Pusta obećanja
odlaze nabolji
Ozbiljno razmišljam, prvi puta u životu, iako svoj posao obožavam, da ga napustim i da lijepo radim kao sobarica, a u slobodno vrijeme da kreiram (otvaram kućnu radinost).
Jedne davne godine došla je moja kolegica iz Engleske gdje je radila kao pomoćna učiteljica, recimo suradnik u nastavi (što smo obje završile kao srednjoškolke) i rekla da u Engleskoj učitelji masovno daju otkaze jer su im povećali obim posla.
Eto, ja sam maloprije popila Normabel jer osjećam unutarnji tremor, iznutra se tresem, dakle ponovno sam pod kroničnim stresom, tu sam dijagnozu već jednom imala.
I pitam se ja jel to meni treba. Trebam li ja podnosti svo blaćenje po Internetu od strane primitivaca koji sad kad su napokon dobili mogućnost da bleje i laju, bacaju drvlje i kamenje na nas prosvjetare. Pitam se ja koliko ću dugo moći izdržati da budem normalna uz sve te decibele buke i graje u školi, koliko ću moći izdržati sva ovaj presing koji nam nameće naše ministarstvo. Koliko ću još moći izdržati sve gore i gore neodgojene generacije???
Kad mogu voditi miran život radeći kreativno u nekom drugom smjeru.
Svoj posao sam valjda već odabrala onda kad sam zaspala mami ispod stola. Upijala sam njenu metodiku rada i bila mi je 1. učiteljica: učiteljica mentorica i učiteljica mama i učiteljica učiteljica. Brzo je shvatila da sam neposlušna i da me mora dati drugoj učiteljici; meni je u školi bila autoritet, al' kod kuće ne. Nisam htjela ispraviti netočnu zadaću.
Na prijamnom ispitu za učiteljicu u Splitu između 500 kandidata bila sam 8. Ja sam se tražila odozada, prijateljica me našla na početku. Da sam srednju prolazila s odličnim bilo bi još bolje. Za prijamni sam se pripremala mjesecima, sama u školi preskakala kozlić, vježbala ije i je, č i ć i imala spreman sastavak. Vježbala čitanje, pjevanje. Do ulaska u učionicu za provjeru sluha nisam znala koju ću pjesmu pjevati. A onda sam otčepila „Oj more duboko, sva moja radosti“. Profesorica se pridružila. Da sam na prijamnom morala svirati tu bi možda bio problem, a možda i ne. Nisam završila glazbenu školu, al sam na melodici znala otsvirati svaku pjesmu po sluhu.
Moj prijamni trajao je 3 dana. Da te godine nisam upala među 90 ja bih probala sljedeće godine ili opet sljedeće… jer to je bio moj izbor, moja ljubav.
U mojoj obitelji mama je učiteljica, sestra profesorica, rođakinja u Autraliji učiteljica. Rođakinja u Australiji je dala otkaz. Pametna žena.
Mama je završila srednju učiteljsku školu i priznala joj se viša stručna sprema. U ono vrijeme kad sam ja završavala za učiteljicu bila je viša stručna sprema. Meni ne priznaju visoku spremu iako imam 2 zvanja: Suradnik u razrednoj nastavi i Nastvanik razredne nastave. Zašto?
Postojalo je jedno ratno ili poratno vrijeme mogućnost da se doškolujem. Nisam razmišljala u to vrijeme o tome, radila sam ko crv i nisam imala vremena za to. I sad nemam vremena za bilo kakvo učenje. I nisam sposobna zapamtiti 3 rečenice. Zamor materijala je napravio svoje. Zar moje 4 godine učenja nisu dovoljne? Sad su sve učiteljice razredne nastve magistre, a ja sam eto jadnica koja ima VŠS i dobro osjetim neke „poglede“ magistra razredne nastve. A osjetim i na plaći.
Moja sestra, koja radi u školi sve i svašta i stalno je na državnim natjecanjima, koja je cijeli život također podredila školi, ne želi biti mentorica iako joj je bivša ravnateljica predložila to. Ne da joj se još stresirat. I vjerujte ogroman je to bio stres kad sam prikupljala dokumentaciju za svoje mentorstvo, sva sam se tresla dok sam kopirala i slagala brdo papira i pisala životopis. Rekla sam si da ću za sljedeće mentorstvo pripremati sve unaprijed, al jednostvao ne stignem. U našem poslu sve je postalo ŽURNO, PREŽURNO, TREBA SE, MORA SE, ROKOVI, PIŠI, PIŠI, PIŠI… A na satu pred savjetnicom sa migremom od noć prije jedva privela sat kraju dok su moji prvašići grizli jedni druge i nosali se po učionici.
Prije više od 10 g, moj bivši ravnatelj me predložio za mentoricu, ja sam odbila, jer sam bila uvjerena da trebam napisati knjigu (za to je kriva moja najbolja prijateljica i ja koja se nisam informirala). A bilo me strah moje savjetnice i toga što to mentorstvo nosi sa sobom.
2020. punim 30 godina staža, valjda još zdrave pameti. Još uživam u svojem poslu jer volim sve umjetnosti (volim plesati, balet, sve plesove; pjevati, svirati, slušati glazbu, dirigirati; oblikovati, crati, slikati; film, strip, poeziju, prozu, fotografiju, dizajn…). Volim tj. obožavam matematiku i svoj najliplji hrvatski materinji jezik (mislim na dijalekte) koji nam uništava naš standardni jezik. Ja više volin ovo svoje volin nego volim. Premalo se njeguje zavičajni govor u školama, premalo. Volim narodne običaje, nošnje, plesove. Volim sve predmete koje predajem. Volim kad djecu nizom pitanja dovedem do EUREKE.
Rođena sam u štokavskom ijekavskom području naše domovine i sve sam znala kako treba osim č i ć. To sam naučila u drugom zavičaju. Sada ja trebam ispravljati djecu u školi da je lipo lijepo. Apsurd koji ne mogu podnijeti. Zbog toga u nekim dijelovima naše domovine materinji jezik govore samo odrasli. Pomrijet će i govor će zauvijek nestati.
Sad je samo pitanje volim li više sebe ili svoj posao. Jer od stresa i rokova za izvršavanje u školi svi smo van sebe. I ravnatelji šprintaju jer imaju svoje rokove. Tako mi letamo ko muhe bez glave, mi koji bi u učionici trebali biti vedri, nasmijani, zanimljivi i smireni.
Dakle, ja ozbiljno razmišljam da odem. I otići će oni najbolji. I neka odu. Neka u školama ostane škart, oni koji nikada nisu ni radili do li ništa i primali plaću za to ništa. I neka naše školstvo ode u bezdan da ne kažem ono što htjedoh reći.
Evo moje dijete ispravlja moje ispite predznanja jer ja nemam vremena. Da imam muža i njega bih zaposlila. Da je mama tu i za nju bi bilo posla. Jučer sam u kafiću počela pisati podsjetnik što nikako ne smijem zaboraviti pa se tu našlo 18 točaka HITNOG i 19 stavki za dnevni red za 1. roditeljski sastanak.
Tko je ovdje lud pitam ja vas? Ima da na roditeljskom, koji je također stresan, pričam ko navijena. I koliko će on ovaj put trajati???
Stalno izlaze neki novi pravilnici, jedni su važeći, drugi u izradi, treći se tek stvaraju. Tko to može sve popamtiti i primjenjivati.
Ozbiljno razmišljam da odem, a tako misle i moje prijateljice velike radnice, jer mi odgovorni jednostavno više nemamo slobodnog vremena. A Loomen me još čeka. Postoji i natječaj koji je raspisalo moje ministarstvo na kojem za ideje mogu zaraditi. Ali ja jednostavno nemam vremena. I frustrirana sam. Jako. Možda u onih 5-6 sati spavanja da to napravim???
To je jedino slobodno vrijeme koje mi ostaje na raspolaganju. Obitelj nije bitna, kuća nije bitna, prijatelji i druženja nisu bitni, odmor je luksuz.
Zanima me koja će rasterećenja donijeti „škole za život“.
Svim prosvjetarima želim sretan početak ove školske godine, staloženost, rad bez stresa i dobru djecu, roditelje i ravnatelje.
Sebi ću dati još koju godinu rada da vidim hoće li se ovo ludilo od ŠPRINTA dovesti u normalu. Ako neće, BAJ, BAJ ŠKOLO.
O plaći i javnom mijenju neću ni pisati da se skroz ne iživciram. Samo ću reći da sve prave države drže do svojih prosvjetnih djelatnika, a ljigave političare škartiraju brzinom munje.
Podržavam našu ministricu. Nije lako biti među zvijerima. Ministar Primorac kao muškarac nije izdržao.
Podržavam „škole za život“ jer to je ono što sam u nekim segmentima oduvijek i radila.
