|
Tamo gdje je nekada vladalo sunce i čisti osjećaji rođeni iz ljudske duše,između jasnih slika,sada se provlače nagovještaji magle,starih,zabranjenih znanosti i opijumske pare.Sve je sada zastrto polutamom.Naziru se tek oblici.Glasovi...požuda...strast...vatra u ledenoj noći...gusta,ljepljiva tekućina zvučno kaplje negdje u kutu,curi u mahovinu i čini od nje tamnu grudu sluzi...Prilaze mu sjene,dotiču ga hladnim rukama i miluju.Boji se,ali ne može odvojiti pogled od njih.One su mu blizu,maze se zmijskim glasovima,tepaju mu i traže od njega da im pjeva vampirsku pjesmu.Ne može glas mu je stegnut u grlu i on može samo zuriti sa strahom i obožavanjem u te sjene što bjesomučno promiču,bjela lica nacerena prema njemu i grla iz kojih ruku pruža sama Smrt.
Upleću ga u svoje kolo i sve jače vrte,da na kraju ne zna više što je nebo,što je zemlja,jer sve se stopilo u tamnomodri baršun.Tijelo mu je teško,misli ga bole i zvijezde ostavljaju duge,bijele poderotine na zatamnjenom svodu.A mjesec...mjesec je rupa u koju će mu usisati dušu ako ovako nastave,ako ga toliko izmuče svojom cikom i smijehom i molitvama,te vještice što su se skupile tu,ove noći,da mu skrate život svojim svirepim igrama.On osjeća,zna,da će se samo kroz pjesmu spasiti i nešto se u njemu lomi,sav ljudski strah nestaje jednako kako se vještice pojavljuju i nestaju oko njega.On počinje pjevati.
Vrisnuše,sve kao jedna i njihov se vrisak podigao do neba i razbio ga.Gle!Kiša se staklenih iglica srušila na njih,a oni pjevaju u toj kiši,kolo vještica i ljudski pjevač,Orfej, i plešu,a čovjek koji ih se bojao,sada je među njima,očaran njihovim plesom koji ne zna za sramotno i njihovim glasovima koji vrište ne prateći njegovu melodiju i svojom suludošću koju su dovele do vrhunca.Mame ga prema kraju,a on im se suprotstavlja samo snagom svoje pjesme i ona je jedino što još može razumjeti u ovom kaosu i jedino se ona nad sve diže snagom Svevidećeg i daje mu okrepljenje da izdrži,da ostane među njima,da ne potone u njih.
Sve se slilo u vrisak i zaglušno toptanje stopala.On je usred kruga i kao da je sačinjen od vatre.Takvim ga one vide,ljudsko biće koje plamti crvenim,drhtavim plamenjem koji se pretaču jedni u druge.Sad može vidjeti kroz njihove oči,jer se raskolio,postao duh i tijelo i duh plače znajuči kraj ove pomame.
Zbilo se u trenu.Bile su tu,a sad ih više nema.On juri,posrće kroz tamu.Pjesma se pokidala,ostala raspletena u zraku,još visi kao komadi porezane užadi,raščijanih krajeva.Noge ga nose.Ne da umoru da ga savlada.Daleko su ga odvele,daleko je otišao.Ali,evo.Tu su vrata njgove kućice.Otvara ih..O,Bože!Hvala ti!Obje su tu,obje su dobro.Gledaju u njega malo uplašene od njegova lica.Prilazi im grli ih.O,blaženstvo,blagoslov...
Crni duh se stvorio iza njega i hitnuo ga u stranu!Obnevidio je.Čuje njihov vrisak.Zapomaganje.To on viče!Proklinje!Zna,zna što slijedi!Ne dam!Ne dam ti ih!
Ali ne.Što je to?Ne želi njih.Njega želi!Oštra bol,tijelo na njegovu,pad,pokušava ga odgurnuti...život curi iz njega,curi nezaustavljivo i one posljednje kapi koje je njoj obećao,zar će i njih uzeti čudovište,taj Sotona!
Prestaje.Lice mu je blizu njegova,ali zamagljeno.Umorno tare oči da bi ga vidio i magle se povlače...Bože,kako je lijepo to lice!Anđeo!I te su oči tako drage dok ga gledaju,čude se.Misle li i one da su njegove oči lijepe?Baš tako ga čudno gledaju kako valjda i njegove oči gledaju u njih.Podigao bi ruku da dotakne tu glatku,bjelu masku lica nad sobom,da se uvjeri da je prikaza,ali ruke su mu teške i hladno mu je,drhti...Glava mu se zaklima na vratu.Ruke ga polježu na pod.Ništa ne osjeti osim drhtanja svog tijela.Ali čuje.Kratki krik,dječji plač...Pokušava se pomaknuti,prevrne se,puže,ne vidi,puže dalje...
Dvije ga ruke pograbe i on leti,put neba i dalje i glas mu kaže:-Sada ćeš živjeti,nebeski pjevaču.Iz ovoga hada nema povratka ni za koga.Pjevaj ili umri.
Ali njega nije bilo briga što umire.Pokušava se oteti,pokušava pobjeći,ali jedino što uspjeva je uhvatiti kratku sliku.Preko demonova ramena on ih ugleda.
Dva mala lika sklupčana na podu.Nepomične.Mrtve.majka i kći leže na zemljanom podu male izbe,mrtve.Neee..!
demon ga slomi.Na usta mu prislanja vrelo meso iz koga lipti krv i on se guši,guši,a demon mu viče da pije,vrišti mu u uho, i slomit će mu čeljust kako ga je dohvatio i ne da mu da pobjegne od krvave rane na vratu koju mu pruža,a gusta tekućina preljeva se preko njegova jezika i on se guši,krklja,pokušava vrisnuti,ali tekućina je vruća i njegova je utroba zove...spas,spas..i on je gladan,s požudom s kojom se nije hranio otkada je kao dojenče počivao na majčinim grudima.
Pada kroz ponor od crnih zvijezda....Postaje...Vampir...
|
