|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
I'm walking in the air
[One-night butterfly]
16
zaljubljena?
[uskoro neću biti *fingers crossed*]
slobodno vrijeme?
ne znam za to.
ja samo uživam u ovome:
pisanje
glazba
električna gitara
skate
informatika
knjige
I know it seem hard sometimes but remember one thing. Through every dark night, there's a bright day after that. So no matter how hard it get, stick your chest out, keep your head up and handle it.
2Pac
Ich weiß nicht wie du heißt
Doch ich weiß dass es dich gibt
Ich weiß dass irgendwann
irgendwer mich liebt
Rammstein
If I only could,
Make a deal with God,
And get him to swap our places...
Placebo
Just want one thing
Just to play the king
But the castle crumbled
And you've left with just a name
Metallica
Layout: nameless
Adjustment: murderscene
|
|
petak, 26.06.2009.
The lights are blue
Napomena: Ovo nije post kakav inače pišem. Slobodno pojačajte solo gitare koja vam svira na maksimum. Jer nije bitno što pišem. Jer uvijek tako kažem. Jer uvijek sve završi drugačije.
Iskreno, ja nikad nisam voljela romantične komedije. To mi se činilo totalno bezveze. I još uvijek mi je. Jer uvijek sve završi fakin happy endom. Uvijek. Eventualna iznimka je ako jedan od likova nestane usred filma a da se NE pojavi na kraju.
Zašto se onda danas spremam pogledati JOŠ jednu?
Zar jedna nije bila dovoljna?
Pristali smo na dogovor. Ako bude, bit će. I onda neće biti. To je uvijek tako.
Zašto sam danas večerala obrok bez rajčice? Zašto ju nisam svejedno donijela jer mi je tako bolje jelo?
Stojim ispred kuće. Kiša je padala sasvim samouvjereno, imala je zaštitu grmljavine. Lovila sam riječi po praznom zraku. Već određeno vrijeme nemam inspiraciju za nešto osjećajno, kako to inače radim. Što se sada događa?
Pa ovo čudo od djeteta više nema ništa u sebi. Potpuno je prazno, prepuno rupa koje se ne krpaju ni najtvrđim metalom. Netočno. Očito se krpaju jer sam tvrda ko kamen. Sasvim bez ikakvih emocija po pitanju bilo čega. Zatvorila sam se baš onako kako sam mislila da će se dogoditi. I sad kad je tu, potpuno nijema, ne odgovaram nikome. Opet šutim po cijele dane, govorim mimikom. Sutra ću se slomiti pred prijateljicom i priznat sve. Nemam pojma što sam postala, ali moje srce je metalna opruga za koju, ako se i primiš, opećeš se. Valjda zato ne želim nikog, ili nemam nikog, ili mi nitko ne treba, ili lažem sebi cijelo vrijeme.
Prebolila sam sve što se dalo. Znam da mi ne bi bilo drago kad bi vidjela tog čovjeka zadnjeg, ali bi prošla potpuno hladno i to je odlično. To je znak da mi nije stalo. A je. Stalo mi je do njega kao do običnog prijatelja. Znam da će moje srce spustiti to još do običnog prolaznika.
A ono što me drži je neko maštanje, sanjarenje koje nema veze sa ičim na ovom svijetu. Jer je izmišljeno. I nema nade da preživi u ovom satu, danu, mjesecu, godini, svijetu, svemiru. Zaklopim oči i odem u sasvim druge vode od realnog. Ne želim zapesti u nekom odvratnom uglu sanjareći da me spašava neki fiktivni lik super-junaka. Do tog još nisam došla.
Nikad to još nisam radila. Nije bilo potrebe... ima li je sada?
Ipak, nisam ovo počela pisat u smislu da završim na nekim opisivanjima gdje moj um odlazi nakon svakog dana. Ili za vrijeme jednog.
Nešto me tjera da se promijenim. Nešto me tjera da odem iz ovog svijeta i posvetim se onom koji nikada nisam željela poznavati jer nije bio moj. Sada kada ga još uvijek nemam, mislim da je bolje odustati.
I odustala sam.
Ostat ću ovo što jesam. Vjerojatno ću još jednom riskirat sve kao i uvijek.
Kak si?
a evo ide nekako
Lie. Laž. Kako god hoćete.
A i ta osoba nije ništa posebno da idem objašnjavat svoje stanje. I ne da mi se.
Jesam li ovo ja?
Nemam pojma što se događa.
Nije ovo vrijeme vani. Ne bih pisala da jest.
| 23:24 |
Komentari (6) |
On/Off |
Print |
# |
|
|
subota, 20.06.2009.
No more sorrow...love me.
Ne zanimaš me.
U istom trenutku dižem glavu visoko u nebo.
Ne, ne zanimaš me.
Ne gledam dolje iako mogu pasti. Probudila me kiša danas, odškrinula je vrata mojim osjetilima. Još uvijek čekam onoga koji će ih potpuno otkriti, koji će ih prigrliti kao da su oduvijek bili njegovi.
Sve manje i manje mi se sviđaš. Sve manje i manje. I to zato što ne mislim na tebe, što sam drugima rekla da te ne spominju. I lakše mi je. Sviđa mi se to.
Oh, zar bi ja bila ja da mi netko nije zapeo za oko?
Ne.
I zapeo mi je jedan nadasve pristojan dečko. Progovorili smo nešto, ali samo usputno, u vezi glazbe i koncerta koji se održao. On je bio. Ali ništa posebno.
Ništa posebno.
Sada se nećkam. Da li da poduzmem nešto? Srce zna da će mi trebati puno vremena da sredim osjećaje jer onaj je još uvijek unutra, barem dijelom. A opet, možda mi ovo može samo pomoći. Sa pravom osobom, mislim da ću sve uspijeti.
Raširila sam ruke kad sam izašla na dvorište. Duboko sam udahnula ono što mi je nedostajalo po vrućini. Kiša. Miris svježine. Oblaci koji plaču i nakon njih dolazi lagana svjetlost koja njeguje obraze. Pastelne boje igraju se nebom, prolaznici ne shvaćaju ljepotu prirode. I da se ona izmučila, ali na kraju je postigla svoj mir. Harmonično se kreće lagano, tek toliko da održi svoj duh. Ja sam samo zaljubljenik u prirodu.
Što radim ovdje u subotu navečer?
Prije dan-dva, skate-ala sam cijelo jutro. Sve me boli. Ali nisam pala, samo sam se vozila.
Skrivena u kutku sobe smješkam se. Srce mi se zaigra pa uspori. Sezona zime prelazi u jesen. Oh, kako volim kišu. (da, mogla bih to stalno ponavljati)
Prozor mi je lagano otvoren, dovoljno da udišem ljepotu zraka nakon kapljica čiji pad navlažio je zemlju. Jedino svijetlo mi je monitor, a mobitel se javit samo ako me se netko sjeti. Nitko nije, niti ne treba. Meni je ovo ozračje predivno, stapam se sa prirodom. Nadam se zvijezdama ovu noć. Svaki put prije spavanja pomislim na njih, gledam ih, pričam sa njima daleko u svojim mislima.
Rastežem se, ovdje je gotova još jedna stanica.
I dok pijem otrov nešto počne djelovati. Ne nešto, već moji osjećaji. Osmijeh koji se ne želi maknuti, uzburkalo moje tijelo. Što se događa? Privremena sreća? Oh, divno je sanjati!
Under The Rose
HIM
I dream of the winter in my heart turning to spring
While the ice gives way under my feet
And so I drown with the sun
I've been burning in water and drowning in flame
To prove you wrong and scare you away
I admit my defeat and walk back home
In your heart under the rose
I open my eyes with a sigh of relief
As the warmth of summer's sunlight dances around me
And I see you with dead leaves in your hands
I've been burning in water and drowning in flame
To prove you wrong and scare you away
I admit my defeat and walk back home
In your heart under the rose
-Solo-
I've been burning in water and drowning in flame
To prove you wrong and scare you away
I admit my defeat and walk back home
In your heart under the rose [x2]
In your heart under the rose [x3]
Nije mi se više gledao onaj post :)
| 21:35 |
Komentari (9) |
On/Off |
Print |
# |
|
|
utorak, 16.06.2009.
Long way home
Ona?
Ona?
Ona?
Stvarno, izenande te kada se najmanje nadaš.
Vjerujem da ćemo ti i ja jednom, negdje biti skupa. Zajedno promatrati druge, imati svoju priču, zaljubljeno se gledati, držati se za ruke. Ali to nije sada i nema smisla gurati nešto što nije predodređeno da se dogodi. Ne još.
Ali ipak...Ona?
Iznenađena sam. Ne znam da li pozitivno ili negativno. Možda ipak samo čekam na facebooku da se pojavi da si u vezi, da moja glava zacrta granicu i kraj. Kako god, vjerujem da se to već dogodilo.
Možda su bol i ljubav dobitna kombinacija za vječnu staloženost u mom duhu. Nekima je sudbina biti sam i istaživati nove svjetove. Treba li reći išta više? Da. I previše toga želim sada reći, izbaciti sve negativno, reći vam u lice sve što mi je na umu. Strah koji osjećam prebacuje prednost u manu. I opet sam sama.
Ona mi je prijateljica.
Doduše, ne onako jako dobra, ali znam ju donekle. Smijale smo se par puta, govorila mi je o treninzima, znam ju jer je bila s mojim prijateljem.
Ima li to kraja?
Nije loša djevojka. Ne. Suviše je uredu. Uredu. Vidite li vi što ja pišem?
Ušutila sam. Šok iz prva. Nisam znala kuda. Ipak je zaboljelo, iako smo rekli da ne smije. I onda staloženost. Mir. Duša moja još se pomalo koprca u ovoj situaciji, ali se željno probija do Sunca. Zatvaram se lagano u sebe, ponovo. Neke se navike nikada ne mijenjaju.
Od sada ne želim pisati o njegovom, njenom i mome svijetu. Želim isključiti taj svijet kao što isključujem windowse na laptopu. Želim ta razmišljanja baciti u recycle bin i od tamo ih potpuno uništiti. Ne želim ih zamišljati zajedno, ne želim razmišljati o tome kako je ona gledala njega, kako je vidjela njegovu ljepotu, slušala njegov glas, kako je vidjela njegov osmijeh, pogledom vidjela prekrasne oči... Ne želim razmišljati o tome da ona ima ono što ja nemam. I zato tražim turn off. Klik. Turn off. Yes.
I nalazim u sebi opet ono da ja nikoga ne zaslužujem, ako i zaslužujem, ne njega. I mrzim se tako osjećati.
Mrzim, mrzim.
Trebam se osloboditi. Raširiti krila, butterfly, raširiti, prostrjeti.
Nije mi ovo trebalo. Ne, nije.
Nije mi ni trebala ta glupa utakmica.
Nije mi trebao ni cijeli turnir.
Nije mi trebalo to što sam sada otišla na tvoj glupi profil.
Nije mi ništa od ovoga trebalo. Nije.
Ne osjećam da sam išta naučila.
Po prvi puta mislim da je dobro što se zatvaram. Barem će mi postati svejedno i neću više toliko osjećajno reagirati na sve što se dogodi na ovome bojnom polju.
Boli i boljet će. Ali ja ću to proći. A kada to prođem, neće se više moći itko približiti. Zatvaram. Turn off. Shut down.
Emocije neke ne vrijede biti ovdje uz mene dok prolazim ovo razdoblje.
Fokus na ljeto. Ipak mi je odlično bilo ovih dana sa prijateljima. Smucamo se po gradu, smijemo i nema ničeg boljeg. Uvijek će mi nedostajati ljubav, iako će prijatelji biti tu. Možda je vrijeme da promijenim unutarnji sustav. Možda je vrijeme da zatvorenost nastupi, ali zabava počne.
Ja sam sprema napraviti velike žrtve zbog ljubavi. Jedna sam od onih koji, kada se zaljube iskreno, daju sve od sebe i puni efort. I tako će biti zauvijek. Ipak, odlazak je nekad najbolji mogući termin za novi vlak. I ne kažem da će to biti ova situacija, i ne kažem da je dobro zatvoriti se, ali to je sve što mi i preostaje.
Rađe bih da je to neka koju ne poznajem.
Ona ne zna da mi se on sviđa.
Nema pojma. Barem se nadam.
I tako je i bolje. A što ako zna? Išla je svejedno? Da, pa tko glup ne bi išao! Tako samo ja razmišljam!
Suviše mi je zlo od svega da povratim. Suviše mi se gade ljudi da oprostim.
Fokus na ljeto, ali nema Sunca. Možda se vrati kada sve završi.
| 23:03 |
Komentari (7) |
On/Off |
Print |
# |
|
|
subota, 13.06.2009.
Escape
Udarac.
*trš trš*
Budi se cvijet iz vječnog spavanja.
Što će prvo primjetiti?
Laž?
Opsjednutost?
ne čudi me ovaj post.kasno je, a moja orijentacjia se gubi.
[pisan je u 1:00 a.m., ali se moji osjećaji nisu promijenili]
Zanesena nekom drugom fikcijom odlazim iz vlastitog tijela da bih upoznala tuđe. Lebdim u zraku želeći okusiti blato i zemlju. Borove što dotičem želim pretvoriti u panjeve čiji godovi samo sa mnom pričaju. Priroda mi otvara čula, hladnoća zatvara stopala, umor sklapa oči. Slušalice što su znale odavati melodiju mojih osjećaja više ne djeluju. Moji osjećaji su potpuno zatupili. Tako sam se osjećala naprežući kožu na prstima i pišući po pretučenoj tipkovnici. Srce nije odgovaralo na ijedno pitanje, krv je stajala ne obazirajući se da mi trebaju hranjive tvari. Nisam dopustila ičemu da me slomi, sada sam u fazi kada ništa ni ne osjećam. Faza može nestati kao more koje sam preplivala, a može ostati kao planina koju sam gradila. U ušima mi je na tren stala buka i tišina je preplavila moje tijelo. Nijedna pjesma me ne može baciti u plač, oaze u mojim očima su presušile.
Odjednom se gusta slina u ustima nije mogla pomaknuti u gutljaj. Usnice su zarobljeno ostale na mjestu, treptala sam u znaku života, ali moji otkucaji kao da nisu ni postojali. Zanemarila sam povećanje svih linija, ostala je jedna konstanta koja me sada samo podsjeća da sam nešto. Nešto što se ne može definirati, što je izgubilo inspiraciju i što piše tek toliko da se javi.
Hodajući zamišljenom plažom rušim kule od pijeska. Ne želim sljedeći utorak. Ne želim vidjeti tebe i ne pozdraviti te. Ne želim te pozdraviti uopće. Ne želim da ti budeš tamo, želim da te netko zamijeni, nije bitno tko.
Jer sam već sada bez osjećaja, a prošlo je svega par dana. Jer sam vjerovala u nas i nada se izgubila. I ništa nije onako kako se čini, drugačije je. Možda je ipak vrijeme da se odvezem sa skate-om dalje od kvarta. Psst...mi nismo ovdje. Jer tamo drveća šapuću meni, ovdje samo asfalt gori pod užarenim Suncem.
Kao što iz oblaka počne lagana kiša, tako meni osjećaji odlaze daleko. Više ih nemam, tek povremeno osjetim nešto što nazivate otkucaj.
Sjetila sam se kako sam bila sretna na par dana prije otprilike dva mjeseca. Samo bih se smješkala, bila odustna, pozitivno razmišljala. Ali to su sve bili trenuci neshvaćanja i ne prihvaćanja realne situacije. Sve češće i bježim u snove jer realnost me diže samo kada treba odraditi kakav posao. Tada me traži u svijetu samog razuma i nikakvo drvo me više ne može sakriti od samoće.
Ponekad poželim izgubiti cijeli svijet iz svoje ruke da bih otkrila neku novu nepodopštinu. Ponekad poželim, ali se osvjestim. I trošim ove riječi koje ne prepoznajem.
Nemam inspiracije.
Toliko sam bila spremna maknuti ju iz svog života zbog sreće, a imala sam ju. Imala sam ju kad sam opisivala onu puku zaljubljenost i samoću. A sada sam ju izgubila, sada ponovo sebe ne osjećam.
I znam da se ne bi trebala tako osjećati, ali to je iskreno, a ja ne želim lagati. Jer u lažima sam dobra. I mogla bih Vas uvjeriti da sam sretna. No kakvog li bi to imalo učinka za mene? Osjećala bih se odvratno, još gore.
[a sada pišem:]
Želim zaklopiti oči i praviti se da spavam. Želim igrati odbojku, a praviti se da stojim. Želim disati, a praviti se da sam mrtva. Želim ubrati cvijet, a praviti se da sam ga ostavila.
Brišem gotovo svaku rečenicu koju napišem.
Što sada? Mogli li i izbrisati ovu prazninu u sebi? Ne. Ona je sama po sebi izbrisala moje osjećaje.
Moja koža kao da je deblja i jedan ogroman štit za ono što se zovu vene. One stoje i promet je odavno zamro. Suza nema, oči se sklapaju same od sebe. Energiju trošim na sastanak s prijateljima. Ondje pak, jesam ono što jesam, ali ako na trenutak zastanem, gubim se. Možda će se danas nešto promijeniti, možda će se monotonija razbiti. Koliko god mi govorili da nada umire zadnja, ona će se i smijati zadnja. Smijati se, a umirati. Ljubiti, a mrziti. Tražiti, a gubiti. Govoriti, a šutjeti.
Ne trebam ovo, a imam to.
Ne želim tebe, ali nisi tu. To je jedino što odgovara, tako treba biti. S time se slažem. Lagala bih kad bih rekla da nisam barem malo povrijeđena. Jesam, priznajem, ali isto tako priznajem da sam potpuno zanijemila. Upućujem pogled koji odaje zbunjenost i nikakav pomak.
Htjela bih završiti ovaj post da odaje neku smisao. Htjela bih vam natuknuti barem nešto, barem da znate što sam željela reći... Htjela bih vam podariti neke riječi koje će vam nešto značiti, ali kao da su mi predaleko i ja ih uzalud pokušavam dosegnuti. Nemoćna sam u slaganju rečenica, nemoćna sam u onome što volim.
Gdje sada? Koji put?
Daleko odavde. Možda me tamo ne čeka ništa, ali barem . izgubile se riječi.
| 16:11 |
Komentari (5) |
On/Off |
Print |
# |
|
|
