nedjelja, 28.05.2006.
LOVE AT FIRST SIGHT
Nakon toliko vremena...nakon tri godine...
Nevjerojatno.Još uvijek ne mogu sebi doći od šoka.
Toliko sam sretna da mi se povraća....
Dylan je zaljubljena....
Po prvi put nakon tri pune godine....
Ali,bojim se.Nije normalno da ja budem ovako sretna..
Ja nikad nisam sretna.
Nešto će se loše dogodit i toga se bojim jer ne znam kako će se to odrazit na mene,bit će gore nego šta je prije bilo u slučaju da se ne ostvari...
Upoznala sam ga jučer,nakon šta sam pogledala Da Vincijev kod,na prvi pogled mi se svidia....
Ima isto godina kao i ja,zajedničko nam je apsolutno sve,od A do Ž...
Lip je za ne povirovat,živia je 12 godina u Australiji,tako da već 4 godine živi u Hrvatskoj.Hrvatski govori savršeno zato šta ga je učia paralelno sa engleskim.
Može govorit australskim,britanskim,američkim i irskim naglaskom,a svi koji me poznaju su svjesni koliko samo ja padam na australski i britanski naglasak....
Nakon neprospavane noći i puno razmišljanja nisam zaključila apsolutno ništa...
Ne znam.
Samo znam da me opet prevladava pesimizam i mislim da ću izbacit svu utrobu iz sebe...
"If there is a possibility of several things going wrong, the one that will cause the most damage will be the one to go wrong."
- Murphy's laws
Jebi se ti Murphy,pesimistu jedan odvratni,nabijem tebe i tvoje jebene zakone,ako mi nešto pođe po zlu,krivim tebe...hehehe
I sure hope it wont...
Ajme već sam luda,dosta mi je ovih buterflyajsa u stomaku..;)
subota, 27.05.2006.
Vozači su naš ponos
Ovo moram iskomentirat jer me danas upravo to užasno iživciralo.Iako ja još uvijek ne vozim i ne bi se tribala opterećivat svim pogodnostima i neugodnostima koje se zbivaju tijekom vožnje moram,jednostavno moram,ukazat na neke stvari koje sam primjetila da se dešavaju u prometu.Vjerujem da je većina vas koji vozite primjetila takva sranja ali ako sam ja to primjetila,ja koja sam auto vozila samo na selu po livadi i kružila oko Poljuda(šta uopće nije ni cesta),onda su to stvarni problemi pred kojima se jednostavno ne mogu zatvarat oči i s kojima se neko konačno triba obračunat.
To je ponešto dugotrajan postupak,ali,po mome mišljenju,nadasve krucijalan.
Maloprije se ja i mater vozimo u autu kad jedan glavonja skrene,a nije da žmigavac.Sad se vjerojatno niko od vas ne čudi jer je to postalo toliko normalno u prometu da to niko ni ne uzima kao neki ozbiljan prometni prekršaj.Ali dobro...zaboravimo sad tog debila..
Nakon neka 2 km,naletimo na još jednog kretena.Seljačina je kupia novog Renault Megana i faca vozi 20 km/h(dopušteno je 80 km/h).Da ne bi slučajno da malo gasa.Čuva auto da mu se ne šporka,pretpostavljam.Isprva smo ja i mater mislile da priča na mobitel ili nekome nešto pokazuje pa će svaki tren ubrzat,ali NE,tako je on nastavia vozit.I sad vi recite da to nije za poludit!Ka šta od mene nikad slikara tako i od njega nikad vozača.A baš je bia neki shtrebericos sa naočalama i sa obe dvi live ruke grčevito na volanu (ti su mi omiljeni...).Jadna mu majka koja ga rodila tako nesposobnog.
Iskreno,meni puno manje smetaju vozači koji voze prebrzo nego presporo.Ovi brzi će vas prić ili projurit pokraj vas i nikom ništa,a ovi polumobilni spori imbecili će sjebat cili promet,napravit tzv. čep i kolonetinu auta iza sebe koji će mu svi jebat sve po spisku.I onda će tako isprovocirat cijelu hrpu ljudi koji će bit nakurativni i nabit će im nervozu zbog svoje debilnosti.Ali posebno su mi drage one ženske kad se pristrojavaju iz jedne trake u drugu...Te se jebate pristrojavaju toliko loše da bi se moja baba koja nikad nije sila u auto bolje snašla u takvoj situaciji.Ja stvarno ne mogu shvatit te ženske.Majke mi,kad vidim kako voze,sramota me šta sam žensko.Da sam ja muško nabila bi sve te lapače na qrac i ne bi uopće imala s njima strpljenja nego bi im došla u sitne noćne sate sa sprejem i napisala im na auto grafit MAJMUNICE,VRATI SE U AUTOŠKOLU ili JESI U BOSNI DOBILA VOZAČKU?!?
Možda bi ih cijena ponovnog pituravanja auta malo opametila...
A da ne govorim da su nedvojbeno imale gripu onaj dan kad se u autoškoli učilo o mrtvom kutu...To je njima x nepoznanica.
Ali tu nam je,naravno,i to slavno parkiranje,zbog kojeg najviše i padaju na vozačkom.
Kad smo se ja i mater vratile kući,ušle u garažu i mislile se parkirat na jedno baš zgodno misto di mogu komodno stat dva auta,ali grdno smo se zajebale!
Nismo računale na činjenicu da će naš sposobni susjed parkirat tako da mu točno sa sve 4 strane ostane po metar ipo praznog prostora.
I sad meni svi govore,vidit ćemo tebe kad počneš vozit...
E neka! I bogami oćete.
UPDATE:
Sastavila sam novu listu blogova tu sa desne strane pa eto pogledajte,sastavila sam stvarno blogove vrijedne čitanja....
P.S. Ako sam koga zaboravila,popravit ću.;))
četvrtak, 25.05.2006.
Zašto postoje muške i ženske ekipe u šahu?!?!
Zašto u šahu postoje muške ekipe i ženske ekipe?
To mi nikad nije bilo jasno.
Dobro,u sportovima mi je jasno zašto postoji takva podjela ali zašto postoji i u šahu?
Ne bi li šah triba bit isključivo mentalna igra?
Ili se u nekom dijelu igre koristi fizička snaga a ja za to ne znam???
Ja i otac danas nikako nismo uspili doć do nekog logičkog objašnjenja.On je reka da mu samo jedna stvar pada na pamet.
Pogađate koja?
Želi reć da su žene gluplje od muškaraca.
Apsolutno odbijam u to povirovat.
A ako je istina....
Onda je to najveća nepravda koja je učinjena prilikom stvaranja svijeta i ja ću se odma ispisat iz gimnazije jer neću riskirat da ja učim za bezveze da bi me jednog dana jedno glupo muško pobijedilo u partiji šaha!
Molim vas,ako neko zna zašto su podjeljeni,recite!!!
ponedjeljak, 22.05.2006.
Ljudi su glupi,žene pogotovo.
Zadnji put kad sam bila kod psihologinje satnicu je zaključila time da mi je rekla da sam prekritična i presamokritična i da ne smim takva bit jer nikad neću imat ispunjen društveni život.Rekla je da moram naučit prihvatit ljude onakve kakvi jesu i da moram prić priko njihovih mana.Ali,ono šta ona ne shvaća je da,ja nemam problem s tim.
Ono s čime ja imam problem je beskrajna i zapanjujuća ljudska glupost.
Odlučila sam da ću po prvi put napisat malo duži post jer kao što rekoh,ljudskoj gluposti jednostavno nema kraja.
Ako bi mene ikad mogli nazvat šovinistom ili seksistom onda bi vjerojatno to bilo zato šta moj seksizam nije upućen prema muškarcima(kao što bi se logično zaključilo po onome šta imam među nogama) nego upravo prema ženama.
Žene su kroz povijest predstavljane kao prekrasna,čudnovata i nevjerojatna bića koja su bila predmet najvećeg obožavanja,a njima u čast napisane su brojne ode i sagrađena su svjetska čuda kao npr. Semiramidini viseći vrtovi ili Taj Mahal.Da ne bi ispalo da sam sklona generaliziranju,odmah ću napomenit da ja ne aludiram na sve pripadnice ženskog spola.Dapače,volim i nadasve cijenim iznimke te se i sama trudim bit jedna od istih.
Ja za sebe ne mogu reć da sam altruist jer jednostavno nisam i čisto sumnjam da ću ikad postat.Ljude u načelu ne volim i od njih u principu ne očekujem ništa dobro jer sam se dovoljno uvjerila da će te ljudi zajebat di god stignu i kad god budu u prilici.
To opet ne znači da ja nisam sposobna vjerovat ljudima,dapače,imam jednu upečatljivu odliku mog horoskopskog znaka pa,kad imam pravog prijatelja,kadra sam mu dat puno više nego šta se očekuje od jednog društveno općeprihvaćenog modela prijatelja.
Da napokon kažem šta sam planirala...
Mi na tržištu imamo cijelo brdo ženskih časopisa.Inače ne volim nabrajanja ali sad ću nabrojit samo one koje sam uspila nać na netu(samo sa hrvatskog tržišta):
Cosmopolitan,Elle,Elle Dekor,Lisa,Lisa(isto u vezi dekora),Gloria,Arena,Mila,
Story,TV Story,Elite,Grazia,Gloss,Primadona,Extra,Stars,Viva,Joy,Ok!,Teen,Tena,
Chica,Bravo,Zaposlena,Vjenčanja,Tara,Regina,Moja tajna.
28!!!A trebalo mi je svega 3 minute da nađem svih 28!Šta bi tek bilo da sam provela istraživanje...Nevjerojatno.
Ne bi mene bolilo to šta je to sve doslovno ISTI CELEBRITYJEVSKI ŠUND nego to šta niko ne misli da se posijeku milijuni stabala samo da bi one mogle znat koje boje su cipele od Angeline Jolie,koju je životinju tribala ubit Halle Berry da bi imala onu predivnu novu kožnu/krznenu bundu ili di je jučer Paris Hilton obavila veliku nuždu ili pak koje je novo javno mjesto na kojem je ponosno izjavila da ne prakticira nošenje gaćica.
E,sad će se neki pobunit i reć zašto ja onda opravdavam tiskanje Buga,Hackera,PC Chipa,National Geographica ili sl. časopisa?E,pa zato šta,nacijo moja draga,ti časopisi su poučni.U informatičkim časopisima uvik,ama baš uvik,možete dobit neku korisnu informaciju,a tako i u časopisima posvećenima ekologiji.Žene su opterećene glupostima.Idealna težina,savršeni brak,savršen izgled,idealnost u svim njezinim oblicima.Zašto?Ne shvaćam to.Ja sam jučer pričala sa materom i njenom rodicom i pitala sam njih,kao žene u ranim tridesetima,zašto su opterećene perfekcijom?One su mi rekle da je lako meni ponašat se neopterećeno u vezi sa fizičkim izgledom kad je Bog u mom slučaju bia dovoljno darežljiv šta se tiče toga.Riječi materine rodice,ne mene!Ali opet ne shvaćam tu patološku potrebu za čitanjem ispraznog štiva.Žene tvrde da to čitaju kako bi skrenule misli sa svakodnevnih problema i kako bi mogle "stavit mozak na pašu".Pa,I beg to differ.Zašto ne bi mogle čitati nešto šta je istovremeno i relaksirajuće i poučno?Je li to toliko teško?Znanstveno je dokazano da sapunice,takvi časopisi i reklame za deterdžente smanjuju inteligenciju.Najozbiljnije.Nedostatak intelektualne interakcije smanjuje memorijski i logički kapacitet mozga.Pa normalno.Tu nema ničeg čudnog.Nadalje...Zašto žene uvik kukaju na svoj posal?Kad ga nemaju,kukaju zato šta ne rade,a kad ga imaju,kukaju kako im je tlaka na njemu.?!?Mislim da to ima i veze sa ovim našim dalmatinskim mentalitetom jer ode žene obožavaju srat i žalit se.U Japanu ljudi rade ka konji i niko se ne žali.Jebi ti to kad si uvik nezadovoljan.Tu se ja baš ne mogu javit jer sam ja uvik nezadovoljna,ali ja kad želim nešto,uglavnom kasnije ne prigovaram na to.Ja sam nezadovoljna u vezi s onim šta mi je nametnuto.
Uglavnom,ono šta bi ja volila da se kod žena promini je to da se malo trgnu,postanu PRAVE ŽENE,nauče vozit auto i motor kako BOG ZAPOVIDA (a ne da kad neko usere nešto u prometu,automatski se zaključuje da je žena napravila to sranje),nauče igrat biljar,šah i neka se uvate ČITANJA nečega KORISNOG tako da kad jedan dan dođu na Milijunaša i padnu na 1,000 kn,ne dolaze doma i opravdavaju se sa klišejnim izgovorima poput ja sam domaćica,odgajam dicu,kuvam,peglam,perem,čistim...nemam vrimena bit pametna!
ponedjeljak, 01.05.2006.
High Hopes
UPUTE ZA ČITANJE OVOG POSTA:
1. Dok ga čitate,OBAVEZNO slušajte pismu High Hopes od Floyda(ako ste ikako u mogućnosti) jer ovaj post je ništa bez ove pisme!
2. Dio di spominjem "Titanic" govori o starom discu koji se tako zva,a uništen je u ratu
Ako sad ne kužite o čemu govorim,shvatit ćete kad pročitate post.
Kada u svom sjećanju prebirem ostatke svog djetinjstva koji se poput šarenih,svjetlucavih perla,gube i nestaju u mojim uskovitlanim i,samim po sebi,raznolikim mislima,padam u neko stanje polusna u kojem osjećam kako zamalo mogu dotaknuti staklenu opnu koja štiti to jedino sveto,nevino i neokaljano mjesto u mozaiku moga mladog života.Toliko se poželim vratiti u te dane da moj organizam prestaje biti otporan na suze i čežnju moga srca prolije po ovom listu sa riječima koje ne znače ništa.Kad on tako bezobrazno i bezobzirno sravni i pojednostavni vrtlog mojih osjećaja koji pršte od intezivnosti i neke podsvjesne beskrajne energije koja me izluđuje svojom snagom i neprekidnošću,sramim se sama sebe i onoga što je vrijeme napravilo od mene.Stvorilo je od mene čudovište,demona koji više nije u stanju pojmiti pravu sreću,nema strasti ni djetinje poletnosti,živi sam u svijetu koji pasivno struji pored njega odnoseći godine kao trulo jesenje lišće koje se kida i nestaje u pukotini vječnosti....
Sve negdašnje igre,strasti,emocije i čežnje gube se u beznačaju dvadeset i prvog stoljeća u koje zlosretno stupih sa deset krhkih godina.Gore u meni poput čudovišne vatre koja me grize,kida i izjeda iznutra,zato što mora stajati zarobljena,osuđena da bude prošlost u mome postojanju.
U tih pet-šest godina koje me i danas zabole svojim čarobnim i umu zamagljenim uspomenama,kao da je sve oko mene bilo ironično,predivno i magično....Ah,kakve li ironije da je upravo ono što je obilježilo naše mlade i nemoćne živote,a pojavilo se slavne '97 («Titanic»,naravno),stajalo točno pored nas.Uništeno,razrušeno i spaljeno,a nama opet tako značajno i tako prekrasno,dok je odraslima palo u zaborav kao samo još jedna zgrada uništena okrutnim ratom.Stajali smo na njezinoj «palubi»,glumeći da smo Jack i Rose,baš kao u njezinom muškom originalu....
Prisjećajući se maglovitih dana moga djetinjstva i života u Duilovu,polako shvaćam kako smo mi,sami nesvjesni svega što se događa oko nas,živjeli u nekoj začaranoj zemlji snova na otoku ukletog vremena.Odrastali smo u vlastitom malom raju na Zemlji,daleko od vreve modernih pošasti.Naša su djetinjstva bila neprocjenjive vrijednosti upravo zbog nevinosti koju su nosili u sebi.Bili smo povezani na način koji nije poznavao granice «normalnog» prijateljstva.Voljeli smo se kao braća i sestre...bili smo djeca drugoga boga.
Ja...Ja sam živjela za trenutke koji i sada stoje pažljivo umotani u postelji mojih uspomena...To su bili trenutci poput onih,kad bi stajala ljeti na božanstvenom,mirnom Maestralu,čitajući Zagora,osluškujući More i osjećajući miris Borova....naprosto je nevjerojatno kako biste točno mogli čuti vrisak svakog kupača kad bi ga ovaj drugi bacia u more...ponekad...čak biste mogli i prepoznati čiji ste glas upravo čuli.
Živjeli smo u savršenoj,skladnoj harmoniji sa životinjama,prirodom i jedni s drugima.
Ja sam iz Duilova otišla sa 11 i po godina.Iako to nikad nikome nisam priznala,cijeli moj svijet se u jednom trenutku srušio kao kula karata.Život me doveo na Skalice,kvart pored Poljuda,kvart u kojem prevladava beton,moderne pošasti i ljudska glupost.
Kvart koji je u centru grada,zaglupljen je Hajdukom i Torcidom,u njemu nema onakvog drveća i cvijeća,onakve ljubavi,sreće ni ushita.Ovdje su djeca glupa,razmažena i psuju kao kočijaši.
Ovdje je život koji ni u kojem pogledu ne sliči na Život,Život kakvog ga ja pamtim i koji će mi zauvijek ostati zapleten u najdublje niti moje nesretne duše....
I za kraj...najlipša pisma o djetinjstvu....
Pink Floyd
High Hopes
Beyond the horizon of the place we lived when we were young
In a world of magnets and miracles
Our thoughts strayed constantly and without boundary
The ringing of the division bell had begun
Along the long road and on down the causeway
Do they still meet there by the cut
There was a ragged band that followed in our footsteps
Running before time took our dreams away
Leaving the myriad small creatures trying to tie us to the ground
To a life consumed by slow decay
The grass was greener
The light was brighter
With friends surrounded
The nights of wonder
Looking beyond the embers of bridges glowing behind us
To a glimpse of how green it was on the other side
Steps taken forwards but sleepwalking back again
Dragged by the force of some inner tide
At a higher altitude with flag unfurled
We reached the dizzy heights of that dreamed of world
Encumbered forever by desire and ambition
There’s a hunger still unsatisfied
Our weary eyes still stray to the horizon
Though down this road we’ve been so many times
The grass was greener
The light was brighter
The taste was sweeter
The nights of wonder
With friends surrounded
The dawn mist glowing
The water flowing
The endless river
Forever and ever
Hello…Is that Charlie?
Hello Charlie…Great!
