Dotakni
Ovdje ćeš,
ja ću tamo.
Udaljenost dvaju polova
raste.
Globalno zatopljenje
naše galaksije.
Osjetiš miris mog spavanja.
Gubimo utakmicu
od sebe samih.
Bez komentara,
gluhi i nijemi.
Možda uspijemo nestati.
I dalje vjerujem;
nismo nepoznati
koliko god se neprepoznavali.
Dotakni.
Mračno je
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)
Kosac žito kosi.
(čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
(Federico Garcia Lorca)
Mračno je.
Leži umotan u plavu naboranu posteljinu umornih kapaka gledajući godove drvenog parketa. Godine prolaze nezaustavljajući se ni trenutka kako bi ogledale novonastale bore njegovog čela.
Pogled mu leti do poluotvorenih balkonskih vrata. Nazire se tračak svjetla koji dopire sa dalekih Venerinih krakova. Ne sjeća se kada je posljednji puta gledao zvijezde.
Ustaje se i rukom pokušava napipati cigarete. Pronašao ih je; vadi jednu, pali ju i odlazi na balkon prateći sjenu vrata do izlaza.
Stoji naslonjen na drvenu ogradu, ukrštenih ruku promatrajući nebo koje se prostire od početka do kraja beskonačnosti. B612 - planet dječaka znatne kose; pokušava ga pronaći. Razmišlja o njoj.
Ona je voljela Malog princa. Nekad mu je znala pričati o njegovoj ruži. "Odrasli su vrlo čudni.", nekoliko puta je ponovila. Kupila mu je nekada davno tu istu knjigu; knjigu kojoj se klanjala kao nekakvim svetim spisima na jeziku starih keltskih druida.
Nedostaje mu.
Nema je više. Pronašao ju je prije nekoliko godina u okrvavljenoj vodi. Ležala je u kadi sa licem ispod površine vode, sklopljenih očiju. Iz njezinih je vena kapalo posljednjih nekoliko mililitara crvene tekućine koja je bojala njezin osmijeh kada se smijala.
Bila je toliko lijepa kada ju je hladnu izvukao iz na suho. Hladna poput kuše u jesen, nepomična, a svejedno lijepa poput kakve relikvije.
Kao da još osjeti njezin hladni obraz pod svojim poljupcem. Njezina mokra kosa u njegovom je dlanu. Pokušavao ju je dozvati, ali bilo je prekasno. Još je satima sjedio milujući ju; ljubeći ju nepomičnu.
Gleda u jednu zvijezdu koja titra mnogo jače od ostalih i nagonski se smješka kao da nešto prepoznaje; nečiji drhtavi dodir kroz san.
Pali novu cigaretu i gleda nepreglednu livadu ispred sebe, prepunu visokih trava. Odlučio je šutjeti.
Često nije znao šutjeti, a trebao je. Za nju je trebao šutjeti. Ne reći kako ne vrijedi, kako je odvratna... Možda bi osjećao malo manju krivnju da je prešutio svaku svoju ljutnju. A bilo ih je previše. U početku je zasluživala svaku ozljedu pogledom i povišene baritone. S vremenom se naučio kažnjavati ju za njeno, ali i za svoje.
Možda je mogao ne kriviti ju za svoje nevjere.
Teško diše. Grkljan kao da mu ne želi dopustiti da diše nesvjesno. A kako se čini, ako ne popije vode, neće mu dopustiti da diše uopće.
Odlazi unutra, zatvara balkonska vrata. Tiho izlazi iz sobe, silazi drvenim stubištem i odlazi po čašu. Toči si mlaku vodu, prinosi ju ustima. Sjetio se zašto je to učinio.
Sjetio se kako je prije ulazio kod nje; prva stvar koju bi učinio nakon što bi izuo cipele bio je odlazak u njezinu malu kuhinju. Bilo je skučeno, neuredno i nikada nije bilo kruha. Natočio bi vode iz slavine u čašu iz koje je samo on pio. Voda je uvijek bila topla, bljutava. Mrzio je to, a sada mu je pasalo.
Kako bi volio sada, kao nekada prije, ušuljati se kod nje u krevet u rano jutro. Otključala bi mu vrata i vratila se spavati. Volio je ležati i gledati ju kako čupava pokušava natjerati svoje oči da ostanu otvorene.
Koliko ju je samo puta obljubio.
Dolazi do samog vrha stepenica i zastaje. Sjeda na posljednju stepenicu i promatra ogroman goblen Da Vincijeve Posljednje večere koji je izradila njegova baka.
Samo ga je jednom prije zapravo pogledao.
Ona, ushićena prvim posjetom njegovoj kući, poput leptirice je strujila svojim znatiželjnim stopalima. Bosa, u donjem rublju, držeći ga za ruku, uspela se na vrh istih stepenica. Prvo što je vidjela bio je goblen. Pokazala mu je Judu na slici.
Malo ljudi zna tko je on i zašto sjedi na način na koji sjedi. Ona je znala. Njegova curica je bila pametna za takve glupe stvari.
Juda se nagnuo bježeći od svoje izdaje, razmišlja i pije bljutavu vodu. Stepenište je hladno. Čudno, drvo izgleda kao da bi ga svaki trenutak progutalo svojom toplinom. Ali hladno je.
Sjedi još neko vrijeme i gleda svoja stopala. Dobre noge, čvrste, odane. Toliko je toga proživio lutajući na njima. Tek nekoliko puta su ga izdale i natjerale da miluje ceste svojom kosom.
Ustaje i odlazi natrag u sobu. Mračno je.
Sjeda na rub kreveta i odlaže praznu čašu na pod.
Ponekad se bojala mraka. U mraku je vidjela stvari kojih nije bilo. Znao je da je i njega ponekad vidjela. Ponekad nije moralo biti mračno.
Leži gledajući u strop.
Nakon cijelog života uspomena, razmišlja o njoj, o onoj najbolnijoj, ne znajući zašto.
Njezin svemir bio je nevjerojatno ispunjen vizualnim i auditivnim elementima. Kada ju je slušao, nije vjerovao. Kada je šutjela, pokušavao je pogoditi njenu misao. Katkad je bio blizu.
Možda je trebao vjerovati.
Sklopio je oči.
Kao i uvijek, vidi ju živu. Ponekad se smije, ponekad je zamišljena. Njezina rupica na desnom obrazu puna je njezine energije.
Pokušava ju dodirnuti. Želi ju zagrliti, razmaknuti joj kosu s lica i poljubiti je u čelo.
Budi se. Mračno je.
Metamorfirala
Jedini još ne razumiješ
da sam metamorfirala.
Odmakni se
korak ili dva
i pogledaj šarenilo krila
koja se
žele otvoriti,
ali im ne daš.
Mi prijašnji više nismo isti;
nismo,
nisam.
Uništio si,
izgradio iznova,
ozljedio,
poljubio,
vikao,
šaputao...
Nisam glupa
jer šutim
kad ne znam oblikovati rečenicu.
Ubila sam,
oživila,
ranila,
njegovala,
derala se,
šutjela.
Ne navaljuj.
Ja sam druga;
jesi li ti isti?
Ne osjećam se isto.
Frigidna kučka, ti i ja
-Isplači se,
bit će ti lakše.
Lažem.
Rijetko kada uistinu
bude.
Skupila se na krevetu
poput kapljice žive
prije nego se rasprsne.
Smrdi voda u začepljenom
odvodu.
Osjetim do ovdje.
Začepio je.
Znam,
rekla sam da to želim,
ali nadala sam se da ipak nećeš;
da ćeš samo pomilovati,
poljubiti,
bilo što...
Nisi.
Nije ni ona.
Odnosno ja.
Ne govori jer se boji reći.
Pitaj je i odgovorit će;
šuti i šutjet će i ona.
Ili će možda nabrajati sve nebitno
čega se njezina podsvijest tog trenutka dotakne.
Želim sigurnost,
a ti?
I ona ju želi.
Ona je u meni:
živi na mojim kapcima
čekajuć
kada ćeš zalijepiti vrisak na mene
da može postaviti zaštitno polje.
Zašto ne kažeš da se neće ponoviti?
Jedno malo,
pišljivo
obećanje
je sve što trebam.
Je li odanost toliko težak teret?
Hoćemo li ti ponovno biti dosadne?
Dovoljno dosadne da
učiniš "ono".
Znaš na koje "ono" mislim.
I jutros se vidjelo u ogledalu,
puder ga može pokriti.
Ali ne i moje poniženje.
Otišla je.
Upravo je sišla sa mojih kapaka
i odlutala.
Nema je.
Rekla je da ti zahvalim
za otisak dlana.
Ali neću.
Starac i nimfa
Sjedim i pijem svoju dvadeset i šest puta promiješanu kavu postepeno postajući jedno sa kožnim separeom u kafiću nedaleko od mog naselja. Hladno seciram svaki lik koji podiđe mom pogledu. Tako glupo, znam.
Ispred mene sjedi srednjovječni čovjek u puloveru visokog ovratnika. Pod njegovom glomaznom rukom leđa su djevojčice koja vjerojatno još ide u osnovnu školu.
Priča joj nešto; priča joj svoju megalomanski izidealiziranu životnu priču. Stigla sam upravo na vrijeme da čujem sve detalje njegovog karburatora. Vjerojatno joj je još prije ispričao i povijest svog dvocijevnog auspuha. Ona ga je gledala, kao i sada, glupavo klimajući svojom dječijom glavicom, ne razumjevši niti jedne jedine riječi.
Ni ne sluša ga što govori jer je zauzeta ramišljanjima o svojim vršnjakinjama koje nisu njezine sreće i ne mogu se pohvaliti svojim zavodničkim umijećem. Zasigurno joj zavide, misli, jer je čovjeka njegovih godina uspjela odvratiti od odanosti ženi i sinu koji je godinu dana stariji od nje i s kojim ide u školu. Sin je ionako balavac kji ne zna zadovoljiti pravu ženu poput nje - pravu ženu od dvanaest godina. Nije bitno što njezin "dečko" ima dovoljno godin da joj dva puta bude otac, što mu je kosa prosijeda i što ima visoko barokno čelo jer gubi kosu još od vremena kada ona nije bila niti rođena.
Ne, ona ga gleda, glupavo klimajući svojom dječijom glavicom, nerazumijevajući niti jedne jedine riječi.
A on?
On sjedi s rukom na njezinim ramenima oprezno birajući riječi kako ga ne bi razumjela. Ni sam zapravo ne shvaća o čemu govori. Tehnika zavaravanja protivnika, u ovom slučaju nje; zna da joj imponira njegova markantna pojava. Tako pametno zvuči dok koristi riječi koje nije razumio u nijednom navratu kada ih je čitao u svom mjesečnom lifestyle magazinu.
Gleda u njezino tijelo, napola zatočeno u djetinjstvu, kako titra na svaki dodir njegovih prstiju.
Želi ispiti svaki dio njezini dječije gluposti dok ne izgubi svaki, i posljednji, trag zaigranosti. Učinio je to nebrojeno puta; zašto bi sada prestao? Stare navike ne zgašnjavaju po naredbi. Nije da bi on ikada dao naredbu.
Toliko je žalosno gledati ih kako se meškolje u svojim žudnjama. On, odvratno patetičan zbog svoje privrženosti novoj igrački. Ona, patološka nimfa koja teži kvanititeti.
Kada je to točno svijet postao toliko dekadentno mjesto?
UPDATE:
Hipotenzija
Teške trepavice;
pomalo zaglušena
pokušavam osjetiti miris pljuska.
Nekada sam to mogla.
Lorca me promatra
sa staklenog odra
bezizražajno -
mislim da gleda kroz mene.
Nesvjestica mi boja mrežnice
i počinjem
nevidjeti
kukce koji se koloniziraju
ispod grijalice.
Krhkost
Koliko vas
još mora progutati
asfalt
da biste razumjeli
krhkost naših tjelesa?
Apstraktni konji
koji reže
za nama
nisu mjerilo nadmoći,
samo gluposti.
Kako ne čujete plač planeta B612
u noći kada
na njega taložimo
emigrante
svega onoga što ne možemo podnijeti
na podsvijest
jedne zvijezde?!
Dok se pretapaš u mene
Istok proviruje kroz
sićušne rupice sjena.
Tu si.
Predajemo se zelenoj jastučnici
nježno,
poput noći
koja odjednom obuzme
svaku molekulu horizonta
vodeći ljubav
preko ozona.
Dahom griješ
moju kožu
ljubeći svaki milimetar
tišine
koja prodire
u naše zatvorene oči
dok se pretapaš u mene.
Nespokoj
Čujem u šutnji
više no što
jeka može reći.
Uskomešana u nemiru
čekam sljedeći čin -
čin predaje ili prodaje.
Neodređena lica naših izdaja
postaju precizna
i kao da se prstom može pokazati
svaka boljka
i srastanje kralješnica.
Toliko je tjeskobe
fosilizirane
na rubovima naših lubanja.
Kada smo prestali biti ljudi?