Nemojte se zavaravati lijepom pričom o Njemačkoj

srijeda , 20.03.2019.

Zbog sve većeg odlazaka mladih iz Hrvatske, odnosno radno sposobnih, odlučio sam ovaj istiniti članak podijeliti s vama da vidite kako preko granice ne teku uvijek med i mlijeko. I ne padaju euri sa grana. Priča se odnosi na Njemačku, ali ovo se može dogoditi bilo kome i u bilo kojoj zemlji.



U Njemačkoj nije sve onako kako izgleda na prvu. Lako vas prevare

Mirko Babić (61) je podrijetlom iz Gunje kod Županje s iskustvom rada u Njemačkoj. Po struci elektromehaničar i tehničar za telekomunikacije, Mirko je nekoliko godina radio u Njemačkoj. Vratio se u svoju Gunju, i sad poručuje mladim ljudima željnima njemačkog života da neka se ne zanose „idealnim“ jer “nije sve onako kako na prvu izgleda”.

Stanovi za radnike uvijek su u potkrovlju ili vlažnim podrumima, kaže Mirko Babić

– Ne može čovjek opisati, pa ni sjetiti se, odmah svih situacija u kojima se nađe, nekad vlastitom krivnjom, neznanjem ili stjecajem nesretnih okolnosti. Moje osobno najgore iskustvo je kad sam radio u Ettlingenu. Sam sam plaćao krevet u prašnjavoj sobi s četiri kreveta, s jednim ormarom za četvoricu ljudi, s garderobom za rad u ormaru bez vješalica. Tu je bila i kuhinja od 3 metra kvadratna koju je koristilo još troje ljudi iz druge sobe, i to u stanu na četvrtom katu zgrade. Sretna okolnost je što nam se radno vrijeme nije poklapalo, pa nije bio problem s kupaonicom u isto vrijeme, kaže Babić i nastavlja:
-Uvijek su stanovi za radnike u potkrovlju ili u vlažnim podrumima. U mojoj sobi je bio Rumunj, Poljak, Bugarin i ja. S Bugarinom sam se mogao nekako i sporazumijeti, Poljak je hrkao gore nego motorna pila, ali srećom otišao je nakon mjesec dana. Takav smještaj sam plaćao 270 eura, kaže Mirko.

Za one koji misle izlaziti u kafiće ili nekontrolirano trošiti ima poruku


– Sigurno neće ništa uštedjeti, ali to nekima možda i nije primarno, nego žele živjeti što se kaže punim životom. Možda bih i ja tako živio da sam mlad. U svakom slučaju, da mi je ponovno potrebno i da nemam drugog izbora, opet bih otišao u Njemačku. Ali to bi bilo  preko hrvatske firme. Tek kasnije, kada bih spoznao sve uvjete i okolnosti rada, prešao bih u veliku tvrtku. U ranijem slučaju poziv u veliku tvrtku (s oznakom GmbH) je došao previše rano, naročito zbog slabog znanja jezika – smatra Babić.

Potpisivanje ugovora u Mariboru

Njegova njemačka priča je počela u ljeto 2016.godine. Pronašao je oglas za posao električara za rad u Njemačkoj na montaži robota u autoindustriji.

– Oglas je objavila tvrtka iz Maribora. Uvjeti su bili znanje njemačkog jezika, kojeg nisam nimalo poznavao, a engleski mi je bio loš. Budući su im bili hitno potrebni radnici primljen sam od prve. Za tri dana sam krenuo u Njemačku – prisjeća se Mirko Babić.

Uvjeti rada su bili solidni za početak; firma je plaćala troškove stanovanja, automobil i gorivo su bili na trošak firme, satnica je bila 9 eura netto, tjedan dana odmora u mjesecu kod kuće na trošak firme. To je bilo oko 1.900 eura netto mjesečno. Od toga trošak hrane i telefona bili su oko 300 eura. U nedjelju 01.08.2016., sastali smo se u Zagrebu na autobusnom kolodvoru, gdje nas je bilo sedmero odsvud iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Nas dvojicu novih su odveli u Maribor kod direktora na potpis ugovora i zadužiti alat, odnosno radno odijelo i ostalu HTZ opremu. Pri potpisivanju ugovora bio je i prvi nesporazum. Radilo se o firmi sa sjedištem u Bratislavi, u  Slovačkoj a ugovor je bio na slovačkom jeziku.

Ugovoreni iznos plaće je bio 400 eura brutto?? Stari radnici kažu nije to ništa, formalnost neće biti problema oni rade više od godine, i nakon njihovog uvjeravanja sam potpisao, priča Mirko Babić. On i novi kolega su dobili automobil i karticu za gorivo te krenuli u Njemačku, u mjesto koje se zove Teublitz, gdje se pravi limarija za BMW.

Premješataj u Rastatt

– Na prvoj benzinskoj postaji već je bio problem – kartica za gorivo nije prolazila i kolega je platio iz svog džepa i tako još jednom do odredišta. Poslije su mu uredno vraćeni ti  troškovi. Našli smo adresu stanovanja i smjestili se u stan koji je bio uredan, govori dalje Babić.

Ujutro su kontaktirali njemačkog poslovođu i našli se s njim na poslu. Trebalo je za tjedan dana položiti 40 kom. kablova po stotinjak metara, uvući u ormar, pospajati motore i senzore a prije toga pripremiti limene kanale za kablove.

– Ukratko, nismo dobili prolaznu ocjenu, nije posao završen u predviđenom roku, a poslovođa je morao na teren u Meksiko. Kolega i ja smo prebačeni na posao bravara jer je Nijemac dao dobru ocjenu za moje radove na policama za kablove za montažu robota u Daimler AG, u njihovu tvornicu u Rastattu. Mislio sam možda je i bolje. Međutim,  posao je bio dosta naporan i puno se radilo s teškim bušilicama. A bilo je i bučno. Razgovarao sam sa starijim kolegama i svi su mi rekli kako plaća nije upitna i da se ne brinem.

Ukazala se potreba za još radnika i ja dovedem još jednog dečka iz meni susjednog sela. Poslije toga pošaljem još trojicu za našu firmu ali u Audijevu tvornicu u Neckars Ulm. Oni su tamo na poslu bili jedan dan. Nije im se svidio posao i vratili su se kući. Napravili su gazdi trošak od oko 550 eura. Dobio sam „jezikova juhu“ od gazde jer sam ih preporučio, a tek sam bio zadobio povjerenje na temelju iskaza kolega s kojim sam radio. Taj trošak mi je gazda odbio od plaće, razočarano će Babić.

Sam sebi stvorio problem 

Nakon toga me nazvao poznanik iz Rastatta da pređem kod njega u firmu. Imaju, rekao je, njemačko mirovinsko osiguranje, satnica je za početak bila 14 eura brutto. Nećkao sam se ali sam na kraju pristao i stvorio sebi veliki problem.

Gazda iz Maribora se naljutio i tražio da odradim otkazni rok. Ja nisam htio jer sam dogovorio prijelaz u novu firmu. Početkom studenog došao sam autobusom u Karlsruhe, gdje me dočekao moj poznanik i odveo u novu firmu, upoznao me s novim gazdom koji se zvao Amir. Napravili smo ugovor, otišli u grad potražiti smještaj, napravili prijavu boravka, porezni broj sam imao iz Rastatta i sutra sam bio na novom poslu. Firma je bila primarno građevinska i bavila se renoviranjem kuća i stanova. Imali su samo jednog električara, koji je bio Nijemac, i željeli su pojačati tim.

Odradio sam nekoliko objekata, zajedno s tim električarom a neke objekte sam odradio samostalno. Problem je nastao kad je njemački električar otišao na daljnju edukaciju i sav posao je pao na mene: narudžbe materijala putem e-maila na njemačkom kojeg nisam znao pa ni nazive opreme a nisam poznavao ni njemačke standarde. Budući da moje ukupne sposobnosti nisu dovoljne za takav posao, morao sam raditi i ostale poslove poput „trocken bau“. To se sastojalo od nošenja gipsa, kartonskih ploča, uskim stubištem na četvrti kat po hladnoći. Oznojiš se dok dođeš do petog kata pa opet natrag na hladnoću i eto prehlade, a bez korištenja bolovanja.

Nije ono što je očekivao

Vidjevši da mi se opet smiješi posao koji nije u struci, porazgovaram s gazdom Amriom o nastaloj situaciji.

Objasnim mu da to nije ono što sam očekivao na poslu, isto tako i on je očekivao od mene nešto više. Naime imao sam i preporuke od mog rođaka koji me je toliko nahvalio, da je Amir bio uvjeren da je dobiva supermena, kaže Mirko.

No, priča sa slovačkom firmom s kojom je radio u Njemačkoj nije bila završena.

– Uredno sam dobio plaću za kolovoz, ali za rujan, nije mi sjela plaća. Kontaktirao sam kolege koje su ostale u Rastattu, oni su mi potvrdili da su dobili plaću. Zvao sam gazdu u Maribor na što mi je odgovorio da za mene nema plaće, jer sam ga dva puta prevario i nanio mu štetu. Prvi puta kada su tri dečka, na moju preporuku, otišla na gradilište i isti dan dali otkaz, što mu je pričinilo izravnu i neizravnu štetu, i drugi puta što prema dogovoru nisam otišao u Berlin i ispoštovao otkazni rok.

Nakon nekoliko poziva na koje mi se nije javljao, požalio sam se jednom prijatelju iz Karlsruhea. Prijatelj mi je savjetovao da slovenskom gazdi napišem opomenu pred tužbu i zaprijetim sindikalnim odvjetnikom i časopisom Der Spiegel.

Nazvao sam ga i kad je shvatio s kim razgovara, opet je počela „jezikova juha“ o mojoj krivici, na što sam mu rekao da sam bio kod sindikalnog povjerenika u Rastattu i da ćemo napisati tužbu i sve dati Der Spiegelu.

Budući nije želio skandal, gazda je ponudio dogovor. Prihvatio sam krivicu za štetu i došla mi je uplata plaće za rujan umanjena za nekih 550 eura, kaže Mirko Babić

Nakon toga se zaposlio u osiječkoj firmi kao izaslani radnik, na prikapčanju telefonskih pretplatnika diljem Njemačke.

Povratak u Hrvatsku

– Ugovor sam potpisao za početak na tri mjeseca. Nisu baš bili atraktivni uvjeti, ali posao je bio lagan. Pravilo se puno kilometara. Svaki dan ili svaki drugi treći selilo se u novo mjesto i spavalo u novom hotelu. Smještaj je nekad bio dobar a nekad loš. Plaća se obračunavala u kunama. Budući je sve bilo plaćeno osim hrane i duhana, štedio sam oko 6.000 kuna i bio šest dana u mjesecu kod kuće, kaže Babić koji je na nagovor supruge, a s obzirom na njegovu dob, ove se godine odlučio vratiti za stalno u Hrvatsku.

– Prihvatio sam poziv iz tvornice kombajna SDF Žetelice. No, sad su u štrajku i ne znam hoću li i za veljaču potpisati produljenje ugovora. Naime, u SDF Žetelice d.o.o. sezonci svaki mjesec potpisuju produljenje ugovora o radu na minimalnu plaću. Ako ne produljim ugovor, vjerojatno ću unatoč željama supruge ponovno u Njemačku.

Dosadno mi je kod kuće a fizički sam još „u dobroj formi“ – govori Mirko te mladima koji odlaze u Njemačku poručuje: – Nemojte prihvatiti bilo kakav posao u Njemačkoj i dobro se informirajte gdje idete i kod koga. S lakoćom vas mogu prevariti i iskoristiti.

Za Fenix-magazin napisala: Daniela Škegro.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.