Kritičari kršćanstva, nisu pak kao dječak iz priče.
Oni su više kao dječak koji iz daljine ne bi vidio ništa jer bi upao u neku dolinu iz koje ne vidi ni uzvisinu ispred sebe ni iza sebe.
O njima Chesterton kaže da u stvari i nisu baš izvan kršćanstva.
Oni u stvari sumnjaju u svoje sumnje.
Njihov ton govora je usmjeren protiv klera.
Primjerice, NAPAST ĆE SVEĆENIKE ZBOG ODJEVANJA U SVEĆENIČKO ODIJELO – 
pa dodaje jedan primjer za usporedbu ove kritike koja nije na mjestu: ''kao da bismo svi mi bili imalo slobodniji kada bi svi policajci koji su nas ikada pratili ili hvatali bili odjeveni kao detektivi u CIVILU.
Drugi primjer: Žalit će se što se PROPOVIJED ne može prekidati a propovjedaonicu nazvati kukavičkom utvrdom – no ne bi im nikada palo na pamet njihov npr. UREDNIČKI URED nazvati kukavičkom utvrdom. To bi bilo nepravedno. Kako prema novinarima tako i prema svećenicima. Pa citiram: ''Svećenik se pojavljuje osobno i lako ga je udariti kada iziđe iz crkve; novinar skriva čak i svoje ime tako da ga nitko ne bi mogao udariti.
Još neki primjer: Reći će da su CRKVE PRAZNE, no neće nikada sami otići provjeriti jesu li prazne i koje su to prazne. ..
Nadalje… ''Naglo će se okrenuti i optužiti Crkvu jer NIJE SPRIJEČILA RAT, a oni ga sami nisu htjeli spriječiti'' (rat za koji nikada nitko nije ni rekao da ga može spriječiti…)
(str. 8)
