slika prva
|
devijantni prostor moga uma, pothlađen ispod svih normi. zabrinjavajuće tih. ne osjećam bol gledam kako plače i dlan pritisnem uz čelo. kad se vrati samo malo razmaknem prste i virim. bojim se pogleda. branila bih se smijehom. danas sam s police birala žutu i zelenu gumicu; njima se ovakve slike ne mogu izbrisati. niti one od prije par dana. da možeš birati: stay, delete, or something..? tada sam ostala. gledala kako mi se njeno ime lijepi za misli, provlači ispod kože. ostala. a znala sam da želim stisnuti delete. i od tog trenutka krenuti u sasvim nepoznatom pravcu. možda je to bio način da prevarom prevarim sebe. izmaknem si tlo, sapnem noge u omču i postanem laka lovina. možda. ili sam mislila da je dovoljno razloga za nevolju. za nevoljenje. tko bi znao. ne osjećam tugu bezbojna sam tada sam zgazila svaku onu najmanju ljepotu. svaki osmjeh jutra. kišu. sebe. nju. sretna nova godina ne postoji više išta što bih trebala reći. stojim pored i gledam. ona druga ja se povremeno okrene. pokaže mi srednji prst. drhtim od hladnoće |