ne vjerujem, al možda je ovo zadnji post...
zadnji post o njemu
dosta mi je ove priče koju znam, ionako, napamet...
kažeš da imaš novu curu, kažem da me nije briga..
i ne kažem to samo da proizvedem nekoliko virtualnih riječi...
srce mi je ostalo nepomično
a što da ti kažem: sretno ili možda: nadam se da nju nećeš sjebat ?
{4 bi stvarno bilo previše}
njoj bi mogla napisati roman uputa za tvoje dešifriranje...al vjerujem da bi i s tim uspio iznenadit
i da moram ti reć hvala:
za zabijanje noža u leđa, za nemogućnosti držanja jezika za zubima, što sam morala dokazivat svaku riječ
i citiram: što sam falsa, muljam, i za to što me nitko ne bi prihvatio onakvu kakva jesam...
P.S.
Cimeru, fališ mi :*
nadam se da i ja prifalim tebi, bar na momenat
predugo me nije bilo tu…{zaista predugo}
jer nekako nisam imala potrebe za ovim mjesto…
vratila sam se u normalnu…bez suza i očaja
u normalu..ispunjenu zaljubljenošću..u ništa
a opet u sve…
premotavam vrijeme …na danas
kako je to čudno kad se vrijeme posloži
pa ti podari ono što si želio {u dalekoj prošlosti}
i sad ga imam. na neki načim ga zaista imam
ali u isto vrijeme znam da nije moj
{čak mi i ne smeta}
lagala bi kad bi rekla da ne bi željela da se zaljubi u mene
pa da zajedno pokorimo ulice, kina, kafiće…
da pronađemo svoj mjesta {x2}
nevjerojatno…
koliko Njegove usne odgovaraju mojim
i koliko ja odgovrama Njegovim
nevjerojatno...
.da ja nisam uplela osjećaje u jednadžbu..
nevjerovatno koliko nadopunjujemo jedno drugog....
po prvi put nakon mnogo se osjećam studentski
i po prvi put nakon mnogo se želim osjećati srednjoškolski...
kad je svaki cigar imao posebu čar, svaka kava, svaki osjećaj
skoro pa svaka pjesma...
i tako sam ja dobila cimera
i konačno saznala kakvi su njegovi poljupci
