sama, jer takva je pobjeda...
Ne zaboravi da zaboravljeni nikad ne zaboravljaju one koji su ih zaboravili...
ne znam koga sam izgubila ali znam da jesam možda u nekom drugom životu ali nekad su mi nekog oduzeli, grubo i na silu, osječam to u sebi, tu neku izgarajuću bol koja me tjera na plač svaki put kad slušam tuđe priče, izgubila sam nekog znam to, nekog koga sam voljela više od života, makar to nije znao, i makar to možda nije dijelio, izgubila sam nekog... jesam...
makar znam da se ne ćeš vratiti
i makar znam da te neću imati
ipak ponekad poželim
makar pismo
makar glas
makar slovo
makar vijest da te neko drugi ima
samo znak da postojiš
Thoughts are words waiting to be spoken. Some people are just too shy to say them aloud for the world to hear, so they write them down for the world to see.
NISAM IMALA NIŠTA S NJIM !
zavikala sam
A uostalom čak i da jesam šta te se to tiče? Niti ga ne znaš. Kako možeš sve to govoriti o njemu, a ne poznaješ ga. On je dobar, možda i najbolji kojeg poznajem. I nije dijete, k vragu, kako to uopće možeš reći? Daleko je odrasliji od mnogih koje poznajem, s njim mogu o svemu pričati. Čak i o stvarima o kojima s tobom ne mogu, znaš?
Kakve veze ima išta od ovog što si mi rekla? Što ti znaš o meni i njemu? Ništa, apsolutno ništa, a ako nešto i znaš to je ono što sam ti JA rekla. I to vjerojatno u afektu, a znaš da onda kažem svakakve stvari. Ne znaš ništa ni o čemu.
Uostalom, tko si ti da mene ideš osuđivati? Nisi ni ti neka svetica, to i ti i ja znamo. Pih... Svetica... Daleko od toga. A sad meni soliš pamet.
Ma i ti si mi neka prijateljica, samo me činiš još jadnijom nego što jesam, prigovaraš mi i zvocaš, nabijaš krivnju zbog nećeg što nisam ni napravila. Ni ne znaš ga.
bijesno sam izjurila iz prostorije i tek tada shvatila stvar koja mi je cijelo vrijeme promicala. Jedna njezina rečenica...
ZASLUŽUJEŠ BOLJE...
možda bih trebala prvo pozdraviti, reći tko sam, što sam, od kud dolazim i jesu li mi namjere čiste, no ne držim puno do formalnosti... recimo samo da je ovo za mene novi početak... a ako me prepoznate, nemojte nikome reći...
Vrata
iz nepoznatog u nepoznato
prolaz među dva svijeta
oba hladna
oba nepoznata
zrake jednog,
kroz pukotinu ključanice,
režu, poput zlatnog mača,
tamu drugog
Ogledalo
u debelom starom okviru
prošaranom
koliko zlatom
toliko srebrom
odraz,
ili tamo gdje bi trebao biti,
zjapi, poput kljuna gladnog gavrana,
crnom prazninom
Samac
plava kosa
prekriva mu lice
niti tužno
niti slomljeno
ipak suza,
niz lice bjelokosno,
klizi, poput biserne zmije otrovnice,
goruč vječno
