srijeda, 30.01.2008.
John Locke
 |
Smatran utemeljiteljem liberalizma i engleskog empirizma, John Locke je definitivno jedan od najznačajnijih modernih filozofa uopće. Rođen 1632. godine u prosječnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio odvjetnik, a sudjelovao je i u Engleskom građanskom ratu kao konjanički zapovjednik u vojsci parlamenta), uz pomoć utjecajnih očevih prijatelja (neki su bili i zastupnici u parlamentu) odlazi na studij u Oxford, gdje se međutim sukobljava sa tradicionalnim crkvenim učenjima; Locke ih ne odbacuje, ali od skolastičke filozofije daleko su mu zanimljivija djela njegovih suvremenika, posebno Descartesa i Hobbesa. Najviše se zanimao za filozofiju i medicinu, te je nakon okončanog studija postao osobni liječnik utjecajnog lorda Shaftesburya; tu je pokazao i popriličnuu vještinu na polju medicine, spasivši jednom prilikom lorodv život, zbog čega je zaradio njegovu trajnu naklonost i poštovanje. Njihovi su životi dugo ostali povezani, jer je, nakon što se Shaftesbury počeo aktivno baviti politikom, Locke postao njegov savjetnik, tako da je nekoliko puta protjerivan iz Engleske (najčešće bi u to vrijeme boravio u Nizozemskoj) pod optužbama da kuje urote protiv kralja Jamesa II. 1689. godine izdaje "Dvije rasprave o vladi", djelo koje će se kasnije smatrati temeljima političkog liberalizma, a desetak godina kasnije "Ogled o ljudskom razumu" koji je sličnu važnost imao za razvoj engleskog empirizma. Zadnjih nekoliko godina života prestao se (aktivno) baviti politikom i preselio na selo, te je nakon godina borbe s teškim bolestima (astma na prvom mjestu) umro 1704. godine. Kao i mnogi filozofi nikad se nije ženio niti imao djece.
U epistemologiji Locke, ako isprva inspiriran radovima Descartesa, odbacuje racionalizam i zastupa potpuno suprotno stajalište – empirizam. Odbacuje ideje da je znanje sadržano u ljudskom razumu i tvrdi kako razum nije ništa do sredstvo kojim možemo steći znanje; on nam omogućuje obradu podataka koje dobivamo percepcijom, ali u njemu prije percepcije nema ništa, on je "tabula rasa", prazna ploča po kojoj pišemo iskustvom. Locke je reprezentacionalist; vjeruje da vanjski svijet postoji objektivno i nezavisno od nas (ontološki realizam), a onda kauzalnom teorijeom percepcije objašnjava naše znanje o njemu. Dakle, mi nismo svjesni vanjskog svijeta, već samo naših mentalnih reprezentacija tog svijeta; prema tome, ja mogu biti siguran da vidim šalicu čaja ispred sebe (da imam mentalnu reprezentaciju šalice čaja), međutim ne mogu biti siguran da moja mentalna reprezentacija odgovara stvarnom stanju stvari, tj. da je ispred mene stvarno šalica čaja. Zbog toga Locke prihvaća neke skeptičke teze i smatra da nepogrešivo znanje nije moguće; nikad ne možemo znati odgovaraju li naše mentalne reprezentacije stvarnom stanju stvari, međutim (ovisno o tome koliko smo sigurni u kauzalnu vezu između predmeta i njegove reprezentacije) možemo imati stupnjeve vjerojatnoće i reći, recimo, da je 99.999% šalica ispred mene. Locke ovdje staje, ali će njegovi nasljednici pokazati kamo vode takve ideje; Barkeley će završiti u subjektivnom idealizmu, a Hume u skepticizmu.
Dvije rasprave o vladi
Prema većini najznačajnije djelo ovog engleskog filozofa (epistemolozi se neće složiti i taj će epitet pripisivati "Ogledu o ljudskom razumu"), stvoreno 1689. godine da teorijski opravda stanje nakon revolucije, udarilo je temelje modernog liberalizma i inspiriralo brojne filozofe i političare, a njegov utjecaj ne slabi ni danas. Za razliku od Hobbesovog "Levijatana", Locke piše jednostavnije rečenice manje opterećene informacijama, tako da se lakše čita i razumije; međutim, nedostaje mu sistematičnost i jasno vidljiv smjer dokazivanja (dok "Levijatan" ima strukturu velikog argumenta), tako da mi je, barem što se stila pisanja tiče, Hobbes draži.
Knjiga se, što je očito iz samog naslova, sastoji od dva dijela; prva je rasprava napisana kao odgovor Sir Robert Filmeru, koji u svom djelu "Patriarcha" brani apsolutnu monarhiju, vlasništvo oca nad drugim članovima obitelji (posebice djecom), te zastupa teoriju o božanskom pravu kraljeva. Druga rasprava, koja je daleko važnija i na koju će se koncentrirati ostatak eseja, polazi od objašnjenja prirodnog stanja, u kojem pojedinci nemaju vlast jedan na drugim, međutim svi se moraju podvrgavati prirodnom zakonu (jasno, Locke ima potpuno drugačiju formulaciju prirodnog zakona od Hobbesa), te također obrađuje teme poput robstva, privatnog vlasništva i prava na revoluciju.
Locke započinje objašnjenjem prirodnog stanja; navodi kako je to "stanje savršene slobode", u kojem čovjek može raditi sve što poželi, a što se ne kosi sa prirodnim zakonom. Drugim riječima, čovjek može sa sobom i sa vlastitom imovinom raditi što poželi, i nitko (niti jedan drugi čovjek) mu ne može (i ne smije) zapovjedati ili mu braniti da nešto učini. Nadalje, pošto su svi ljudi slobodni i nitko ne vlada nad nikim, očito je da su ljudi međusobno jednaki. Ovo nije samo jednakost sposobnosti, kakvu u svojim tekstovima navodi Hobbes, već i jednakost prava; da bi se ovo najbolje razumijelo potrebno je pogledati kako dva filozofa definiraju prirodni zakon. Dok za Hobbesa, prema prirodnom zakonu, čovjek ima pravo činiti sve što je potrebno da preživi (što uključuje pljačku i ubojstva drugih ljudi), Locke smatra drugačije; dozvoljeno je činiti sve što ne šteti drugim ljudima i nama samima. Dakle, nije dozvoljeno krasti i ubijati druge ljude, upravo zato što su svi ljudi jednaki i nitko nema pravo da vlada nad drugima bez njihovog pristanka. Iz ovog se veoma jasno vidi da za Hobbesa u prirodnom stanju ne postoji moral (on nastaje tek nakon društvenog ugovora, tek sa onda može reći da je nešto moralno ili nemoralno), dok za Lockea postoji i prije, u prirodnom stanju. Prema tome, prirodno stanje nije stanje rata, jer se ljudi ravnaju po prirodnom zakonu (prema kojem ne smiju činiti ništa što šteti drugima), već stanje mirnog suživota. Štoviše, to je stanje suradnje jer prirodni zakon, između ostalog, obvezuje čovjek da, kad njegova egzistencija nije ugrožena, pomaže drugim ljudima jer su naposlijetku svi jednaki (ovdje se Locke poziva na svog suvremenika, svećenika Huklera). Pošto je ovaj odlomak nabijen informacijama, ako postoje nejasnoće preporučujem da se opet pročita prije prelaska na sljedeći.
Dobro, sad se nekako postavlja pitanje, ako je život ljudi u prirodnom stanju bio tako divan i krsan, živjeli su u suradnji i pomagali jedni drugima, zašto je uopće došlo do stvaranja države? Izgleda kao da država uopće nije potrebna i da bi mogli jako lijepo i bez nje, kao što tvrde današnji anarhisti. Međutim, Locke se ne slaže; unatoč ovoj naizgled prihvatljivoj slici prirodno je stanje imalo tri velika problema.
Prvo, (1) prirodni zakon nije jednoznačan, ljudi ga mogu različito shvaćati u nekim detaljima, a nema suca koji bi odredio tko je u pravu. Recimo, slične situacije imamo i danas; u nekoj kino dvorani u kojoj nisu obilježena sjedala neka osoba sjedne i torbom, jaknom i ne znam čime sve ne zauzme desetak sjedala oko sebe, za svoje prijatelje koji još nisu stigli. Upitno je smije li ona učiniti nešto takvo; prema tome ispada da svi ostali, koji su došli ranije kako bi dobili dobra mjesta, moraju otić sjest negdje iza, a ovi prijatelji koji dolaze zadnji čas (i nisu kao ovi pol sata čekali u redu) dobiju bolja mjesta ispred. Svi se slažu da ova osoba koja je prva ušla ima pravo na to jedno sjedalo na koje se smjestila, ali upitno je ima li pravo da zauzme mjesta za desetak osoba kojih još nema. Neki će reći da smije, neki da ne smije, neki da smije ali ne deset nego najviše dva, neki će mislit da smije najviše četiri... Mi možda i možemo odrediti tko je u pravu, ali teško da oni mogu; da su se slagali oko tumačenja ne bi uopće došlo do ovakve situacije. Prema tome, iako načelno ljudi u prirodnom stanju žive u suradnji, sukobi među njima su neizbježni.
Dobro, ovo se možda ne čini kao toliko veliki problem, kao da nam sad država treba da bi mogli odredit tko će kamo sjedit u kinu... Međutim, pogledajmo kamo to vodi; netko od ove dvojice je jamačno u krivu i zapravo, iako on misli suprotno, djeluje protiv prirodnog zakona. A društvo ima obavezu da one koji rade suprotno prirodnom zakonu kazni (odgojna metoda) kako se to više ne bi ponavljalo; ako ja nekome ukradem olovku svi imaju pravo da me kazne jer sam ja tim svojim činom "objavio rat čovječanstvu" prekršivši prirodni zakon. No pošto sam prirodni zakon nije jednoznačan, ništa nam ne jamči da će se drugi složiti tko je u pravu, a tko nije. U gore navedenom primjeru, možda pola kino dvorane misli da je u pravu ovaj koji je 'rezervirao' deset najboljih sjedala, a druga polovica dvorane smatra da on nema to pravo. Pošto se prekršitelja treba kaznit, a ne zna se tko je prekršitelj, pola dvorane staje na stranu jednog, pola na stranu drugog, i imamo masovnu tučnjavu u dvorani... Ovo prenesemo u društvo i imamo građanski rat... Problem definitivno nije mali kao što se možda činilo na prvi pogled.
Dalje, (2) čak i kad se ljudi slože da je prirodni zakon prekršen, ne mogu se složiti koliko. To je sasvim prirodna stvar; oštećeni će uvijek misliti da je oštećen više nego što stvarno jest, a krivac će uvijek (čak i kad priznaje krivlju) biti uvjeren da je kriv manje nego što jest. Tu je značajno pripomogla socijalna psihologija ustvrdivši da ljudi nisu u stanju biti nepristrani; naš obrambeni mehanizam nužno stvara pozitivnu sliku o nama samima, tako da ljudi uvijek sebi daju prednost i vjeruju da su oni u pravu. Kao primjer ovdje možemo uzeti radnju nekog malo starijeg westerna; neki lik unakazi nožem lice prostitutke jer ga je izvrijeđala (imao je određenih problema u krevetu), nakon toga ona plaća glavnom 'pozitivcu' da ga ubije. Glavni lik (mislim da je bio Clint Eastwood) sa nekoliko svojih prijatelja kreće u potjeru i ubija krivca, ali njegovi pak ljudi nakon toga napadaju Clinta i družinu, pobiju sve i samo se on nekako uspije spasit. Nakon toga kreće u osvetnički rat, pobije pola grada i tako... Uglavnom, bit je u tome da se kroz cijeli film vrši osvećivanje za neku počinjenu nepravdu, ali ono je uvijek značajno veće od same nepravde; uvreda povlači unakaživanje lica, ono pak povlači ubojstvo jednog čovjeka, pa zatim kao odgovor na to ide ubojstvo grupe ljudi, pa na kraju Clint ide u demografsko čišćenje. Ovako bi otprilike izgledalo kad bi svaki čovjek bio sudac i sam određivao kakvu kaznu za neku nepravdu koja mu je počinjena krivac treba snositi.
I zadnje, (3) neki ljudi nisu u stanju obraniti svoje prirodno pravo; ako meni netko od 2 metra i 140 kg ukrade olovku, ja nemam baš velike šanse da obanim svoje prirodno pravo i vratim olovku, te da kaznim krivca. Jasno, mogu se udružiti s nekim drugim ljudima i istjerati pravu, ali isto može i on, tako da je upitno kamo ovo vodi. A i ljudi su uglavnom prezauzeti da bi imali volje i vremena odlučivati i sudjelovati u ovakvim stvarima (oni koje bi ja zvao vjerojatno ne bi imali pojma o čemu se radi i došli bi čisto jer sam ih zvao, a isto bi bilo i s njegovima, dok oni koji su bili neposredni svjedoci (i koji jedini znaju što je bilo i tko je prekršio prirodni zakon) ne bi imali neku motivaciju da sudjeluju).
Zato nam, dakle, treba država sa svojim institucijama; ona postaje jedini legalni tumač prirodnog zakona, svojim zakonima propisuje njegove detalje kako bi se izbjegli ovakvi sukobi (recimo, država može reći da svaka osoba ima pravo uz svoje vlastito 'rezervirati' još samo jedno mjesto u kino dvorani, i time postaje jasno tko je u pravu, a tko nije. Dalje, država je nepristani sudac u sporovima i određuje tko je i koliko povrijeđen, te kakvu će kaznu snositi krivac. Isto tako, ona jedina ima pravo na legalnu upotrebu sile; jednom kad je država uspostavljena pojedinci gube pravo na osvetu i provođenje prirodnog zakona (kažnjavanje krivaca), a to postaje dužnost države.
Jako je bitno vidjeti kakva su onda prava države prema pojedincima; znamo da je kod Hobbesa vladar imao pravo podaniku oduzeti sve osim njegova života; mogao je zatražiti imovinu bilo kojeg pojedinca kao i njegovu doživotnu službu, promjeniti mu mjesto stanovanja i postaviti neka pravila vezana uz njegov privatan život (recimo, da nitko ne smije spavati nakon 9 ujutro), i podanici su se trebali pokoravati dok god vladar ne dira njihovo pravo na žvot. Hobbesova je država stvarno bila pravi levijatan, mogla je zapovjediti bilo što i umješati se u svaku poru ljudskog života (Hobbes kaže kako je čovjek slobodan samo u onim djelatnostima kamo vladar nije propisao zakonom što se treba raditi). Locke je radikalno drugačiji; prema njemu država treba imat relativno malu moć, nema se pravo petljati u privatnu sferu pojedinca i jedine ovlasti ima na području javnog života. Ona određuje odnose među ljudima, tumači prirodni zakon i na osnovi njega sudi u sporovima, ali nema pravo dirati u prava svojih građana. Kod Hobbesa ljudi imaju samo jedno zajamčeno pravo, pravo na život, jer zbog njega (da bi sačuvali vlastiti život) i ulazimo u državu. Locke to bitno drugačije interpretira; pojedinac ima (1) pravo na život, (2) pravo na slobodu i (3) pravo na (privatno) vlasništvo. Od njih je pravo na slobodu najvažnije jer, ako nam netko oduzme slobodu, automatski posjeduje i naš život i našu imovinu, te nam ih može oduzeti. Ulaskom u državu mi se (samo jednim manjim dijelom, ali nikad potpuno) odričemo prava na slobodu i prava na vlasništvo (recimo, dio vlasništva dajemo državi u obliku poreza), ali na državu nikad ne možemo prenijeti pravo na život jer ono nama ni ne pripada, pošto nas je stvorio Bog i samo on ima pravo da raspolaže našim životom.
Locke je također vrlo dobro razradio teorije o pravu vlasništa; (1) vlasnici smo sami sebe, našeg tijela i aktivnosti, te svega što je proizvod našeg rada (jedino nemam pravo na samoubojstvo jer naš život pripada Bogu). (2) Vanjski je svijet (u prirodnom stanju) pak svačiji i ničiji, svatko ima pravo na sve osim na druge osobe i proizvode njihovog rada. (Vanjski je svijet poput klupe u parku, svatko ima pravo sjest na nju kada nije zauzeta). Privatno vlasništvo stječemo tako što ga individualiziramo radom, pomješamo naš rad i prirodne resurse koji time postaju naše vlasništvo. Recimo, neka je livada svačija i svatko ima jednako pravo na nju; međutim, kad je ja prekopam, zasijem tu neko povrće ili sagradim kuću, ona postaje moja pošto sam je ja prisvojio vlastitim radom. Jasno, ovaj oblik prisvajanja ima svoje granice; možemo prisvojiti samo onoliko područje koje možemo obrađivati i u koje možemo ulagati naš rad (recimo, ne može sad jedan čovjek prisvojiti cijeli Sibir), te nam to područje pripada dok u njega ulažemo rad (ako zapustimo neko polje ono više nije naše nego opet postaje opće vlasništvo). Isto tako, (1) ne možemo prisvajati toliko da nam se prisvojeno pokvari; recimo, zec u šumi je svačiji, ali zac kojeg sam ja ulovio pripada meni. Ja ne smijem uloviti toliko zečeva da ih ne mogu sve pojesti, tako da se oni pokvare i propadnu, jer sam time zapravo prekršio prirodni zakon uzevši nešto što su drugi možda mogli bolje iskoristit. Međutim, ovaj se uvijet može dosta lako zaobići; ja mogu uloviti par stotina zečeva, ali onda se trampim s nekim tako da mu dam deset zečeva, a on meni da ne znam koliko kilograma šljiva. Problem nastaje kad se u ovakvu trgovinu uvede novac; ja mogu nekome prodati deset zečeva za grumen zlata, a on se ne može pokvariti – to mi omogućuje da akumuliram bogatstvo koje se neće pokvariti a da i dalje iskorištavam prirodu više nego što mi treba. Zato Locke uvodi još jedan uvjet; (2) kad uzimamo iz prirode drugima se treba ostaviti dovoljno i jednako dobro.
Vratimo se malo na Lockea i nastajanje države; slično kao i kod drugih teoretičara, država nastaje društvenim ugovorom, a u nju ulaze samo oni koji su na to pristali. Dakle, skupina ljudi se udruži, izričito odluči da će osnovati državu, izaberu predstavnike vlasti i to je više-manje to. Za razliku od ovog izričitog pristanka postoji i drugi, tzv. "tihi pristanak" (tacit consent), koji se primjenjuje jednom kad je država već osnovana. Recimo, potomci onih ljudi koji su pred 50 godina osnovali državu ne trebaju izričito naglasit da žele bit članovi te države, dovoljno je da se koriste njezinim institucijama i objektima (škole, bolnice, ceste) da se to smatra "tihim pristankom". Jasno, oni mogu napustiti tu državu ako žele, ali sve nekretnine (misli se poglavito na zemlju) koje su imali unutar neke države ostaje u njezinom vlasništvu; nije moguće da netko odluči ući u drugu državu, pa da se sad njegovo imanje odjednom prebaci u teritorij te druge države.
Od ostalih značajnih ideja valja se spomenuti još dvije; Locke je, kao i Montesquieu, predlagao trodiobu vlasti, i to na zakonodavnu, izvršnu i federativnu (usko povezana sa izvršnom, a brine se o međunarodnim odnosima). Isto tako, tvrdio je da narod ima pravo na pobunu protiv vlasti ukoliko smatra da ona ne vlada u njegovu interesu. Na prigovore raznih teoretičara koji smatraju da je to veoma opasno i da bi moglo državu dovest u permanentno stanje građanskog rata, Locke odgovara kako su takve kritike isprazne; ljudi se neće buniti zbog svake sitnice, već će revoluciju podignuti tek kad im voda dođe do grla (slično tvrdi Marx kad kaže da "proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova"). Nadalje, iznimno je opasno zabraniti narodu da se buni; to bi samo dodatno ohrabrilo samovolju onih koji su na vlasti – bolje je kada se vlast boji pobune, pa onda i nastoji vladati što bolje kako ne bi narodu dala povod da je smjeni. Zapravo, kaže Locke, nije tu pobunjenik narod koji ruši vlast, pravi je krivac zapravo vlast koja se pobunila protiv prirodnog zakona.
Locke je utjecajan i danas, te na njemu počivaju političke teorije koje se danas zovu libertarijanističkima (pošto se naziv "liberalizam" sad primjenjuje za teorije J.S. Milla), a proučavaju ga brojni suvremeni autori, poput Roberta Nozicka, Johna Simmonsa i Michaela Otsuke.
- 08:56 -
subota, 26.01.2008.
Thomas Hobbes
 |
Zasigurno jedan do najznačajnijih engleskih filozofa 17. stoljeća, Thomas Hobbes je svojom knjigom "Levijatan" udario temelje zapadnoj filozofiji politike, a svojim je djelovanjem značajno pridonio i na području povijesti, teologije, etike i geometrije. Uz to, snažan je utjecaj ostavio na antropologiju, prikazavši ljudsku društvenost kao oblik suradnje iz sebičnih razloga, a te su teorije, osvježene mislima drugih filozofa i znanstvenika, aktualne i danas. Rođen 1588. godine, zahvaljujući starijem bratu Francisu (otac im je pobjegao iz Engleske kako bi izbjegao vješanje) studirao je na Oxfordu, gdje se upoznaje s tradicionalnim skolastičkim učenjima i prema njima razvija izraženi prezir. Nakon završenog studija putovao je Europom, najviše boraveći u Francuskoj gdje između ostalog piše i kritike na Descartesova djela, a u vrijeme engleskog građanskog rata boravi na kraljevu dvoru kao učitelj princa Charlesa, te počinje sređivati vlastite misli i zapisivati odgovore na pitanja koja su ga dulje mučila; zašto ljudi uopće dopuštaju drugima da njima vladaju, te koji bi bio najbolji oblik vladavine za njegovu domovinu, Englesku? U ovo vrijeme, 1751. godine, nastaje njegovo najznačajnije djelo - "Levijatan" - očito je napisano pod snažnim (vjerojatno neizravnim) utjecajem krune, jer Hobbes u njemu čvrsto brani monarhističko i apsolutističko uređenje. Takvu će mu kritiku kasnije uputiti i J.J. Rousseau; smatrat će da Hobbes i Locke u svojim djelima nisu napravili ništa osim opisivali i branili trenutno stanje koje su u društvu zatekli. Levijatan je uzbudio englesku javnost i navukao na svog autora srdžbu Crkve; Hobbes je prozvan "ateistom, bogohulnikom i grešnikom" (što je njega dosta teško pogodilo pošto je i sam bio vjernik, te nigdje u svojim djelima nije pisao ništa čime bi zaslužio te nazive), a pomoć i zaštitu pružio mu je njegov bivši učenik, sad engleski kralj Charles II. Na dvoru je doživio i duboku starost (preko 90 godina), ali nije puno pisao jer je za života sakupio mnogo neprijatelja i tiskanje knjiga mu je praktički onemogućeno. Umire 1679. godine uz poznate riječi "I am about to take my last voyage, a great leap in the dark".
Levijatan (1651.)
Thomas Hobbes se može smatrati tvorcem teorije "društvenog ugovora", iako njene najranije začetke nalazimo već kod Platona ("Država"), a razvija se u renesansi i kasnije; Johannes Althusius, kalvinistički filozof i teolog, te Hugo Grotius, nizozemski teoretičar međunarodnog prava, također su pisali pozivajući se na prirodno pravo, ali tek za Hobbesa možemo reći da teorija društvnog ugovora poprima prepoznatljiv oblik. Društveni ugvor je, dakle, čin kojim ljudi svojevoljno iz prirodnog stanja stvaraju državu; ovo je definicija koju gotovo svi filozofi prihvaćaju, razlike se samo nalaze u njihovom viđenju prirodnog stanja, razlozima zbog kojih smatraju da je uopće došlo do ugovora, te uređenju koje bi država trebala imati.
Kršćanstvo i Crkva su gotovo oduvijek pružali (i tražili) oslonac snažnoj, apsolutističkoj vlasti koncentriranoj u liku jedne osobe, vladara, koji je postavljen od Boga i kojem Bog daje pravo da vlada nad drugima. Sjetimo se samo kako su vladari u srednjem vijeku sami sebe oslovljavali: "Bela, milošću Božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije...", "Vladislav, milošću Božjom kralj Poljske" i tako dalje (namjerno nisam stavio Habsburgovce jer popis zemalja ne bi stao na ovu stranicu), i iz toga lako zaključimo da su legitimnost svoje vladavine kraljevi uvijek tražili u pravu kojem im je izravno dao Bog. Hobbes također brani vlast pojadinaca, ali za razliku od skolastičkih teologa ne koristi teoriju o božanskom pravu kraljeva, već u Levijatanu opširno izlaže kako legitimnost kraljeve vlasti ne dolazi od Boga, već od društvenog ugovora.
Svoje izlaganje Hobbes počinje jednostavno i (kronološki) od početka, dakle opisujući prirodno stanje i braneći zašto je ono bilo upravo takvo; za početak, engleski filozof iznosi dosta plauzibilnu tvrdnju da su ljudi, gledano u kontekstu sposobnosti za preživljavanje, u načelu jednaki. Istina, uvijek se nađe netko tko je fizički ili umno superiorniji od svog susjeda, ali opće gledano te razlike su neznatne i svakom čovjeku, ma koliko on snažan bio, prijeti opasnost da će se više ljudi udružiti protiv njega, ili da će ga neki pojedinac uhvatit na spavanju. Jasno, postavlja se pitanje zašto bi to itko želio, ali Hobbes naglašava da uvijek postoji oskudica dobara (u to vrijeme, dok društvo još nije bilo izgrađeno i kad su se ljudi bavili isključivo lovom i skupljanjem plodova, ona je bila konstantna), a i uvijek je lakše uzeti od nekog gotovo nego se sam truditi oko toga. Prema tome, pošto su se ljudi brinuli isključuivo za vlastiti opstanak, imali su i motivacije i mogućnosti da bilo kojeg drugog čovjeka ubiju, opljačkaju ili da se njime okoriste ne bilo koji drugi način, jasno, na štetu tog pojedinca. Iz toga, tvrdi Hobbes, slijedi stanje opće nesigurnosti i straha; pošto svatko može biti savladan, i pošto drugi načelno imaju koristi ako ga savladaju, čovjek vječno mora biti oprezan i nepovjerljiv. Isto tako, ne isplati mu se ulagati trud u bilo kakve veće pothvate kad će time samo privući pozornost drugih; čovjek koji zasadi njivu povrća privući će pozornost drugih oko sebe, oni će se udružiti i svladati ga, te međusobno podijeliti njivu i plodove njegova rada. S druge strane, ovako jasna materijalna dobit nije jedina motivacija za napad na nekog pojedinca; da ga možda nisu napali ranije on bi, zahvaljujući usjevima na toj nesretnoj njivi, bolje preživio zimu i napao ih kad su slabi i izgladnjeli, nesposobni da se obrane. I treće, netko tko ga je napao jasno je pokazao da je snažnan i time dao na uvid drugima da je bolje da ga se klone i ne pokušavaju isto s njim jer će im se biti u stanju oduprijeti.
Ne treba se više puno pisati da se dobije slika o životu u takvim uvjetima; ljudi su pasivni i povučeni, stalno na oprezu i puni nepovjerenja, žive kratko i loše (pošto sav napredak sprečava strah od mogućnosti da će izazvati napad drugih), te Hobbes zaključuje da je to život bez ikakve vrijednosti. Prirodno je stanje, prema Hobbesu, rat svih sa svima ("Time postaje očigledno da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja ih drži u strahu, nalaze u stanju koje zovemo RAT, i to rat svakog čovjeka protiv svakog drugog"), a čovjek je čovjeku vuk (Homo Homini Lupus). Možda nekome pada na pamet kako to baš i ne bi imalo smisla; jako je teško uopće zamisliti svijet u kojem su svi neprestalno u sukobima, ali Hobbes to ispravlja; kao što loše vrijeme ne čini stalno padanje kiše, nego oblačno nebo i stalna mogućnost padanja kiše, tako i rat ne čine stalni sukobi nego neprijateljstvo i stalna mogućnost sukoba (uzmimo tu Hladni rat kao najbolji primjer).
Znači li to da su ljudi od početka zli i nepravedni, a tek nakon što se organizira država pod prisilom to prestaju biti? Hobbes naglašava da nije tako (i dio ove argumentacije će ga, ako sam točno interpretiao, dovesti u sukob s Crkvom); u prirodnom stanju dobro i loše je privatna stvar pojedinca, i nema nekih općevažećih moralnih pravila, nema zapravo ni morala, jedino pravilo je preživjeti i učiniti sve što je potrebno da bi preživjeli. Isto tako, nema ni pravednosti; antički filozofi su je već davno definirali kao davanje svakome ono što je njegovo ili ono što zaslužuje; u prirodnom stanju sve je svačije, svatko ima pravo na sve. Prema tome, ljudi nisu prije društvenog ugovora bili zli ili nepravedni jer zlo i nepravda nisu ni postojali; "Jer, tamo gdje nije prethodio nikakav sporazum, nije preneseno nikakvo pravo, i svatko ima pravo na sve, te dosljedno tome, ni jedna radnja ne može biti nepravedna".
Vratimo se malo na samu definiciju prirodnog prava (jus naturale) koje smo ranije spominjali; Hobbes tvrdi kako je osnovno pravo svakog čovjeka da čini sve što on sam smatra najboljim kako bi produljio svoju egzistenciju; čovjek ima pravo činiti sve što osigurava njegov opstanak. Iz toga Hobbes izvodi i osnovni prirodni zakon (lex naturalis); čovjeku je zabranjeno činiti sve što je štetno za njegov život ili što mu na neki način oduzima sredstva za očuvanje života. Jedan od najvažnijih dijelova Levijatana, popis 19 prirodnih zakona koji su, tvrdi Hobbes, "diktati razuma", izvodi se iz ove osnovne formulacije prirodnog zakona.
Od 19 prirodnih zakona najvažnija su prva tri, koji praktički pokazuju kako je racionalno sklopiti društveni ugovor i zalagati se za njegovo očuvanje. Kao prvi prirodni zakon Hobbes ističe da svi trebaju težiti miru ukoliko postoji šansa da će se on postići; jasno da su nam šanse za preživljavanje daleko veće u stanju mira nego u stanju rata. Drugo, kako bi osigurali stabilni mir, trebamo odustati od svog prirodnog prava ukoliko su to i drugi voljni napraviti; jasno, bilo bi i više nego glupo odustati od svog prirodnog prava ako drugi ne odustaju od svog, onda se samo izlažemo kao laka lovina drugima. Jasno, neka prava su neotuđiva i od njih nema smisla odustati (recimo, pravo na život – besmisleno je odricati se ovog prava kad smo zbog njega (da bi si osigurali što dulji i uspješniji život) uopće krenuli odustajati od drugih prava; što smo dobili ako i to pravo izgubimo?), ali svih se ostaluih prava valja odreći kako bi zauzvrat dobili sigurnost koju nam mir jamči. Naravno, odričući se prava sebi ostavljamo isto onoliko slobode koliko su si drugi ostavili. Kao treći prirodni zakon Hobbes tvrdi da se sporazumi moraju poštivati; jasno je da, ako se sporazumi ne poštuju, slijedi povratak u prirodno stanje i rat svih sa svima (ukoliko drugi ne poštuju sporazum, ne moramo ga poštivati ni mi).
Ako malo bolje pogledamo ova tri najvažnija prirodna zakona primjetit ćemo da svi oni imaju formu kondicionala; AKO drugi teže miru, odustaju od svojih prava i drže se sporazuma, ONDA to trebamo raditi i mi. Drugim riječima, prirodni se zakoni trebaju sklapati samo ako postoji dobra šansa da će se oni i održati u budućnosti. Međutim, u prirodnom stanju to nitko ne može jamčiti, i prema tome ne može se vjerovati da će do sporazuma uopće doći. Zato Hobbes smatra da je nužno stvaranje suverena ili države, koja dobiva monopol legalne upotrebe sile, i koja postane neka vrsta čuvara društvenog ugovora.
Sklapa li vladar neku vrstu društvenog ugovora sa svojim podanicima? Hobbes, braneći monarhiju i apsolutizam, tvrdi da ne; da bi se sklopio takav društveni ugovor na jednoj strani mora biti vladar, a na drugoj ili svi podanici kao cjelina (kao jedna osoba), ili pak svaki pojedino. Oni ne mogu nastupiti kao cjelina jer to postaju tek nakon što su sklopili društveni ugovor, a ako pak svaki pojedino sklapaju društveni ugovor sa vladarom, ti ugovori prestaju vrijediti nakon što se na vladara prenesu sva njihova prava. I drugo, kad bi čak bilo moguće sklopitit društvene ugovore između pojedinaca i vladara, to bi bilo više nego štetno po samo društvo; ukoliko dođe do sukoba oko ugovora između nekog podanika i kralja, ne bi bilo suca (pošto je vladar sudac u svim sporovima, osim u onima u kojima sam sudjeluje ugovorom), i opet bi se vratili u prirodno stanje i rat svih protiv svih.
Imaju li se onda podanici pravo buniti protiv vladara? Engleski filozof odgovara negativno; vladar ima pravo na sve (pošto smo na njega prenijeli naša prava), a mi se nemamo pravo buniti protiv njega jer je to zapravo besmisleno; kao prvo, pošto smo mi sami izabrali vladara svaki njegov postupak je ujedno i naš, i prema tome bundeći se protiv njega bunimo se protiv samih sebe. I drugo, golema većina pobuna bude ugušena u krvi; prema tome, protivno je razumu dizati pobunu kad će najvjerojatnije biti ugušena, a mi ćemo nastradati. Vladar, dakle, može raspolagati našom imovinom, slobodom i odlučivati na sva pitanja vezana uz nas, a mi se nemamo pravo buniti. Jedini slučajevi kad možemo reagirati protiv vladara su kada direktno ugrožava naš život (prema tome, zatvorenik koji je stvarno kriv i osuđen je na smrtnu kaznu za svoje zločine ima pravo pokušati pobjeći kako bi se spasio), te kad je vidno nesposoban (recimo, ako nije u stanju spriječit kriminal po ulicama ili nas zaštitit od napada neke druge države).
Hobbes ukratko teoretizira i o oblicima državnog uređenja; on razlikuje monarhiju (gdje vlada jedan čovjek, za protivnike je to tiranija), aristokraciju (gdje vlada manjina, i koju protivnici češće nazivaju oligarhijom), i demokraciju (gdje vlada narod, a protivnici je nazivaju anarhijom). Hobbesu je cilj, jasno, obraniti monarhiju i pokazati zašto je bolja od ostala dva oblika. On navodi kako je u monarhiji privatni i javni interes vladara najuže povezan; dok će u aristokraciji i demokraciji ljudi odlučivati prema vlastitim interesima i zbog toga će često dolaziti do sukoba, u monarhiji je privatni interes monarha najbliži državnom interesu jer je on jedini vladar. Dalje navodi još hrpu drugih razloga; vladar može primati savjete od bilo koga (čak i tajno), dok je teško da netko tajno pruži savjet cijelom narodu, koji vlada u demokraciji. Vladar ne može doći u sukob sam sa sobom, dok je to moguće unutar naroda ili vladajuće manjine, i isto tako vladar ima daleko manje rođaka kojima može poklanjati službe i imanja, dok aristokrata ima mnogo i kad bi svatko tako davao svojim rođacima državne službe i imanja ne bi ostalo puno od države. I za kraj, Hobbes navodi kako su broje aristokracije i demokracije (Atena, Rim i tako dalje), u kriznim situacijama birale jednu osobu koja je privremeno dobivala neograničenu vlast, i tu sposobnost boljeg djelovanja u kriznim situacijama pripisuje kao još jednu od velikih vrlina monarhije. Međutim, bitno je naglastiti da, iako navodi argumente za monarhiju, Hobbes nigdje ne napada druga državna uređenja, nego kaže kako je svaki (sposoban) oblik vlasti bolji od građanskog rata ili prirodnog stanja.
Što se slobode pojedinca tiče, Hobbes smatra da ona počinje tamo kamo završavaju vladarevi zakoni; sve što vladar nije propisao i odredio ostavljeno je na slobodni izbor pojedinaca i oni tu mogu samostalno odlučivati. On također pruža i dosta žestoku kritiku antičke demokracije i njihovog pogleda na slobodu, prema kojoj su robovi svi koji žive u nekom obliku vladavine koji nije demokracija, te ističe da su antički filozofi zapravo samo preuzeli stanje koje su zatekli u svojim polisima i opisali ga kao nužno najbolje moguće uređenje, bez nekih vrijednih argumenata. Ova kritika je podulja pa se neću bespotrebno gubiti u njoj.
Kao što sam već napisao, Hobbes je još uvijek aktualan u suvremenoj filozofiji politike; mnogi smatraju da je njegov pogled na ljudsku prirodu (i samo prirodno stanje) isuviše pesimističan, ali Hobbes ih lako razuvjerava – da stvarn ne sumnjamo u pokvarenost ljudi, zar bi zaključavali vrata kad napuštamo stan i izbjegavali putovati mračnim i pustim ulicama? Mi smo sigurni i bezbrižni samo dok smo pod zaštitom suverena, dok šetamo Korzom ili parkiramo ispred policijske stanice; dočim postoji mogućnost da nas suveren neće moći zaštititi odmah postajemo sumnjičavi i oprezni, što znači da smo svjesni da nam od drugih ljudi prijeti opasnost, i besmisleno je to poricati. U današnje vrijeme slične stavove zastupaju James M. Buchanan, Jan Narveson i David Gauthier.
Jasno, javit će se i brojni filozofi koji se neće slagati sa Hobbesom, te će drugačije gledati na samo prirodno stanje, poput Johna Lockea i J.J. Rousseaua. Međutim, u modernoj filozofiji javit će se ideja da čak i ako prihvatimo Hobbseovo prirodno stanje, to i dalje ne znači da moramo prihvatiti ostatak Levijatana; točnije, da ne moramo nužno imati vladara sa monopolom legitimne upotrebe sile kao čuvara društvenog ugovora.
- 12:26 -
nedjelja, 13.01.2008.
Golden Compass
Jučer sam, prvi put nakon stvarno dugo vremena, pogledao neki film u kinu pa sam, još prije nego sam stekao prve (uglavnom negativne) dojmove, odlučio da ću napisat neku recenziju da malo osvježim ovaj nazovi-blog nekim novim sadržajima. Uz to, mislio sam malo recenzirat i sam Cinestar koji je relativno nedavno došao u Rijeku, pošto je to ovdje dosta aktualna tema, kao što obično biva kad se u gradu desi nešto novo, pogotovo ako je popraćeno s dosta propagandanog materijala. Očekivao sam puno i od filma i od kina tako da ne mogu reći da sam lagano razočaran, a i niz nesretnih okolnosti (koje direktno nemaju veze s ove dvije stvari) poprilično mi je nerušio ionako ne osobito veselo jučerašnje raspoloženje.
Nakon što sam 35 min u Opatiji čekao bus (na ovakve stvari sam već naviknut tako da mi ne mogu pokvarit dan, a uz mp3 player postaju čisto podnošljive), i nakon više od sata vožnje (presjedanje uključeno) stigao do Tower Centra, još sam uvijek bio relativno dobro raspoložen, da ne kažem ushićen, očekujući film koji je trebao prikazati jednu od knjiga koje mi se poprilično sviđaju. Što se samog trgovačkog centra tiče... ne mogu reć da me osobito očarava; uđeš na glavni ulaz, podigneš pogled i vidiš hrpe ljudi, sa vrećivama raznih boja, motaju se po dućanima, raspravljaju o odjeći, malo dalje je desetak onih kvazi-igrački na kojima djeca jašu (ako su oblik konja, nekog lika iz crtanog filma i tako) ili u kojima se voze (ako imaju oblik automobila, zrakopova ili kočije), pa golemila nabacnih božićnih ukrasa koje je postavljala osoba koja sigurno nikad prije nije čula za estetiku, ali što je najgore, osjeti se jedan tako specifičan, odbojan smrad – smrad kapitalizma i truleži potrošačkog društva. Ignorirajući to stigao sam do Cinestara na 5. katu, načekao se u redu i na kraju likici koja je prodavala karte veoma razgovjetno rekao da želim jednu (1) kartu, što mi je ona naplatila 58 kn. Bolesna, perverzna cijena ako se uzme da u drugim riječkim kinima film možeš pogledat za 21 kn, a tek sam sat kasnije skužio da sam dobio sjedala 15 i 16, dakle dvije (2) karte, iako sam veoma jasno tražio jednu (tu sam si sam kriv što samto tako glatko prihvatio, ali dobro, stvarno mi se u tom raspoloženju nije dalo bunit zbog 29 kn). Jasno, film je kasnio skoro sat i pol (nemam pojma za što im web stranice služe, osim za objavljivanje netočnih informacija), tako da sam prošetao do plaža na Pećinama, to je bilo jedino lijepo prošlu večer, kad malo bolje razmislim. Same kino dvorane su me više-manje ugodno iznenadile, relativno mali prostor uz veliko platno i tako namještena sjedišta da nije moguće da se netko visok sjedne ispred tebe pa da ništa ne vidiš. Jasno, do mene je sjeo neki relativno mlad par koji je ovo smatrao izvrsnom prilikom da na suptilan način porade na svojim planovima vezanim uz potomstvo, tako da mi je bilo više nego drago što sam imao kartu i za sjedalo 16, pa sa se mogao barem malo udaljit...
 |
A sam film... Već me dugo, stvarno jako dugo, nije neki film ovako razočarao, ne sjećam se kad sam zadnji put o ovolikom dozom gađenja promatrao scene i samu kino dvoranu napustio tako loše volje da mi je trebalo par sati da me negativni dojam filma prođe. Nazvati ga "promašenim slučajem" je definitivno preblag izraz, jer prvo što mi pada na pamet kad se sjetim tog 180 milijuna $ vrijednog filma je "smeće". Zapravo, ne "smeće", nego "SMEĆE!!!". Jako veliko.
Obično volim pisat kritike i kritičke osvrte, ali u ovom slučaju stvarno je teško znati od kuda da se uopće počne; možda mi je najviše smetala kompletno promašena atmosfera, toliko promjenjena da nema dodirnih točaka sa Pullmanovom knjigom. Za triologiju "Njegova Tamne Tvari" može se reć da spava u fantasy realizam, koliko god da ta dva pojma zvučala kontradiktorno; naime, tematika je čisti fantasy, čak i više od mnogih drugih knjiga koje uvrštavamo u taj žanr (recimo knjige Guy Gavriel Kaya), ali je stil drugačiji; iako rečenice nisu kao u Krleže, duge i komplicirane, već dovoljno jednostavne da ih i dijete može čitati i razumjeti, atmosfera koja se razrađuje kroz knjigu mene uvelike podsjeća na onu iz klasika ruskog realizma. Knjiga odiše nekom sumornošću, ustajalošću, tamom i bijedom, što se jako rijetko može vidjeti u fantasy romanima. Zapravo, kad sam vidio film prva mi je misao bila da se ovdje treba Brightness smanjit za kojih 40%, onda bi možda neke stvari i mogle proć. No dobro, možda ovo i nije tolika negativnost, djeci se možda više sviđa ovako, ali mene je pogodilo upravo jer sam očekivao drugačiji, mračniji film. Kad se sve uzme u obzir ovo neodoljivo podsjeća na lošiju (ako je to moguće) verziju Narnije, i sam stil koji je ovo djelo činio posebnim potpuno je uništen, tako da se sad ni po čemu ne može isticati u hrpi sličnih filmova. Evo, na ovoj slici dolje se lijepo vidi kakav bi trebao bit gotovo cijeli film; mrak, pustoš, ovi visoki zidovi koji prividno zatvaraju dječaka, otpalo lišće, sumorna svjetlost uličnih lampi, ali ovo je jedna scena u filmu čiji je ostatak potpuni promašaj.
 |
Radnja je katastrofalna; scene koje se nižu bez ikakvog smisla, inzistiranje na dugom prikazivanju krajolika koji bi trebali u čovjeku pobuditi nešto, ali oni to ne rade, ostavljaju ga potpuno ravnodušnim, a kad se uz to uzme i ispod prosječna glazba, cijela stvar izgleda smiješno. Primjerice scene dok je Lord Azriel na Swalbardu, ili dok Lyra putuje brodom na sjever, totalni promašaji... Možda se može postaviti pitanje zašto je tako kad su sami krajolici OK, ali odgovor se sam nameće; prvo, zbog opće nekvalitete onog dijela filma koji im je prethodio, tako da se ne osjeća ništa posebno na spomen tog pejsaža, i drugo i još bitnije, jako loša glazba. Sjetimo se koliki je utjecaj imala glazba u filmovima poput LOTR-a; ona je činila neki krajolik lijepim ili strašnim, idiličnim ili epskim. U Zlatnom Kompasu se, kao recimo i u Narniji, glazba uopće ne može pohvaliti; javlja se rijetko, samo u nekim scenama koje je nemoguće zamislit bez nje, a i onda je tako prazna da gledatelju ne znači ništa. Jasno, specijalni efekti su vrhunski, kad New Line Cinema radi film to je uvijek tako, ali oni nisu ni približno dovoljni da od filma naprave nešto vrijedno gledanja. E da, i još jedna od groznih stvari – scenarij. Kao što sam prije pisao da se scene nižu bez nekog smisla, tako se i dijalozi vode skoro kao da čitamo Ionesca; svako toliko netko izbaci nešto totalno apsurdno, što nema nikakve veze sa situacijom u filmu, samo to nisu znali kako drugačije dati na znanje gledateljima pa je, eto, netko to morao reć bez obzira što to u kontesktu situacije nema nikakvog smisla... Grozno...
Na glumce baš i ne obraćam previše pozornosti, kad recentiram film više gledam druge stvari; koliko sam primjetio posao su odredili onako, rutinski. Ne mogu reć da me ijedan očarao vjerodostojnošču kojom je prikazao lika, iako nisu ni radili neke velike greške. Međutim, prosječnost nije nešto što sam očekivao, tako da sam i tu poprilično razočaran. Zapravo, greška je u odabiru, ovako se glumci izabiru za najbanalnije dječje filmove; jedan pogled i odmah znaš pola likove biografije. Ne sviđa mi se to, pogotovo kad se uzme u obzir kako su prikazani u knjizi. I još da dovršim s tako očitim nelogičnostima; gospođa Coulter nije mogla nikako odalamiti svog daemona, zlatnog majmuna, jer bol koju on osjeća isto tako osjeća i ona. U sceni ranije, kad mu je Lyra prozorom prignječila prste, i zlatni majmu i Coulterica su isto reagirali (tako i treba bit), ali da ona, iz iritacije, odalami vlastitog daemona je apsurdno. Pa onda, recimo, završna bitka s prvog dijela, Lyra viče liku u balonu da spasi Ioreka, ma nema teoretske šanse da bi je čuo u toj galami sve da je i šišmiš.
 |
I tako sam razočaran izašao iz kino dvorane, film je završio stvarno glupo, najavljujući nastavak na tako bezličan rutinski način da mi se već počeo polako gadit. Još me je i pljusak smočio dok sam se vraćao u Opatiju...
E da, pošto mi je ovo prvi post u 2008. godini, a pošto nisam tip osobe koja samo zbog toga piše post, ovom prilikom želim sve najbolje u Novoj godini.
- 17:21 -
