srijeda, 28.11.2007.
TEZALEL, Anđeo vjernosti
Priča o Anđelu TEZALELU teško se uklapa u današnje vrijeme.
Živimo brzo, sve se odvija u žurbi i grču, a ono što je imalo vrijednost i težinu danas, sutra je već van mode.
Tim naglim promjenama svi smo podložni, svakodnevno.
Potrebno je brzo se mijenjati, usklađivati i prilagođavati- u poslu, obitelji i svim međuljudskim odnosima. Potrošačko društvo ima svoje zakone, ponuda je velika, sve je primamljivo, sa svih plakata nešto nam nude i obećavaju, i svaki mjesec je to nešto drugo, novo i još bolje.
Vjernost kao pojam postalo je nešto veoma staromodno i ne odgovara duhu 21 stoljeća fleksibilnosti i brze prilagodbe.
Pa teško mi je ostati vjerna već i omiljenom parfemu ili sorti kave kad se neprestano pojavljuju vrste još aromatičnije, mirisi još zamamniji, slađi, opojniji….
Da i ne govorim o drugim stvarima, kad je s kavom i mirisom tako teško!
Ipak, negdje u sebi svaki čovjek ima potrebu za konstantnim vrijednostima, onima koje traju i ne mijenjanju se.
Ima također i potrebu za jednim vjernim bićem, (bez obzira može li sam uzvratiti istom kvalitetom), nekim u kog se može pouzdati i osloniti u svakoj prilici, svejedno bio on prijatelj ili partner ili poslovni suradnik.
Vjerni i postojani ljudi prije su rijetka dragocjenost nego pravilo i prema njima se treba odnositi kao prema pravom Božjem daru, sa zahvalnošću i nastojanjem da se uzvrati na isti način.
Za pojam vjernosti, prostor i vrijeme su nevažne kategorije.
U prilog tome govori moje prijateljstvo s mojom dragom prijateljicom N.
Poznajemo se i volimo još iz doba osnovne škole, godinama smo dijelile istu klupu. Trenutno nas razdvaja Atlantski ocean, rijetko se čujemo i još rjeđe vidimo.
Ali svaki put kad kroz telefonsku slušalicu do mene dopre njen glas, sasvim svejedno o čemu razgovaramo, ponovo imamo 18 godina, ponovo svijet čeka samo nas i ponovo hihoćemo kao nekad.
Njen glas vraća mi mene samu, onakvu kakva sam bila prije dvadesetak godina, i moju Mamu koja nam peče palačinke, i naš prvi zajednički prijemni ispit na Školi primijenjene umjetnosti, i sve koncerte i kazališne predstave u sezonama 1986 i sljedećim.
Dok mi priča o vlastitoj djeci, boja njenog glasa vraća mi fragmente vlastitog života i sve važne i velike trenutke u kojima je N. odigrala jednu od glavnih uloga.
Ta sjećanja preplavljuju me velikom nježnošću, svaka nad svojom šalicom kave na dvije različite strane svijeta spojene smo u krugu tridesetak godina međusobne ljubavi i odanosti!
Duše su nam oduvijek na istoj frekvenciji, pa ako se u nekoj temi i ne razumijemo i dalje se uvažavamo i volimo vjernošću koju ni Atlantik nimalo ne umanjuje!
U brakovima i ljubavnim vezama vjernost je postala je prava rijetkost, imam osjećaj da uopće nije popularno otvoreno priznati da si nekom vjeran jer se time izlažeš opasnosti da budeš javno smiješan i staromodan.
Za nevjeru općenito gledano postoji razumijevanje (pa ljudi smo!) i uvijek se nalaze opravdanja (Ljudski je griješiti!)
Popularizirana je i kao tema mnogih viceva u kojima se uvijek ismijava naivnost prevarenog a pošto je u ljudskoj prirodi da se radije voli šaliti na tuđi, a ne na vlastiti račun, nije teško pogoditi tko su autori duhovitih pošalica.
Zakletve dane na vjenčanjima često se već nakon nekoliko godina zaboravljaju i ljudi bez obzira žive li i dalje zajedno ili ne kreću svatko svojim putem u potrazi za nečim novim, boljim, uzbudljivijim, drugačijim… Primamljivim ponudama obasuti smo sa svih strana a umjesto dugotrajne kvalitete (za koju se ipak treba malo potruditi!) nude se uzbuđenja kratkog vijeka.
U skladu s materijalizmom današnjice- ništa nije zabranjeno, sve treba iskušati (jer se time dobiva na životnom iskustvu) i svaku priliku valja iskoristiti da kasnije ne bismo žalili što smo je propustili.
Usprkos tome, ako već ne možemo garantirati za sebe, priznali to ili ne, ipak priželjkujemo vjernog partnera, nekog na kog se u svako doba možemo osloniti, tko nas neće iznevjeriti i tko će biti pored nas kad nam zatreba.
Od drugog očekujemo ono što nismo sigurni da sami možemo dati.
U brakovima i vezama svih vrsta, nevjera je vjerojatno najveći problem, sa najtežim posljedicama a za onoga tko je prevaren ona je strahovito bolno iskustvo.
Zato jer se na taj način ubija povjerenje u čovjeku.
Vjera u ljubav, vjera u ljude, vjera u budućnost, vjera u život.
Strašna stvar je ubiti nekog na taj način!
I ovdje se gubi svaka sličnost s šalama na tu temu jer u stvarnosti
to su rane za čije su zacjeljivanje ponekad potrebne godine, ponekad cijeli život.
Samo što u vicevima uvijek nekako izostaje taj nastavak!
Anđeo TEZALEL je naš nebeski pomagač, energija svjetla i čiste ljubavi koja je tu kad nam treba ohrabrenje da u nečem ustrajemo, snaga da nekog ne razočaramo jer u konačnici, uvijek se sve vraća odakle je krenulo, što od nas polazi- to nam se i vraća, na sličan ili jednak način.
Računi nepogrešivo stižu na naplatu.
Zato je potrebno moliti Anđela i često, svakodnevno mu se obraćati.
On blagoslivlja ljubavnu vezu ili brak vjernošću a partnerima daje snagu da odole iskušenjima i ostanu postojani i međusobno odani.
On čisti naša srca da bismo bili sposobni zaista voljeti drugo biće.
Iskrenom ljubavlju koja prihvaća i poštuje dostojanstvo u drugom čovjeku,
I upravo zato, neće ga poniziti prevarom.
Edita
Tezalel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
28.11.2007. u 13:24 •
0 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 19.11.2007.
SERAPHIEL, Anđeo unutarnjeg mira
Unutarnji mir je stanje kad duša dosegne harmoniju sama sa sobom, kad smo mirni i ispunjeni onim što jesmo i zadovoljni onim što je oko nas.
To je poseban osjećaj koji se ne može usporediti ni sa kojim drugim stanjem, jer duševni mir je apsolutna opuštenost, blaženstvo i sigurnost da je u našem svijetu sve u redu, da smo zaštićeni i da se ništa zlo ne može dogoditi.
Svi težimo postizanju tog unutarnjeg mira, ali koliko god da se trudimo, teško je postići mir i ravnotežu koji bi trajali duži vremenski period.
Takvo je i moje osobno iskustvo i s puno nade obraćam se anđelu SERAPHIELU i uvijek Ga ponovo pozivam da me ispuni mirom, da se uspostavi poremećena ravnoteža.
Prije otprilike desetak godina prvi sam put zaista shvatila koliko je duševni mir važan i u kako strašno stanje čovjek zapada kad taj mir izgubi ..
Do tada sam živjela ubrzano i intenzivno, životom u kom je dan bio ispunjen raznim aktivnostima i obavezama. Vremena je uvijek bilo premalo ali uspješno sam balansirala u svemu tome, realnost mi nije izgledala loše i usprkos jurnjavi, bila sam mirna i zadovoljna.
Sve to se promijenilo i urušilo doslovno preko noći.
Moji snovi o sretnoj ljubavnoj vezi koja će potrajati do kraja života raspali su se i odjednom sam se našla potpuno sama. Sudski proces u vezi nekih stambenih problema bio je u punom jeku, s neizvjesnim ishodom, računi su stizali svakodnevno i nisam bila sigurna neću li dobiti nalog za iseljenje.
Mama je u Zagrebu prolazila svoju drugu turu kemoterapije.
Nisam mogla ni pomisliti na to da napustim posao i odem na nekoliko dana kući, od sedam dana u tjednu, za mene ih je šest bilo radnih.
Tako je izgledala moja nova stvarnost.
Sve bitke izgubljene, posvuda neuspjeh, neizvjesnost, očaj i strah.
Osoba sam koja se može dobro kontrolirati, i u svemu tome funkcionirala sam na taj način da nitko osim nekolicine meni najbližih ljudi nije mogao naslutiti da se sa mnom nešto događa. Time sam samu sebe izolirala jer naoko, sve je bilo u redu.
Ne znam što me držalo na okupu jer je unutra u meni sve bilo polomljeno.
Bilo je to stanje trajnog šoka. Najgore su bile noći.
Iscrpljena namjeno nametnutim dnevnim aktivnostima i obavezama uspijevala bih nekako zaspati, ali svake noći, kao po pravilu, budila sam se između tri i četiri ujutro, živaca napetih i zategnutih.
Bio je to strašan period. Nisam znala kako se boriti protiv toga.
Ležala bih tako cvokoćući zubima od hladnoće istovremeno okupana znojem, gledala bih u mrak oko sebe i sve svoje želje i potrebe zgusnula u jednu jedinu rečenicu „Anđele Božji donesi mi mir, Anđele Božji donesi mi mir, mir, mir, mir……“
To automatsko, ritmičko ponavljanje zaštitilo me je od ludila, razmišljajući o tome kasnije shvatila sam da sam molila za jedino što je u tom trenutku bilo važno, sve moje potrebe i strahovi zgusnuli su se u taj jedan vapaj.
Za mirom..
Darom i blagoslovom
Godinama kasnije, 2004.godine, sjećajući se tih strašnih dana i noći (koji su trajali dugo, mjesecima) naslikala sam Anđela SERAPHIELA.
Pojavio se u tonovima cimeta i zemlje, kao da je obasjan nekom unutarnjom vatrom (meni je za mojih neprospavanih noći uvijek bilo hladno), lica mirnog, na kom se razlijeva poluosmjeh.
Mir je iznad emocija.
Meditirajući na tu temu i slikajući Ga osjetila sam tiho spokojstvo.
Prožela me spoznaja da je unutarnji mir nešto najljepše i najradosnije, u tom stanju nema emocija, ni strasti, nema ni uzbuđenja, to je naprosto opuštenost, vedrina, tiha radost i izvjesnost da netko nad nama bdije i u nama i oko nas sve je u redu i u ravnoteži sa energijama neba i zemlje.
I da „davanjem mira jedni drugima“ za vrijeme Svete Mise zapravo drugom čovjeku ne možemo pružiti ljepši dar i poželjeti veći blagoslov.
Trajni mir moguće je pronaći u vlastitom srcu, doseći zrelost i iskustvo pomirenja s onim što smo u životu doživjeli i što nas je ranjavalo. Prihvatiti svako iskustvo kao dio Božjeg plana za svakog od nas. Biti mudriji, shvatiti da se vanjski svijet neprestano mijenja i da je to posljedica prirodnih zakona, pa mir može biti samo u nama a nikada izvan nas.
Tada će se zadovoljstvo, pouzdanje i smirenost duše izlijevati iz našeg bića na sve one koji nas okružuju i tek tada ćemo punog srca moći pružati mir i ljubav.
Pomogni mi Veliki SERAPHIELE
Da osjetim blagoslov Tvoje prisutnosti
Svakog dana i svake noći mog života.
Ispuni moje srce tihim mirom i pouzdanjem
Da hrabro budem to što jesam
Da prihvatim sebe i svoj strah
Umiri moje misli
Opusti moje tijelo
Donesi mi spokoj
I mir.
Edita
Seraphiel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
19.11.2007. u 08:45 •
0 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 12.11.2007.
CASSIEL, Anđeo poniznosti i osamljenosti
Anđeo CASSIEL je naša nebeska pratnja, podrška, i pratilac u teškim vremenima, u mnogim izvorima nazvan još i „Anđeo suza“.
On je tu u svim periodima života kad smo osamljeni, kad nailazimo samo na prepreke, a sve što poduzimamo završava neuspjehom. Štiti nas u osobito teškim krizama i pomaže kad osjećamo da nam je na leđima teret kog više ne možemo sami nositi.
Svi periodi beznađa, osamljenosti, tišine, periodi su u kojima Ga susrećemo.
Sa CASSIELOM sam se povremeno susretala u raznim periodima života, ali Njegovu pravu prisutnost i blizinu osjetila sam kasne jeseni 2000- godine u Beču.
Bio je jedini gost u mom ateljeu i vjerni pratilac onih hladnih, tihih i osamljenih zimskih večeri.
Svi Anđeli vole tišinu, vole samoću, periode kad je čovjek sam sa sobom jer je tada potpuno otvoreno istinsko biće u nama, bez pretvaranja i glume.
Razotkriveni na taj način možemo osjetiti ples Anđela i čuti Njihove poruke.
Dogodilo se tako da sam te zime baš bila osamljena, tako sam se osjećala i nisam se ni trudila da to promijenim. U meni unutra sve je bilo sivo, bila sam se potpuno sama u velikom gradu i večernje tišine ateljea, inače tako bogate i plodonosne odjednom više nisam mogla podnositi.
Vođena nemirom izlazila bih na ulice i hodala, hodala, bez cilja. Pritom bih uvijek gledala osvijetljene prozore tuđih stanova i zamišljala iza svakog od tih prozora sretnu obitelj za večerom, ili pri razgovoru, gledanju televizije…..u bilo kojoj od normalnih i svakodnevnih večernjih aktivnosti.
Već to dovoljno govori koliko mi je tih dana nedostajao osjećaj za realnost!
Nikad nisam bila sklona depresijama ali mislim da sam tih dana bila na jedan depresivan način umorna od svega, svega mi je bilo dosta i na sve sam bila ravnodušna. Dio mene bio je zamrznut, u stanju mirovanja.
Bila sam sama, radila sam teško i naporno i imala gomilu veoma stvarnih problema.
Sjećam se da je to bilo vrijeme bez slikanja, prolazili su dani, pa onda tjedni, i u toj tupoj letargiji sve se je nekako stopilo u isto sivilo, u istu tišinu. U ništa.
Sliku Anđela CASSIELA započela sam slikati jedne zimske subote. U ateljeu je bilo tiho (čak mi tih dana ni muzika nije bila potrebna!), sjedila sam za radnim stolom i razmišljala o tome kako se trenutno osjećam.
Pokušala sam to definirati. Naslikati to stanje svoje duše.
Poslijepodne se već ulilo u veće, ja sam zatvorenih očiju dugo sjedila i u toj meditaciji pred mojim očima polako se stvarala slika, prvo u obrisima, kasnije u svim detaljima i pojedinostima. Sve je bilo jasno i toliko realno da sam to kasnije s lakoćom uspjela prenijeti na platno a da se od izvorne svježine ništa nije izgubilo.
CASSIEL se bojama svojih krila sasvim stopio s mjesecom studenim i na platnu zasvjetlucao sjajem stare pozlate razmočene u mrko zelenim tonovima odore i krila.
Zatvorenih očiju naznačio mi je da je u svojoj muci čovjek uvijek okrenut sam u sebe, ništa drugo niti može, niti želi vidjeti. Ljudi mu nisu potrebni.
Lijeva ruka, ona koja dolazi „od srca“, savijena preko grudi govori o poniznosti pred Tvorcem- pogledaj me, malen sam i neznatan, nemoćan, jadan i potpuno prepušten Tvojoj mudrosti i milosti. Tvojoj ljubavi.
Desna ruka je ispružena, otvoreni dlan bez pogovora prihvaća ono nepoznato što tek ima doći. S pouzdanjem da će teret biti ipak podnošljiv.
Smješten u praznom prostoru ispod zlatnog luka lik Anđela je istovremeno i otvoren i uvučen u sebe, u potpunosti predan.
Naš se ego često s nama poigrava, jurimo kroz život posvećeni poslovima i obavezama, nemamo (ili ne želimo imati) vremena zaustaviti se, osvrnuti se na sebe i svoje stvarne potrebe, da i ne govorim o tome koliko malo primjećujemo stvarno postojanje drugih ljudi.
Zato se periodički ponavljaju ciklusi (u astrologiji poznati Saturnovi periodi, kao što je i CASSIEL Anđeo Saturnovih obilježja) u kojima smo (kad to već ne činimo dobrovoljno), prisiljeni zastati, zaustaviti se, često pasti na koljena.
Ustanovimo da se jedna od onih loših stvari koje se uvijek događaju „drugim ljudima“ dogodila nama, i preko noći spoznamo da je sve tu za nas, ne samo za druge.
Tada se poznata realnost (kakva god ona bila) raspadne na komadiće, ni na što se više ne možemo osloniti, sve krene novim nepredviđenim tokovima, postanemo bolno svjesni vlastite nemoći.
Sama ta spoznaja je dobra jer je već prvi korak prema poniznosti.
A poniznost oslobađa.
Kad nas pogode stvari kojima ne znamo uzrok, teško je pomiriti se s njima i razumjeti „zašto baš nama“. Ne možemo shvatiti. Ne možemo prihvatiti.
Kao što ni Tvorca ne možemo objasniti, jer on u svojoj neusporedivosti i prelazi granice ljudske spoznaje i nadilazi sve što je ljudskim mjerilima mjerljivo.
Kad prihvatim svoju ograničenost naspram Njegove veličine, kad se zaista osjetim kao dijete, tada mogu otvorenog srca reći:
„Predajem Ti svoje brige i strahove, ja sam poduzela sve što je bilo u mojoj moči da ovo riješim, ali evo, ne znam dalje. Moj si Otac, zaštiti me, preuzmi sad dalje ti……“
To su riječi koje donose olakšanje.
Osobno sam imala podosta sličnih monologa i u njima je bilo i gorčine i predbacivanja i pitanja i kad bih iscrpla svu mudrost uvijek bih završavala vapajem…hajde sada Ti!
Počela sam osjećati vodstvo kroz prisutnost Anđela CASSIELA.
Zbio se niz čudnih i neobjašnjivih „podudarnosti“ koje su vodile prema rješenjima, posredstvom Anđela poslani su mi ljudi koji su imali znanje, sposobnosti i volje da mi pomognu tamo gdje sama nisam znala dalje.
Putovi su se odjednom raščistili, zatvorena vrata su se otvorila.
Ono što je bilo nemoguće, odjednom je postalo stvarno.
Najljepše od svega bila je promjena koja se desila u meni.
Prisutnost Anđela pokrenula me prema drugim ljudima, otvorila sam se i shvatila da samoća može biti i dobra i djelotvorna u stvaranju, ali praktična rješenja realnih problema treba uvijek potražiti kroz razgovor i komunikaciju s drugima.
Zahvaljujem Anđelu CASSIELU na Njegovim podukama i promjenama koje su uslijedile nakon toga.
One su dragocjene zato jer su rezultati trajni.
Zaista teška životna iskustva nepovratno nas mijenjaju, ali ako u trenutku nevolje pozovemo CASSIELA, On će pomoći da iz krize izađemo plemenitiji i bolji.
Molim ovog moćnog Anđela da kroz mene djeluje, da budem Njegov izaslanik.
U mojim teškim trenucima meni su poslani ljudi koji su imali znanje i volju da pomognu u rješavanju mojih poteškoća.
Jednako tako, željela bih sama biti dio rješenja nečijeg problema, pokretačka snaga kroz koju djeluje Anđeo i ona Bogom dana pomoć koja se javlja u trenutku kad više nama nade u rješenje.
Ili, naprosto strpljivi slušalac.
Kao što je u mojoj muci netko bio poslan meni, željela bih potaknuta i nadahnuta Anđelom donijeti olakšanje i rješenja drugome.
Na taj način zatvoriti će se krug a On, anđeo suza na trenutak će se nasmiješiti.
Edita
Cassiel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
12.11.2007. u 14:13 •
2 Komentara •
Print •
#
