subota, 16.09.2006.

2.2 Agripina Trilema

Još jedan od značajnih predstavnika skepticizma bio je Agripa, filozof o kojem se jako malo zna i za kojeg se smatra da je živio krajem 1. stoljeća poslije Krista. Njegovih pet tropa navodi Sekst Empirik u svojim "Pironovim postavkama".

Agripa je svoju tvrdnju da znanje nije moguće dokaziva s pet tropa ili modusa:

1. Diskrepancija – Kod svake tvrdnje postoji neriješivo neslaganje, a pošto nemamo objektivnih kriterija da odredimo tko je u pravu, racionalno je suzdržati se od suda.
2. Regres ad Infinitium – Svaki dokaz mora prethodno biti dokazan, a pošto ne možemo vječno dokazivati, zapravo ništa ne možemo dokazati.
3. Relativnost – Možemo znati samo kako nam stvari izgledaju, ali ne i kako one izgledaju same po sebi.
4. Hipoteza – Ako se u procesu dokazivanja zaustavimo na nekom vjerovanju i tvrdimo da se ono ne treba dokazivati griješimo jer pretpostavljamo nešto što nismo dokazali.
5. Cirkularnost – ako se u dokazivanju pozovemo na ono što dokazujemo onda je cijeli proces cirkularan i time ništa ne možemo dokazati, ni ono što dokazujemo ni ono čime dokazujemo.

Primjećuje se da su 1. i 3. modus preuzeti od Enesidema, ali su zato 2., 4. i 5. posve novi u poziciji skepticizma i nazivamo ih Agripina trilema. Za razliku od Enesidema, koji je svoje trope bazirao na relativnost spoznaje ovisno o spoznavatelju i uvjetima u kojima se spoznaja odvija, argumenti agripine trileme upereni su protiv same ideje opravdanja vjerovanja. Čak i kad bi svi ljudi u istim uvjetima dijelili isto vjerovanje ono i dalje ne bi mogli opravdati – prema Agripi niti jedno se svjerovanje ne može opravdati. Možemo imati psihološku potrebu i političko pravo da u nešto vjerujemo, ali epistemološki svako je naše vjerovanje iracionalno.

Da to malo pobliže objasnim, krenut ću od jednostavne epistemološke definicije znanja prema kojoj ono jest opravdano istinito vjerovanje. Ako izostavimo bilo koji od ova tri pojma ono što imamo više se ne može nazivati znanjem.
Riječ vjerovanje ovdje je nužna jer ne možemo nešto znati ako ujedno ne vjerujemo da je tako; drugim riječima, ako je nešto istinito i opravdano, a nije vjerovanje, onda to i nije znanje. (Recimo da Mayyaa ima opravdane razloge da vjeruje da je ispred nje stol, i da se taj stol uistinu nalazi ispred nje, ali ako ona u to ne vjeruje ne možemo reći da Mayyaa zna daje stol ispred nje.)
Kad govorimo o vjerovanju koje je opravdano, ali nije istinito, najbolje se pozvati na primjere takvih slučajeva u prošlosti; sve do Nikole Kopernika vjerovalo se da je Zemlja u središtu svemira i uistinu, postajali su razlozi zbog kojih se to vjerovalo. Ti razlozi nisu direktno upućivali da je tako, ali se zbog njih činilo da je vjerojatnije da je Zemlja u središtu. Isto možemo reći i s uvjerenjem da teža tijela padaju brže od laganih. Možemo li reći da su ljudi onda znali da je Zemlja u središtu svemira i da teška tijela padaju brže od laganih. Čini se da ipak ne možemo, jer da bi neko vjerovanje bilo znanje ono mora biti istinito.
Ako pak imamo vjerovanje koje je istinito, ali nije opravdano, opet ga ne možemo nazvati znanjem jer je to puko nagađanje. Kontraintuitivno nam je prihvatiti vjerovanje za koje nemamo neki razlog. Čak i ako razlog ne upućuje direktno samo malo povećava vjerojatnost nečeg nad nečim drugim, možemo reći da ipak imamo neko opravdanje. Međutim, neracionalno je bez opravdanja formirati vjerovanje, a onda znanje bi bi bilo racionalno.

Na ovaj posljednji uvijet poziva se Agripa – on tvrdi da niti jedno vjerovanje ne može biti opravdano, i da prema tome ništa ne možemo znati. Slažemo se da svako vjerovanje mora imati neki razlog na temelju kojeg smo to isto vjerovanje formirali. Međutim, i taj razlog je neko vjerovanje, pa i on treba bit opravdan drugim razlogom, koji će također biti vjerovanje, i tako ad infinitium. Jasno da ćemo prije ili kasnije naići na neko vjerovanje koje ne možemo opravdati, te skeptik drži da ga trebamo odbaciti jer se to protivi prvotnom principu da svako vjerovanje treba biti opravdano. Problem je u tome što, ako odbacimo to vjerovanje, moramo odbaciti i sva vjerovanja za koje je ono bilo razlog, tj. sva vjerovanja koja se baziraju na njemu. Ako kažemo da p i to opravdamo pozivanje na q, a q pak opravdamo pozivanjem na r, ali r ne možemo opravdati, onda uz njega trebamo odbaciti i q i p.

U praksi to se jednostavno postiže stalnim postavljanjem pitanja zašto, tj. zbog čega (zbog kojih razloga) vjerujemo u to što tvrdimo.

M: Ispred mene je stol.
X: Zašto vjeruješ da je ispred tebe stol?
M: Zato što vidim da je ispred mene.
X: Zašto vjeruješ svom vidu?
M: Zato jer me nikad nije iznevjerio.
X: Zašto vjeruješ da te nikad nije iznevjerio.

Ukoliko se pokaže da Mayyaa ne može navesti daljnji razlog, ona početno vjerovanje treba odbaciti kao neopravdano. Čak i ako navede daljnji razlog, nastavlja se postavljanje pitanja zašto i prije ili kasnije ona više neće biti u stanju da da opravdanje za neko svoje vjerovanje, te ga treba odbaciti zajedno sa svima koje je navela prije.

Ako pokušavajući odgovoriti Mayyaa stane u opravdavanju i kaže da je došla do vjerovanja koje se ne treba opravdati, to se protivi s našom pretpostavkom da svako racionalno vjerovanje mora imati svoje opravdanje. U primjeru gore, koliko god bili uvjereni da nas vid ne vara ne smijemo to vjerovati dok ne dokažemo. To je četvrti Agripin argument – iz hipoteze.

Ako pak opravdavajući dođemo na početak takvo će opravdanje biti cirkularno i zato neprihvatljivo. Poznat je primjer apsurdnosti cirkularnog argumenta sljedeći:

-> Vjerjem da Bog postoji jer tako piše u Bibliji.
-> Vjerujem da u Bibliji piše istina jer Bog ne bi dozvlio da u njoj pišu laži.

U drugoj smo rečenici pretpostavili ono što smo dokazivali u prvoj, tj. da Bog postoji. Zato druga rečenica ne može biti opravdanje prve, a isto vrijedi za sve argumente sa istom strukturom (logička greška petitio principii). Ne možemo se iz živog pjeska izvući tako što sami sebe uhvatimo za kosu i podignemo. To je peti Agripin argument iz cirkularnosti.

Ako pokušamo opravdati bilo koje vjerovanje ili ćemo ga opravdavati u beskonačnost (ili dok ne stanemo na nekom koje ne možemo opravdati), ili ćemo se zaustaviti na nekom vjerovanju koje će se pokazti kao neracionalno jer nećemo imati opravdanje za njega, ili ćemo se vratiti na početak. Četvrte mogućnosti nema, a ove tri su neprihvatljive. Iz toga slijedi da je opravdano vjerovanje nužno nemoguće, i to ne kao posljedica ljudske ograničenosti, već da niti jedno biće (niti Bog) ne može imati osnove za svoja vjerovanja.



Ukratko, tri su načina na koja možemo odgovoriti na Agripinu trilemu; on je gore pokazao kako su sva tri pogrešna, a različite teorije epistemologije ponuđene su kako bi ukazale da je Agripa u krivu. Da podsjetim, tri moguća odgovra su:

1. Nastavljanje opravdavanja svakog vjerovanja u beskonačnost.
2. Pretpostavka da su neka vjerovanja toliko očigledna da ih se ne treba opravdavati.
3. Dolazak do početnog vjerovanja prilikom procesa njegovog opravdanja.

Sukladno tome, postoje tri epistemološke teorije koje nude odgovore na Agripin argument; svaka prihvaća jedan od ova tri gore navedena odgovora.

..... 1. Infinitizam

Zastupnici ove teroije dosta su rijetki i drugi ih filozofi ne shvaćaju previše ozbiljno, odbijajući njihove tvrdnje bez previše razmišljanja, intuitivno. Ukratko, infinitisti vjeruju da je potpuno u redu da se lanac opravdanja proteže u beskonačnost i da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost našeg znanja.
Najpoznatiji zastupnik infinitizma je Peter D. Klein, profesor filozofije iz New Jerseya.

..... 2. Fundacionalizam

Uvjereni da postoje neupitni temelji naših vjerovanja na kojima treba biti izgrađeno svo ostalo znanje, fundacionalisti odbijaju Agripin 4. argument iz hipoteze. Prema njima, dakle, postoje 2 vrste vjerovanja; temeljna vjerovanja i ona koja su njima opravdana. Primjer temeljnog vjerovanja bilo bi i ono jednostavno poput “Vjerujem da je ispred mene stol.”. To je vjerovanje prema fundacionalistima toliko očito da ga se ne treba opravdavati, tako jednostavno jest. Isto tako, jako često kažu i da to vjerovanje opravdava samo sebe: vjerovanje da je ispred mene stol opravdava sama činjenica je da stol ispred mene. Skeptici, međutim, odbijaju ovakav odgovor tvrdeći da neko vjerovanje ne može biti opravdanje samom sebi.
Za razliku od prethodne fundacionalizam je dosta zastupljenija pozicija, a podržavao ju je između ostalih i René Descartes.

..... 3. Koherentizam

Odbacujući Agripin 5. argument iz cirkularnosti, koherentisti pak smatraju da nema ništa loše da se neko vjerovanje u lancu opravdava prethodnim, ako je lanac dovoljno dugačak. Prema njima sva se naša vjerovanja međusobno podržavaju; recimo, pojedino vjerovanje p da je ispred mene stol opravdava se općim vjerovanjem q da me vid nikad ne vara, ali isto tako pojedino vjerovanje p, zajedno s drugim sličnim vjerovanjima, služi za opravdanje općeg vjerovanja.
Naravno, vjerovanje da me vid nikad ne vara sasvim je dovoljno za opravdanje vjerovanja da je ispred mene stol (pod uvjetom, naravno, da taj stol i vidim) jer se ovdje govori radi o dedukciji. Kad je situacija suprotna i trebamo nekako opravdati opće vjerovanje, potrebno nam je više pojedinačnih; primjerice, da vidimo stol pred sobom, da ga osjetimo dodirom, čujemo kad pokucamo rukom o njega, da nam drugi ljudi potvrde da i oni vide stol… Sva se vjerovanja podržavaju, a što je krug opravdanja veći to je informativniji i manje začaran. Međutim, skeptik odbacuje ovaj odgovor bez obzira na veličinu kruga opravdanja; on ne može prihvatiti da u opravdavanju nekog vjerovanja opet dođemo do njega samog.
Među najznačajnijim koherentistima bio je engleski filozof Harold H. Joachim.

- 01:55 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost