(P)lutanje

08.08.2022.

Ima tu jedna žena, mila, fina, kulturna, draga - tu živi, jer tu se udala. Ne smin napisati oklen doklen je došla da se kogod ne uvridi i ne iznapada je. Ne smin napisati ni kako se zove jer je to tamo dosta često ime pa bi odma znali i ko je. Ne smin napisati ni koliko godina ima jer bi vi odma počeli filozofirati o klimakterijima, vrstama, podvrstama, predvrstama i postvrstama istih.
Ne smin van napisati ni koje je struke jer bi vam štošta bilo jasno.
Uglavnom: žena se kupa dva puta dnevno: ujutro i navečer,
ka da uzima terapiju.
Uz to, ona ima i rutu plivanja.
Vjerojatno joj nikad nije uspilo (a niti neće) naučiti tehniku plutanja.
I najbolje od svega: ona to rutinsko plivanje po receptu preporučuje svakome koga trevi na cesti.
Srića, velika srića je da je mi, oduvik i zauvik odovud - ne obadivamo.
Mislin, doživljavamo je, volimo je, draga je i sve to, ali ne govorimo joj nebuloze tipa: brate, ženo, kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani.

Plivaj kako i koliko ti triba, al pusti druge da plutaju kad i kako ih je volja.

U fokusu: točka

07.08.2022.

Nemam force vama tu objašnjavati neke stvari, a pogotovo ne one koje mi se nisu sasvim razbistrile. Same od sebe.
Primjerice, zadnjih sam dana toliko umorna od vrućine i od sviju (da ne nabrajam), da sam u kauč-pozi bila fokusirana na samo jednu točku (na plafonu) i nisam se imala snage podići i vidjeti o čemu se tu točno radi.
Prvo sam mislila da se komarac zalijepio i da visi naopako čekajući da ja zaspem da mi se krene napiti krvi, pa sam ustala i umetnula tabletu za/protiv komaraca u aparat za tablete i čekala. Točka se nije pomaknula s mjesta ni taj dan, a ni sljedeći, pa sam to priopćila i Čoviku.
On je prestao čitati (Dežulovića, vjerojatno) i prišao mi je, namjestio glavu iza moje i nekoliko trenutaka promatrao tu točku zajedno sa mnom. Točka se mogla vidjeti i s njegove stolice, ali, eto, valjda je htio vidjeti to što ja gledam iz moje, kauč-perspektive.
"Nije to komarac", rekao je.
"Znan da nije. Ventilator bi ga otira već, to je nešto drugo."
"Ne znan", rekao je i vratio se čitati (pokojnog Matijanića, možda).
Promatrala sam danima tu točku, koliko mi vrijeme dopušta, naravno, i nisam ništa određeno spoznala o njoj.
Jutros, nakon dobrog sna, popela sam se na kauč, uhvatila točku prstima, odlijepila je s plafona i pogledala je izbliza.
Izgledala je kao mrvica, komadić osušenog cvijeta oleandra.
Nisam bila posve sigurna da je to što držim u rukama i gledam zaista to što sam pomislila da jest, pa sam je bacila u miješani komunalni otpad i, za svaki slučaj, oprala ruke.

Sad ću, nadam se, biti fokusiranija.

<< Arhiva >>