nedjelja, 22.06.2008.

...Everything is transitoriness except the spirit of past that lives inside of Us...

Prošli put sam vam pisala kao član 8.b razreda Osnovne škole "Tin Ujević", a sada vam pišem kao budući član prvog razreda Matematičke gimnazije. Nevjerojatno je kako kada razmišljate o tome, shvatite koliko je prethodnih osam godina prošlo brzo. Od onih malih nestašnih kukuljica smo se pretvorili u velike leptire od kojih su mnogi potpuno izgrađeni i spremni poletjeti. Ja vam naravno neću opisivati ništa od toga, već ću napisati samo jedan kratki monolog, jer mislim da niti jedan sastav, niti jedna riječ i niti jedna slika ne mogu opravdati ono što sam ja zaključala u sebi. Znam samo da sam posljednjih par dana bila u iscrpljujućoj fazi u kojoj su mi se miješali osjećaji sreće, uzbuđenosti i želje za nečim novim, te osjećaji tuge, nostalgije i ljutnje što sve tako bezbrižno blijedi (tome je možda i pridonijela mala nervoza pred nastup u Ars Novi, koji je na kraju prošao super). Nemojte me krivo shvatiti, meni je naravno drago što se poglavlja moje knjige nastavljaju i oplemenjuju, ali kada razmišljate općenito i kada postanete sjetni, strašno vas ljuti činjenica što niste mogli malo zauzdati vrijeme. Pošto je ovaj post posvećen završetku Osnovne škole, svakako moram pozdraviti sve osmaše iz Tenje, s kojima mi je u četvrtak bilo stvarno predobro, ne samo zato što su organizirali super zabavu, već i zbog njih samih, jer su super osobe! Znam da smo djelomično ludi što se nismo maksimalno veselili praznicima, ali nam je teško palo pozdravljanje sa dragim ljudima, rastanak od škole kao mjesta koje je bilo središtem puno puno stvari, te nastavnika za koje sada slobodno mogu reći da su meni postali poput starih prijatelja. Mogu slobodno reći da je život poput knjige u kojoj su usponi i padovi, sreća i tuga, svađe i razmirice, a sada je došlo vrijeme da ja prebacim ovih par strana, i ne bojte se, neću dopustiti da na njih ikada padne prašina, jer ću se uvijek sa zadovoljstvom vraćati na moj prvotni Elizijum, na početak moje knjige.

Dei i ja



( Pregledavajte box kad god vam se da, jer redovito nešto nadopisujem u Nešto o meni, i stavljam nove slike. )

petak, 06.06.2008.

...All our lives, We've been waiting, For someone to call our leader, All your lies, I'm not believing, Heaven shine a light down on me...

Bok! Evo mene napokon sa novim postom. Dio ovog posta posvetit ću LUKI jer je definitivno to zaslužio. Luka vam je jedna fora lik, jedan alternativac koji me je jednom malom sitnom gestom totalno šokirao. On se stvarno razumije u cijelu tu pripremu priredbe (o kojoj piše pri kraju posta), tu ne mislim samo na njega kao tehničara, već i na njega kao osobu koja nekako indirektno nekada i neprimjetno bodri i trudi se da onaj tko stane na tu pozornicu dobije upravo ono onako kako je zamislio, pa mu se time i povećava samopouzdanje i poboljšava nastup. Vi vjerojatno ovako iz posta nećete skužiti o čemu se radi, ali ja kužim jer je samo na jednu moju rečenicu (koju sam izrekla kroz šalu kao želju) to sutradan bilo sređeno i uvelike pomoglo najviše meni na nastupu ali i u neku ruku i bendu. Još mu se jednom zahvaljujem jer me je ne samo fascinirao kao lik koji se super kuži sa svom tom tehnikom, nego i kao osoba. Moram spomenuti i MIRU koji se je sada definitivno isto kao i Luka pokazao pravim super likom! Evo mislim da bih mogla polako skrenuti sa zahvaljivanja hehe jer se osjećam kao naša ravnateljica koja je jedno tisućljeće zahvaljivala i hvalila sve žive... Kod mene je sve po starom, jedino što napokon imam puno manje obaveza oko škole jer se polako zaključuju ocjene i vrše zadnji ispiti i ispitivanja, a meni je manje - više sve zaključeno tako da sam mirna. I tako se ja preko tjedna odmaram i radim oko posljednjih predmeta, a preko vikenda izlazim sa društvom. Išli smo gledati Narniju (više puta), koja je stvarno prekrasna, jedino što mi se ne sviđa ona patetika na kraju oko poljupca kojeg i ovako nema u knjizi, pa ne znam čemu onda to. U ovaj utorak smo mi natjecatelji išli sa nastavnicom iz povijesti i ostalim školama u Pečuh (zbog kojeg nisam išla na Tankiana) o kojemu mogu reći stvarno sve najbolje. Sada napokon znam zašto ga zovu jednim od najljepših gradova svijeta, jer je stvarno prekrasan, zalutajući u njega kao da ste zalutali u neki super kvalitetan film. Brdo povijesne, kulturne i ostale baštine (od koje smo se mi najviše orijentirali na starokršćanske grobnice), parkovi, veeelike ulice, molovi, restorani i još puno puno toga! I nakon toga smo otišli u veeeeliki lunapark u prirodi u kojemu smo se spuštali i penjali ljetnim bobom. Baš je neopisiv osjećaj dok vi u njemu njegovom stazom jurite i jurite i jurite duugo kroz šumu, a vjetar vas još ubrzava, i onda dolazi ono klasično pitanje i depresija kada pomislite koliko je još takvih stvari na svijetu koje biste mogli probati, a niste stigli ili ste jednostavno shvatili da nemožete stići. Pečuh je dobar zbog još jedne stvari : mnogo dobrih alternativnih mužjaka hehe (tu smo Dora, Dei i ja zaključile da je to naš grad iz snova). A definitivno je jedan od najboljih dijelova bilo upravo upoznavanje sa ljudima iz drugih škola, od kojih će neki u matematičku skupa samnom, pa tu bude i razmjene brojeva i novih potencijalnih prijateljstava. Ovaj tjedan smo cijelo vrijeme imali probe za završnu priredbu i promociju časopisa pa sam dosta krepana od svega toga. Nastup je ispao super, imala sam malu tremu, ali ja ju uvijek liječim smijehom i komuniciranjem sa ljudima (ovaj put publikom), pa sam se brzo opustila. Super mi je bilo to što su na moj poziv počeli pljeskati u ritmu i pjevati, pa je škola napokon "oživila", a i ja. Jedino mi se nekako čini da mi je mikrofon nekako štekao pa da je lošije zvučalo, ali čini se da to ostali nisu primjetili, tako da sam zadovoljna. Još sam u jednom trenutku pokušala izvući mikrofon sa stalka, ali je on nekako zaglavio, pa sam povukla cijeli stalak...hehe...uvijek me u odluci za nastup sputavala ta neka bezvezna trema, ali sam ustvari sada skužila da sam to što sam učinila sada trebala učiniti puno prije jer će kad tad doći taj trenutak kada jednostavno svu tu nesigurnost treba potisnuti i iskorijeniti jer ako nešto volite i želite to, nema druge neko započeti time. A i uvijek za samopouzdanje savršeno pašu pohvale. I tako sam odlučila da ću osim u Arsnovu na gitaru, ići i u glazbenu na pjevanje, a i moguće na klavir ako budem morala. Što se tiče Arsnove, uskoro imam nastup, izabrala sam pjesmu koja me nekako podsjeća na neku vrstu srednjovjekovne na dvorovima. Pjesma je iz treće knjige i nije teška za slušati tako da vjerujem da će sve ispasti ok. I ustvari sam uz sve ovo što se izdogađalo shvatila koliko će mi ustvari faliti neke stvari, nastavnici i neke osobe, jer kada se s nekim tko je super viđate osam godina on jednostavno htjeli vi to ili ne postaje dio vašeg poglavlja i užasno je teško kada to poglavlje završava i kada počinje novo bez njega. Nadam se da vam nije bilo preteško za čitati. Obećajem da ću se potruditi pisati postove malo češće. Pozdravljam vas sve!!!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.