Željezna vrata rata

21.03.2022.





Video je snimljen negdje na Tajvanu prije rata u Ukrajini odmah je postao viralan, a sada se dijeli još i više.
Ljudi u ovom ponašanju pasa prepoznaju ratovanja ljudi. "Ljudi"?.
Na video sam naletjela negdje na fejsu; netko je video dodatno obradio i aktualizirao time što je na jednog psa nalijepio zastavu SAD-a, a na drugoga zastavu Rusije. Netko je ispod napisao da klizna vrata predstavljaju Ukrajinu i sve male zemlje koje služe kao vojni štit ili "tampon zona" između dviju svjetskih sila. Vojnih sila. Sila.
Netko drugi je dodao da ovo isto jako nalikuje na internetske "rasprave", odnosno prepucavanja.
Poslije, pregledom YouTube-a, naišla sam na mnoštvo istovjetnih videa, samo su se drugi psi "igrali" rata, rata i mira, reagirajući na pomične paravane na isti način.
Očito je da je takvo ponašanje doista prirodno i urođeno psima. Laju i krvoločno reže jedni na druge dok je barijera među njima, a čim se barijera makne - umire se, mašu repom i znatiželjno se proučavaju? Nekad se jednostavno okrenu i odu, izgube ratoborni gard i svaki drugi interes jedni za druge. Možda je tako i s ljudima? Možda... A možda i nije.
Može se na ovaj video gledati i s drugačijih aspekata;
Igra li se snimatelj sa svojim psima? Igra li se sa gledateljima? Igra li se s emocijama publike? Igra li se s mislima onih koji se upuste u razmišljanja o (već) viđenom?
Mnogi su se zakačili za ovaj video, eto, nisam ni ja izuzetak.

Međutim, iako na prvu ovo ponašanje jako nalikuje na ljudske ratove, pa i na ovaj, je li tako i na drugu?
Mislim da nije. Koliko god ponašanje ovih pasa izgledalo agresivno, oni se uspijevaju zaustaviti. Kada se ukloni "smetnja", oni se umire.

Da su se ova dva psa stvarno zaratila, bilo bi borbe, bilo bi puno krvi, bilo bi pobjede i poraza. Možda bi jedan i poginuo, možda bi drugi lizao rane poslije borbe, a možda se i sam nikada ne bi oporavio.
Da su se psi zaratili, bila bi to borba jedan na jedan. I stradao bi jedan. Najviše dvojica.

Ne tisuće, ne milijuni.


Prepoznavanje trenutka

19.03.2022.





Pozdravim tog nepoznatog čovjeka na ulici
zapravo sasvim slučajno,
makinalno mu mahnuvši rukom samo,
ispričavši se neverbalno, gestom,
što sam mu oduzela prednost,
vozačica pješaku,
žureći bez potrebe,
jer žurba je uvijek nepotrebna,
a pri povratku nalazim ga u vlastitoj kući,
za vlastitim stolom,
kako pije kavu i razgovara
s mojim životnim sugovornikom.
Poznaju se,
bio je u susjedstvu poslom, kaže,
pa je navratio.

Mi smo se već upoznali jednom,

govori, i ustaje se rukovati.
a ja, brzinski kopajući po ladicama sjećanja,
izustim tek zbunjeno Jeesmooo, sjedajući za stol.
Tamo i tada, objašnjava, precizirajući prijašnji susret.
Ahaa, potvrđujem lažno,
bježeći pred nelagodom istine,
iako se ne mogu točno sjetiti njegovog lica
čak niti od maloprijašnjeg mimoilaženja.
Ipak, sjećanje na onu prvu priliku,
nakon njegovog objašnjenja,
poprilično uspijevam prizvati u ovaj trenutak,
trenutak prepoznavanja.
Sreća je da su stvari ponekad tako logične
i objašnjive
jer bilo bi ludo da se
prepoznavanja događaju
u trenutku slučajnog
i naoko nebitnog
susreta na cesti.




...

18.03.2022.

Pet postova u pet dana...
Ovo mi se nije dogodilo nikada.... Baš nikada...
Ne bi ni sada, da mi admin nije bacio rukavicu.
Ili piši, iščupaj iz sebe nešto, ima nekog korova i u tebi valjda...
ili gledaj jedan te isti post na naslovnici i...
ljuti se što si "odabrana" a baš nisi u modusu scribendi...
Postoji li uopće tkav izraz?
I inače izbjegavam pisati, općenito pisati...
Sms-ove i WhatsApp poruke, primjerice, jer se to pretvori u dopisivanje a ja za to stvarno nemam ni vremena ni živaca.
Ne više. Odavno ne... Finili su Mare bali, kako piva Vice.
One nužne WhatsApp grupe držim stišane, bez zvuka, jer mi se digne kosa na glavi kada krenu stizati salve notifikacija.
Invazija na mir i tišinu.
Radije na poruku odgovorim pozivom,
kraćom razmjenom informacija ili duljim razgovorom,
ovisno o vremenu i raspoloženju bilo s ove, bilo s druge strane "žice".
Volim biti u svom tempu.
Volim i cijenim svoj mir više od svega na svijetu.
I mir u svijetu isto ......................Da.
Zato volim i vrt, a osobito maslinik.
U masliniku stvarno možeš imati svoj ritam i makar stvari koje moraš obaviti
- moraš, ali u masline odeš kada ti se da i kada imaš vremena i želje.
A ja tamo odem gotovo svaki dan, čak i kada nemam u njemu nikakvog posla.
Znate li kako ta stabla sporo rastu, ej?
Možda im baš ta sporost osigurava dugovječnost?
Masline u Lunu, 1600 godina, ...di smo mi bili tada?
Na Karpatima negdje?
Ili malo iza, tamo gdje je sada...
Gdje je more tuge.
More crno.

Od mora do mora, jer ptice umiru pjevajući...


Vrtnje po vrtu

17.03.2022.



Proslim postom nisam imala namjeru nikoga demotivirati i odvracati od namjere da zasadi svoj vrt, dapace. Vjerujem da nisu svi, poput mene, ovisni o gradskom vodovodu i da im ta stavka ne predstavlja veci problem. Meni bi busotina (pa i naftna) olaksala stvar i troskove vrtlarenja bi srezala barem za pola, ako ne i vise. Vjerujem da se tada ne bi osjecala kao nekakav idiot koji se bavi suludim hobijem koji ukljucuje svakodnevno prolijevanje vode skupe kao nafta, otimajuci i otkidajuci sebi i obitelji od usta, a sve to da bi jeo. Apsurda li?
Ili kao nekakav ludjak u pustinji koji zeli stvoriti svoju vlastitu oazu. Mira? Osame? Eden? Ili, poput Kevina Costnera u Vodenom svijetu biti fanatik koji spasava onaj posljednji pomidor na svijetu koji bi mu trebao pomoci kod stvaranja nove civilizacije, a u kojem se ocituje i vjera i nada u bolju buducnost. No, za razliku od mene, u tom filmu katastrofe, on barem ne oskudijeva s vodom.
Ok. Vrtlarenje. Skup hobi. Pomiri se s tim ili odustani. Odaberi nesto kao lov i ribolov. Ali dok kupis opremu, poplacas dadzbine drzavi i drustvima, razbibriga se u trenu pretvori u breme kuvertiranih briga.
Mislim da mi ne gine jedna kasica-prasica s nazivom "busotina". Ako mogu Saudijci navodnjavati pustinju vodom koju nemaju, ne znam sto bi meni jedan mali vrt bio problem?

More nije voda. Koja šteta.

16.03.2022.


Uzgoj povrća na malo, u vrtu, ako gledamo samo financijski, potpuno je neisplativ, barem meni...
Priprema tla, sjetva sjemenja, uzgoj presadnica, zalijevanje, prihrana, pljevljenje, okopavanje, borba sa nametnicima, bolestima, vrijeme, voda... Sve to košta. A ishod je neizvjestan.
Presadnice nekog povrća kupim, a nešto sijem direktno u vrt.
Za uzgoj svojih presadnica nemam uvjete. U kući koja se grije na drva, temperatura nije konstantna i noću bude prehladno za mlade biljčice. Plastenik bi isto, da ga imam, trebalo grijati.
Voda je skupa kao zlato. Četveroznamenkasti računi za vodu ljeti bi ubili elan i u zadnjeg idealista i naivca. Svakakve sisteme štednje sam isprobavala: zalijevanje kap na kap, malčiranje, zasjenjivanje mrežama i ne znam što sve ne, ali svaku eventualnu uštedu u kubicima pojela bi konstantna poskupljenja.
Da je bilo vagati ubrano povrće i množiti ga s prosječnim cijenama, uzeti u obzir sva ulaganja, pa i svoje uloženo vrijeme i trud, tada bi se znalo točno koliko je neisplativo.
Ali opet...neki vrag u meni kopka svakog proljeća.



Dnevnik/Prognoza/Motrenje/Rezidba

15.03.2022.


Vijesti, loše vijesti i još loših vijesti. Ne znam kako, ali sinoć sam se sasvim uspjela isključiti i ne čuti niti jednu s tv-dnevnika koji muž ne propušta. Srezati vijesti čim više, odluka je pala, ali sam ipak čula vremensku prognozu. Spominjali su jos nadolazećih marčanih bura, olujnih čak. E to nisu istine... Zar moje molitve nitko ne čuje?




Vijesti o olujnoj buri sam morala factchekirati, usporediti s drugim izvorom, kojem uglavnom vjerujem, norveškim YR-om. On, sudeći prema gornjem screenshotu, i nije tako dramatičan. No, vrijeme će pokazati sve, strpljen-spašen...



Motrim nebo... To je postala mantra zadnjih dana svima. Zajebancija. Jedini lijek protiv surovih vremena.
Grane kivija su preguste. Treba to prorijediti...


Loza. Zaboravljen grozd. Zaboravljena loza u siječanjskom orezivanju. I komad vedrog neba.



Moje teleskopske škare za orezivanje grana koje su pobjegle nebu pod oblake. Savršen alat, pogotovo ukoliko su vam skale stare i rasklimane, poput mojih - preporučujem ;). A i u masliniku su dobrodošle.








Nekoliko ponavljajućih motiva i za kraj, slika trešnje. Ta tresnja... Ogromna je. Loza se naslonila na nju i uzverala se skroz do vrha, tražeći sunca.

Slika trešnje je naopako i ovo s naopakim slikama polako, ali sigurno, postaje moj imidž. Molim Urednog - ne intervenirati. Hvala. Sve ce doći na svoje kad ona procvjeta, a pogotovo kada obilno rodi. Možda se to desi čak i ove godine.

Odlomci-linkovi!? Autohakiranje, level pro. Ako vas zanima kako mi je to uspjelo, ne pitajte, ne bih znala objasniti.

Ratarski dnevnik

13.03.2022.



U veljači smo obavili znatan dio radova u masliniku.
Obavili rezidbu, uklonili i spalili grane, isfrezali zemlju, pognojili i iskopali nove rupe za mlade masline.
Ovih dana ćemo i njih posaditi, iako smo to već i trebali napraviti ali neke druge stvari su bile iskočile kao prioriteti.
Od neprestane bure (ove godine ne vrijedi pravilo o tri marčane bure, već imamo jednu neprekidnu februarsko-marčanu?) masline su dobro zasoljene i to će biti veliki problem: vegetacija kreće, kiša nije isprala sol i mogli bi stradati mladi izboji. Bura se ipak napokon primirila, ali kiše nema na vidiku...
Znači, osim za mir u svijetu, mir u domovini, mir na blogu, mir u srcima ljudi... možemo moliti i za jednu dobru kišu, koja bi riješila mnoge stvari.
Uz masline, posadili smo i malo krumpira. Ima ta neka uzrečica, ne znam vrijedi li samo u mom kraju ili ste i vi čuli za nju, koja kaže: Što gluplji seljak, to veći krumpir. E sad, tu ću stati, neka tumači kako god tko želi. Ja se potajno nadam da će biti krumpira, velikih i... Tako to.

P. s. Ne znam je li do blog dizajna ili do mene, fotka masline je polegnuta, oborena, srušena, a ja ne znam kako to popraviti.