očekivanjima. Vidjelo se da želi odgovore, da želi znati ono što nitko ne zna. Rekla je jedino da je čula za njega i da se činio zanimljivom osobom. Opet nisam ništa komentirala. -Čula sam nešto o vama. Nije da sam ga poznavala, ali koliko se sjećam, mislim da je bio zgodan. Govorili su da je on ludi narkoman i svako malo se pričalo da je pretukao nekoga ili netko drugi njega, a za tebe su govorili da su čudna umjetnica iz parka koja uvijek sjedi na istoj klupi, za koju nitko ne zna što slika. Lijepo. I tužno. E, i vidjela sam tvoje slike. – konačno me zaintrigirala dovoljno da progovorim: -Kakve slike? Sve moje slike su… - nije bilo potrebno završiti. I sama je znala gdje su. -U Kerseovom stanu. To mjesto izgleda baš ludo. Ono, svi zidovi oblijepljeni, pola toga umrljano krvlju. Jednom sam bila tamo i…nije bilo dobro. Ko da je nešto u toj sobi. Jezivo je i…kao da pripada samo vama. -Što?! Želiš reći da su te slike još uvijek tamo? -Da. Bili smo prije mjesec dana i onda su bile. Mislim da se ništa nije promijenilo otkad je umro. Krvave plahte su i dalje na krevetu i to je to. Valjda su ga ovi iz mrtvačnice pokupili, a kasnije nitko ništa nije dirao pa je sve ostalo kak je bilo kad je umro. –konačno se uspjela sasvim uozbiljiti. – Sviđaju mi se tvoje slike i htjela sam uzeti neke, ali bilo me je strah. Nevjerojatno…Još uvijek su tamo…Nisam mislila da će se to dogoditi, no želim ih natrag. Bile su dio mene i nisam htjela da ih drugi gledaju, kao što se to dogodilo prije mjesec dana. Ponovo me iz razmišljanja probudila Christina. Ta cura nije imala dlake na jeziku. Ispitivala je sve što bi joj palo na pamet. Samo da ne krene s pitanjima zašto živimo i koji je smisao svega. Toliko pametna nisam. -Ako ste se ti i Kerse toliko voljeli, zašto ga nisi spasila od smrti? I zašto se on ubio ako te toliko volio? Mislim, ono, kak te je mogao ostaviti samu da patiš nakon njegove smrti? Ili, ako si znala što namjerava, zašto ga nisi spriječila u tome? –bolje pitanje ne bi mogla naći ni da ga je tražila. Još me jednom podsjetilo na ono čime sam se beskonačno zamarala, ne dolazeći do odgovora. Da sam znala i mogla odgovoriti sebi, mogla bih i njoj sada. Umjesto odgovora, ustala sam i približila se prozoru. Iako sam pokušavala gledati van, pogled mi je zapinjao na Christininom odrazu u staklu. Tražila sam odgovor negdje u tami, još jednom pomišljajući koliko bi sve bilo lakše kad ne bih postojala. Ne bih morala razbijati glavu tražeći sulude odgovore na teška pitanja…. Poželjela sam zalijetati se u zid, udarati glavom o njega sve dok ga ne bih probila. Tada bih učinila isto s drugim zidom, pa opet s još jednim, još jednim, još jednim… Pokušavam dobiti bitku u kojoj sam unaprijed potpisala poraz. -Bilo je to više od ljubavi. – odgovorila sam sa sjetom. Malo je nedostajalo da mi se oči napune suzama. Tad sam se okrenula natrag prema njoj i prvi put je malo bolje pogledala. Zelene oči lutale su joj u svim smjerovima, a i na njenim rukama vidljivi su bili tragovi rezova nožem, što me još više uvjerilo u sličnost s Ravenom. Iako pijana i pomalo odsutna, znala sam da me razumije, da razumije cijelu stvar i da se ne trebam opravdavati. Ne mogu to opisati riječima jer je jednostavno više od toga. Riječi nisu uzvišene, riječi su prljave i nedostojne… Ne mogu opisati, kažem. Ali…Osjetila sam da je shvatila istinu. Zelene oči ispod svijetlih obrva na čas su se smirile i promatrale me ravno u dušu, gledajući moju tajnu, sada razotkrivenu. Znala je. I ja sam znala da zna. |
|
Mokra odjeća više mi nije nimalo smetala. Sjela sam u njoj pored kamina, s bocom vina u ruci, prepuštena svojim mislima. Vatra je dopirala do mene, ali me nije grijala. Ne bi bilo ništa drugačije ni da sam stavila ruku u plamen. Pogled mi se izgubio u njoj. Nekako…Praznina je ispunila i posljednji dio mene. Uzela me u potpunosti. Otupjela od poljupca koji se nije smio dogoditi, nisam osjećala ni najmanju bol dok sam oštri komad razbijenog stakla grčevito stiskala u šaci. Nisam osjećala apsolutno ništa… Jesam li razbila bocu? Jesam. Kako? Ne znam. Znam jedino kako sam njene ostatke stiskala poput najvećeg blaga i praznim pogledom bezosjećajno gledala u krv što je tekla. Ništa mi nije bilo jasno. Vrijeme je prolazilo, postajala sam još tuplja. Još uvijek nije boljelo. Ni najmanje. Zar treba biti još dublje? Koliko duboko? Treba li mi staklo probiti ruku i izaći van na drugoj strani? Ne znam… Tek tad sam shvatila da uopće nisam popila vino, nego sam odmah razbila bocu udarivši njome po kaminu… Sjetila sam se odakle krhotine stakla. Sve one misli koje su mi do maloprije divljale glavom sada su me napustile. Nijedna od njih nije se zadržala, nijedna nova nije došla. Praznina u meni i oko mene…Mrak je progutao svaki smisao. Ne znam što se tad dogodilo, no u taj čas iz transa me probudio glasan smijeh koji je dopirao od ulaznih vrata. Znajući da je to još jedno od priviđenja kojima me kažnjavaju, nisam se uopće trudila pogledati tamo. Taj neujednačen smijeh nije prestajao. Bio je sve glasniji, sve stvarniji. Sve bliži. Začula sam i korake. Mora da ludim. Zatvorivši oči, začula sam i glas: -Hej, vratio sam se. – bio je to Chris. Sa sobom je doveo neku curu. Ona je bila ta koja se smijala. Kako nije mogla sama hodati, on ju je pridržavao. Vidjela sam zašto – bila je toliko pijana da joj drugo nije preostajalo. Nije se prestajala smijati, a ja sam i dalje stiskala staklo zabodeno u šaku. Nisam pitala ništa, nisam čak ni gledala. Prema njima sam uputila tek jedan tup pogled u djeliću sekunde. Zapravo me nije zanimalo tko je ona ni zašto je pijana….Baš ništa. Ipak, Chris je mislio da mi duguje objašnjenje što u kuću dovodi nenajavljenog gosta: -Ovo je moja frendica. Sorry kaj sam je doveo ovamo, ali nisam je mogao ostaviti u ovakvom stanju. – obraćao mi se tonom punim poštovanja, što je curu u crnome natjeralo da se nasmije i usporedi me s najmoćnijom i najstarijom vampiricom. -He he…A gdje su ostali? -Koji ostali? – nisam shvaćala. -Pa ostali vampiri. Tvoji sluge. – dovoljno sam shvatila. Zapravo je simpatično što tako misli. -Inače, ovo je Christina. – moglo bi se reći da me upoznao s njom, iako joj nije rekao moje ime. Još bolje, još bolje… -Jee…Mi smo Christian i Christina…Vidi kak je to smiješno! Zovemo se isto, he he... – uputila je te riječi svom frendu. -Ne zovi me Christian! Ja sam Chris, kužiš? – upozorio ju je, pomažući joj da sjedne. Zatim se obratio meni: -Nemaš ništa protiv da ostane dok se malo otrijezni? -Nemam. – promrmljala sam, ispustivši staklo iz ruke na pod. Nitko nije primijetio, baš kao ni desnu ruku punu krvi. Na vrijeme sam je maknula i stavila iza leđa, tamo gdje je nitko nije mogao vidjeti. -Čovječe, Morte…-Chris je primijetio nešto na meni. Nadala sam se da nije krv. I nije bila. -Gdje si bila? Sva si mokra! -Malo sam bila vani i onda je počelo padati. Ne brini se. OK je. Christina se i dalje smijala. Ne znam što je tako smiješno u gledanju vlastitih prstiju. Nekako se činilo da se najviše smijala upravo palcu. -Što je s njom? – pitala sam Chrisa, iako mi je bilo potpuno jasno da je pijana. -Ma kaj bi bilo….Opet se nalokala onog jeftinog vina i napljugala. Sutra se opet neće ničega sjećati. Kao i obično. Mislila sam da je premlada da joj se život toliko zamjerio. Kada je stigao? Makar…Život ne pita za godine, to nikako. Klinci svakodnevno umiru, umiru djeca koja praktički nisu ništa proživjela. Pa, zašto bi jednoj curi od 17 godina trebalo biti išta lakše? Sigurno ne pije bez razloga, ali kako je nisam poznavala, nisam znala koji je razlog. Život zna biti zajeban, a njoj je alkohol služio kao bijeg od stvarnosti, što sam razumjela. Ne znam kome je i što pokušavala dokazati ni je li u tome uspijevala, no vidjelo se da i njoj nešto nedostaje. Pokušava zaboraviti, ne sjećati se. Dobro je dok je pijana, ali poznata je činjenica da ne možeš vječno ostati pijan. Svemu kad-tad dođe kraj. I tada si opet u okrutnoj stvarnosti. Ne želim se praviti da znam sve o njoj jer nemam pojma. Mogu reći jedino što mislim ili, bolje rečeno – mogu misliti što mislim jer ne govorim ono što mislim budući da ne govorim ništa. Ne znam je li učinila isto što i ja, iznevjerila nekoga ili je pak netko iznevjerio nju toliko da je izgubila vjeru u ljude. Umiru li ljudi i oko nje? Je li ona još ranije od mene shvatila ispraznost života? Ne znam ni to. Opet mogu jedino misliti – nastavi li ovako bit će još jedna od onih bez budućnosti. Možda sve ovo shvaća kao zezanciju, no završit će kao Raven ukoliko nastavi slijediti put kojim je krenula. |
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv