KORAK PO KORAK

Dragi prijatelji...

Hvala vam što prođete i što me zovete, što mi nedate da se izgubim u izmaglici sjećanja...nemam opravdanja iako bi najlakše bilo reći: imam...
Prazna sam, prazna a opet sretna na neki svoj način, na velikoj prekretnici, na kojoj moram odlučiti šta i kako dalje, zato ne pišem, tj.pišem u mislima, u svakom trenu, u svakom jutru, u noćima dok ne mogu zaspati, u tišini razbijenoj kišnim kapima što dobuju po vjetrobranskom staklu dok čekam na crvenom...u trenucima samoće i nesamoće...pišem u mislima, ali ih ne zapišem, možda si u skoro vrijeme kupim nekakav diktafon...ali tko bi kasnije sve to pretočio u tekst na "papiru".
Reći ćete: lijenost...možda i je, za pisanje je potrebna samoća i tišina, a toga imam najmanje, za pisanje je potrebno da lebdim negdje van ovog svijeta, a ja sam prečesto prebistrih misli, lišenih molskih ljestvica...
Eto, rekla sam da se neću pravdati, a što radim od prvog reda
"Beatrice, što te to tjera da po svijetu pereš mrtvace?" , evo tako se i ja osjećam, muče me ista pitanja koja su mučila i Krležu, što me to tjera da uporno pokušavam pronaći neki smisao u svom životu, u ovoj ljubavi što je unaprijed osuđena na neizvjestan ishod, najblaže rečeno, pa opet idem za njom kao da je jedini izvor svjetlosti i života, trenutak radosti i onda godine neizvjesnosti i čekanja i nadanja...

Nacrtat ću masku sreće i staviti osmjeh na lice, korak po korak, vidjet ću što nosi dan po dan...