Broj posjeta
hit counter javascript

myspace hit counter
BRIGHT COMET

dvakotacadovoljna@gmail.com


Photobucket

Dva kotača dovoljna

09.09.2013., ponedjeljak

TUŽNA VIJEST

Aco tragično stradao u Julijskim Alpama na gorskom teku na Črna prst.

Inicijator odlaska na slovenski front Aco okupio je suborce iz AK SLJEME: prvu Hrvaticu na UTMB Boženu Buršić (u konačnici i prvu Hrvaticu na gorskom teku na Črna prst, BRAVO za Boženu s obzirom na to da vodi/trči s početnom grupom BRT - a), od Vardara pa do Triglava Roberta Bernata te sebe i mene.

Sveta Mati Slobode, 05.00 sati, subotnja je zora kod spomenute crkve. Aco, Robi i ja smo u vozilu, još samo internacionalka Božena.



Idemo da se trkamo, da radimo ono što volimo, u ovim trenucima svi smo radosni, ne slutimo budućnost.



GORSKI TEK NA ČRNA PRST

Lokacija: Julijske Alpe
Dužina: 6,3 km
Vis. razlika: +1350
Startnina: 12 eura



09.00 START

Nakon granice i vijuganja po cesti u 08.30 stižemo u Podbrdo (mjesto starta). Sve ide po planu, nema gubljenja vremena. U trku se prijavljujemo, ubacujemo stvari za cilj, i evo ga - START, upravljanje vremenom za 5. Trčimo po cesti u brdo. Nismo se ni zagrijali, a dodana vrijednost je već tu, gospođa u zrelijim godinama virtuozno svira harmoniku, kao da se s njom rodila (BRAVO za gospođusretan). Nakon svirke prelazimo na strmu šumsku stazu, Črna prst 2 h 45 min. čitamo na putokazu. Zanimljivo ! Aco ubrzava, mi isto, ali sporije, ne možemo kao Aco. Staza vijuga dalje, strmo, strmo, pa još strmije. Sve Vam je jasno kako nam je. „Op op op“ (sva sreća da postoji onomatopeja), dopire do nas kroz šumu navijanje volontera s prve okrepe. Odmah je lakše. Nakon okrepe put nas vodi dalje. Izlazimo na proplanak, pogled na Julijske Alpe ostavlja bez daha, no ne zadugo jer bi inače umrli. U ovim trenucima nalazimo se na 2/3 utrke, cilj se ne vidi od oblaka. Ulazimo u oblak, pa po stjenovitoj stazi strmo, strmo, pa još strmije vodi nas do druge okrepe koja se nalazi 500 metara prije cilja. „Op op op“ (onomatopeja, stvarno izvrsno pomagalo u tekstu), Slovenci navijaju i bodre, za riječ: sjajno ! Idemo još po stijenama, hladno je, užasno je hladno, pred vrhom smo, navijanje, i cilj; (Aco 1:24, Robert 1:30, Božena 1:36, rrrrRoža 1:39), posljednji s bijelim prstima, preostali trkači poradi hladnoće su ušli u cilj kao crnoprstci.

PRIČA JE NAJNJEŽNIJI NAČIN DA SE PRESTRAŠITE
Prestrašite ? Strah u Vama pobuđuje sličan osjećaj nelagode kao jezoviti filmski prizor u kojem svira nježna glazba. Ali zašto Vas je bilo potrebno prestrašiti ? Strah je motivator, i zato ste vi sada stigli do ovog dijelu teksta. Želite saznati što se dogodilo. O tome govori sljedeće poglavlje.

"A SADA SEX"
Nakon voćne salate sa šlagom, zaputismo se prema dole, ka Podbrdu. Svako malo prestižu nas slovenski trkači, trče nizbrdo, komentiramo: „fakat su nabrijani“. Nailazimo na spomenik poginulog planinara. Stojimo pored spomenika. Brainstorming kreće. Izgovaramo raznolike ideje, no jedna je prava: „Aco, bilo bi super da sad pogineš pa da ova utrka iduće godine nosi tvoje ime, a mogli bi i u Zagrebu organizirati utrku za tebe“. Trgamo se od smijeha. I tako je nastao naslov – Tužna vijest i prva rečenica teksta. Aco je naravno živ i zdrav, nije tragično stradao u Julijskim Alpama. No, neke posljedice su ipak vidljive.



PROGLAŠENJE
Zahvaljivalo se svima, kao u tenisu. Trajalo je dugo, no zahvaljujući Boženi i taj dio smo odradili do kraja. Nakon proglašenja zaputismo se do obližnjeg Bohinjskog jezera gdje smo nastavili divljati do sumraka.



Uzevši u obzir kategorije: doživljaj, organizacija, atmosfera, vrijednost za novac + prisutnost AK SLJEMEhrvatska: Aco, Roža, Božena i Robi; gorski tek na Črna prst svakako zaslužuje preporuku i ocjenu 5.

Zvonimir Roža


Oznake: trčanje, dokolica


- 21:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.06.2013., nedjelja

VELEBIT 100

Je li bi rado čuli zanimljivu priču ? Naravno ! Priča nas razoružava i priprema na glavnu poruku, u njoj se prepoznajemo. Sjetimo se da bi i sveto pismo moglo suhoparno nabrajati pravila, a u stvari je zbirka uzbudljivih i lako razumljivih priča. No nismo ovdje zbog svetog pisma, već poradi šlag utrke treking lige, kultnog svetišta svih trekera: VELEBIT ULTRA TRAIL - a 2013.

BROJKE:
100 km
1 izazov !
104 aktera (98 muškaraca, 6 žena).
6000 metara kumuliranog uspona, 6000 metara kumuliranog silaska
32 sata limita.

Nakon 7 mjeseci priprema; 22. je dan 06. mj. 2013., sat zvoni u 03.00 sata, poradi nervoze nisam ni oka sklopio. Odlazim do kuhinje, kajgana i panceta, pripremam ih i jedem stojećki, projektu je došao kraj, za dva sata kreće moja pustolovina života.

ČISTO LUDILO:
Ova unikatna komedija dogadja se u frizerskom salonu „Čisto ludilo“ i ispunjena je spontanim, iskričavim humorom. Uvijek je tijesno vezana za grad u kojem se događa, lokalne prilike i ljude, a sve što se u njoj upotrebljava stvarno je i autentično. U Klubu Kina Grič u 12. mj. 2012. nakon spomenute predstave („Čisto ludilo“) zagrebačkog kazališta Komedija čiji ste kratki sadržaj upravo pročitali započela je priča o strategiji i taktici koja je potrebna za završetak utrke VELEBIT 100. Carin&Tadeja, prekaljeni „ratnici" ovog sporta, prvi su mentori. Nakon teorije, trebalo se i pripremiti.

PRIPREMA:
U sklopu zimskih priprema AK SLJEME pod vodstvom „gurua“ dužinskih priprema u Hrvata Dragana Jankovića odradio sam zimsku bazu. Trčalo se od 20 – 35 km po snijegu, ledu i kiši na savskom nasipu, Bundeku, Jarunu, nedjeljom se radila Lagvić liga. Kako bih simulirao uvjete na utrci dva i pol mjeseca prije utrke prešao sam na režim: subota navečer 20 -30 km oko Jaruna, nedjelja ujutro rute od 25 – 37 km po Medvednici u društvu prof. Miokovića, hvala Milesretan.


POZORNOST:
Utrke ovog tipa aktere uvlače u vrtuljak svoje događajnosti, ne dopuštajući mu da predahne. Taj odnos trebanja aktera i utrke neraskidiv je. Spartanska utrka VELEBIT 100 (posvećena na spomen svim braniteljima na Velebitskoj bojišnici u akcijama Poskok 1 i Poskok 2) zapravo predstavlja avanturističko putovanje čovjeka na putu do spoznaje krajnjih mentalnih i fizičkih granica.

START:
05.00 sati; trg Marasovića (ulaz u Nacionalni park Paklenica). Na samom startu trema i nervoza je nestala, došlo mi je do glave da je to to, da sam stigao do kraja puta i da će se sve „uskoro“ završiti, rekao sam si: „napravi to do kraja“ ! i onda je čika Šimun označio start, kolektivna emocija - vrištimo, trekerska gozba je počela !


Prvi dio, po mom ukusu, uzak i divlji kanjon Male Paklenice, skok s kamena na kamen, svako malo penji rukama i nogama, to se traži ! U ovim trenucima krećemo se u savezu: Tadeja, Dražen i ja. Dvostruka pobjednica (u nedjelju se uspostavilo i trostruka, svaka čast Tadeja, kapa dole !) diktira tempo, ulijeva nam sigurnost. Slijede prva cvikanja: Mala Paklenica, Njive Lekine. Oko 08.00 sati nalazimo se na Ivinim Vodicama (izvor 15 km udaljen od starta), limena kanta, voda iz bunara, prava romantika. Staza nas vodi dalje podno Sv. brda, pogled na isto u kombinaciji s morem i suncem…, reći ću samo: „tko nije bio, neka niti ne zamišlja“ ! Trčimo prema dole, u 09.00 sati nalazimo se na Libinju – tranziciji 1 (22 km), sunce već prilično prži, kratki predah u hladu automobila, jedan Corny i idemo dalje. Prema KT 6 Bukva, Tadeja ubrzava, Dražen i ja ne možemo tako, pa u svom tempu nastavljamo dalje. Vruće je, užasno je vruće, nalazimo se na makadamu iznad tunela Sv. Rok, kretanje je svedeno na najmanju moguću brzinu, pjevaju se borbene pjesme, pitamo se što nam je ovo trebalo. U ovim trenucima nalazimo se na 30 km utrke, napori su veliki, utrka se pretvara u agoniju, počinjem sumnjati u ishod. Ususret nam dolazi vozilo GSS - a, staje, pita nas: „jesmo li dobro ?“, ne govorimo ništa, klimamo glavom gore dole. Srećemo Carina, ovog puta u logistici, diže nam moral. I konačno spas, Mali Alan – tranzicija 2 na 40 km. Trpam u sebe kukuruzni kruh, kekse, pol` jabuke, isotonic i vodu, dobio sam se, k`o nov sam.


Slijedi lakši dio, makadam po šumi kroz minska polja, za natjecatelje iz inozemstva ovo je bila prvorazredna turistička atrakcija.


Krećemo se prema najmarkantnijem vrhu Velebita 1752 m n/v Sv. Brdu, Dražen povraća, pa put nastavljam sam. Nakon osvajanja Sv. brda, nalazim se na polovici utrke.


Oko 20.00 sati stižem do KT 17 Borisovog doma, srećem poznata lica: Pećo, Golec, Ćura, pitaju me: „je li idem dalje ?“, odgovaram, naravno da da ! Ulazim u noć što pojačava osjećaj pustolovine, penjem prema gore ka KT 18 Stražbenica. Na putu prema Stražbenici prestiže me natjecateljica iz Mađarske, kaže: „da je bila dva, tri puta na stotki u Mađarskoj, ali da joj je ovo prva prava stotka“, znamo da je Mađarska poznata po planinamanut. Srećem Gašpera, te zajedno stižemo do Rujna – tranzicije 3 (77 km). Slijedi veliko finale. Uspinjem se prema Crnom vrhu, svako malo zaspim u hodu, teško održavam budnost, za svaki korak izdajem si naredbu: napravi korak, napravi korak…u ovim trenucima empirijski spoznajem svu težinu ove utrke ! Shvaćam da mi se može desiti da ne uspijem i obuzima me užas, dajem totalni gas, penjem se do vrha poput životinje. Vani sviće, užasno mi je hladno, sav se tresem, aktiviram astro foliju, omotao sam se od ramena do koljena, sve šuška za popizditi, ali djeluje. Spavajući u hodu krećem se prema cilju.


Hotel Alan – cilj, PLJESAK ! derem se JAČE PLJEŠĆITE ! Nakon 26 sati i 56 minuta u 08.00 sati ujutro 23.06.2013. uspješno je završila moja pustolovina Velebit 100.

Zvonimir Roža

Oznake: pustolovne utrke


- 19:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.02.2013., utorak

Zagorje trekk

Pred Vama je uzbudljivo putovanje. Stoga, odvojite 7 minuta.

Što je treking? To znamo. Za one kojima je možda nepoznanica, savjet: neka odmah prekinu putovanje, otiđu do obližnje prometnice i „bace se pod kamion“ ! Početak Vas je sigurno malo „mlatnuo“. Je li da da !? No, nema veze, u nastavku samo nježno.

Šimunova „industrija užitaka“ za nas mazohiste proizvela je vjerojatno najbolji proizvod nakon Rajskog vrta – Treking ligu! Liga se sastoji od ukupno 13 utrka koje se odvijaju na atraktivnim lokacijama Hrvatske, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Prva utrka Treking lige 2013. - Zagorje trekk uzbuđuje nas i pokreće, jer mi trekk trebamo, kako bi Oliver rekao „kao pjesnik svoju bol“. Start je u „najpoznatijem selu na svijetu“ - Kumrovcu. Poznatijem kao rodnom mjesto druga Tita. Da je živ vjerojatno bi sada bio na startu. Utrka je podijeljena u tri težinske kategorije: jogging 10 – 12 km, planinarska 22 – 27 km te elitna ultra 40 – 50 km.

350 običnih ljudi sličnog svjetonazora okupilo se na startu Zagorje trekka. Sa željom za trkanjem, pustolovinom i doživljajem pristigli su iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja.

Naš Savez za Zagorje trekk sklopljen je u 3 sekunde prije nedjeljnog kola kultne Lagvić lige, s ciljem zajedničkog prevaljivanja staze. Savez čine suborci iz Ak Sljeme, u sastavu: prof. Mioković, Kizo i ja te nedugo nakon starta pridruženi veseli slovenski trio: Rok, Klemen i Anamarija. Odlučili smo pohoditi „par excellence“ kategoriju - ULTRU. Pred nama je 10–ak sati zanimljive utrke i sirove slobode. No, ljudi s kojima su odrađene brojne "misije" i koji zasigurno nedostaju Hrc, Ivana Blaženović, Maja, Marina, Erhardt, Nino i Bobo će se, vjerujemo, priključiti na sljedećim misijama.



Nadam se da se do sada razumijemo, da putujete i da razvijamo pozitivan odnos.

09.30 sati; Šimun odbrojava i kategorija ULTRA starta (na slici gore), skupilo nas se 40- ak u istoj. Pola sata kasnije startale su preostale kategorije, planinarska i jogging. Nakon 25 min. oprobavanja staze dolazimo do KT 1. Prema KT 2. odlučujemo se za taktiku praćenja tragova u snijegu. Karta i kompas su na sigurnom, u ruksaku, i još nešto je sigurno, u ovom trenutku izgubljeni smo u prostoru. Taktika je pogrešna. Shvaćamo da smo promašili ledinu koju smo ujutro ucrtali na karti. Pokušavamo shvatiti gdje smo. Lagano se živciramo. No ipak, uz metodu pokušaja i pogrešaka te uz pomoć mještana osvajamo zdenac ili ti KT 2. Idemo dalje ka jednoj od atraktivnijih KT, dvoru Veliki Tabor. U ovim trenucima sustižu nas sudionici planinarske kategorije, to nas pomalo frustrira, s obzirom na to da su startali pola sata kasnije. Uz taj osjećaj krećemo se prema dvoru, s nadom da možda čujemo glas lijepe pučanke Veronike Desinićke čiji duh prema glasinama mještana živi u dvoruzujo.



Osvajamo dvor.



Te ubrzo, nedaleko dvora i KT 4. Grešna gorica. Ovdje, živa kontrola, ostajemo osupnuti, nema čega nema, od voća, kolača, čaja, kuhanog vina pa sve do muzike. Za ovu dodanu vrijednost svaka pohvala organizatoru trekk - a zagorje adventure team – u. Zasigurno bi ovdje željeli ostati dulje, no, na ovoj utrci sat nikad ne staje pa mi brzo jurimo dalje. Ne želimo ući u noć.


Rutinski odrađujemo KT 5., 6. i 7. Iza nas je četiri sata utrke, a pravi dio tek slijedi.



Kroz močvarni teren stižemo do zanimljive i zabavne Lovačke čeke - KT 8. Nakon čeke čeka nas najzahtjevniji dio utrke, strm do bola, divlji i nemarkirani uspon na vrh Cesar gore. 50 – ak min. prema gore i Savez osvaja Cesar goru. Bili smo spremni, ipak, iza nas je odrađenih 10 – ak kola Lagvić lige. Spuštanje prema dole s gore, snijeg i blato, nagib „90 stupnjeva“ puknucu, krećemo se isključivo odsklizavanjem, luuuudonut !!! Poradi ovog spusta planinarima neka bude žao što su bili u svojoj, a ne u našoj kategoriji. Preostale tri KT odrađujemo u stilu, dođemo, cvikamo i trčimo dalje, jednostavno, u ovim trenucima smo takvi.

7 sati i 7 min. je prošlo od starta. Savez je u Staroj vuri. (restoran, mjesto starta i cilja). PLJESAK !!! Utrci je kraj, čestitamo sami sebi, i drugi nama. Nakon utrke doživljaj je nastavljen pod maskama do dugo u noć.



Poticaj na akciju „bacanja pod kamion“ s početka putovanja nadam se da nije urodio plodom, već da će oni koji to do sada nisu, se baciti na prijavu za neki od sljedećih trekinga !

Zvonimir Roža

Oznake: treking, pustolovno


- 18:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.05.2012., subota

Ushit, zanos, Mljett…

Ne čitajte ovu priču odjednom. Trebalo joj je pet sati da nastane, i ako je pročitate u jednom dahu, vjerojatno vam bude loše.

Želite li saznati kako nam je doista bilo na Mljetu, na krivom ste mjestu. Brzo miš u ruke i klik na crveni križić i čitajte nešto drugo.
No, kladim se da ste još ovdje i da vam ova priča treba.

Ivana Blaženović pročitala je jedan moj članak i zapisala: ovo je PREPREZAKON!!! nisam ni znala koji si ti pjesnik zapravo!
Zanimljivo, uzbudljivo i poučno. Brandon Walsh nije ti ni do koljena.

2010. godine prvi put pohodismo mljetski trekk, na prvu zavedeni, još dan danas se prisjećamo putovanja autobusom, ispijanja alkohola u tunelima, vodičice, Slovenca koji je kasnio i naravno utrke.

2011. godina ponudila je nešto novo: za mene i Hrca prva ULTRA, putovanje brodom uz zanimljive izjave djevojke u svijetu mašte Anje Mihaldinec te party nakon utrke.

Što je to što treću godinu zaredom pokreće naše neposredno djelovanje? Jesu li to priče o Odisejevom otoku, njegovoj družici nimfi Kalipso, uglednom magazinu The Time koji je smjestio Mljet među deset najljepših otoka na Planetu, a poznati svjetski istraživač i ronilac Jacques Cousteau koji ga smatra jednom od najintrigantnijih lokacija na svijetu. Te priče svakako daju svoj obol isto kao što to u svom segmentu čini Tigar Tony i Marlboro kauboj. No, bilo kako bilo, moja emotivna narav nalaže mi da mjesta i ljude koji me nadahnjuju pohodim opet i ponovo.




2012. godina; MLJETSKA ULTRA: multi doživljaj divljih predjela, kamenih uspona, „živog blata“, plivanje u slanoj i slatkoj vodi inspirira nas i potiče na djelovanje… 600km, 7 sati vožnje, 30 minuta plovidbe trajektom i stigosmo na Mljet. Naša misija je svladati 40-ak kilometara otoka Mljeta i 1800 metara visinske razlike (usporedbe radi, to je kao da se tri puta popnete na vrh Sljeme) u vremenskom periodu od 10 sati koristeći kartu, kompas i uglavnom vlastite noge. Linearna utrka od Sobre na istoku do Pomene na zapadu. Zvuči zanimljivo !
Nešto prije 09:00h u Šimunovom Land Rover-Chuck Norris terencu stižemo na start, u Sobru. 10,9,…3,2,1, i na Bandijev znak avantura kreće kamenim usponom na najviši vrh otoka Mljeta 514 m n/v Veliki grad.




Vijugavim kamenim usponom penjemo prema gore, neposredno prije vrha pokušavamo skratiti na divlje, no priroda je jača i vraća nas na markirani put kojim nastavljamo prema gore. Prije vrha susrećemo Carina&Tadeju, bodre nas, i još malo zanimljivog uspona, malo penjanja rukama i nogama i za 1:15min. tim u sastavu Hrc i Roža nalazi se na KT 1 Velikom gradu. Svijet mi se odavde čini divnim i punim duha.

Cvikamo karticu, malo soka i vode i idemo dalje prema KT 2, mjestašcu Blatu. Trčimo prema dole i usred ničega nailazimo na nogometno igralište na kojem je navodno Odisej prilikom sedmo godišnjeg boravka na Mljetu redovito nedjeljom igrao nogometzujo Ubrzo stižemo u Blato, zaljevamo se vodom i nadopunjujemo zalihe iste. Trčimo dalje ka vjerojatno najsurovijem a meni i najomiljenijem djelu otoka Mljeta, Blatini.

U filmu o legendarnom Rambu zadnji put sam vidio ovakve prizore, sad ih proživljavam uživo. Nalazimo se u Blatini.



Kroz trsku i šaš krećemo se prema perforatoru usred močvare. Voda do gležnja no propadamo iznad koljena, pijavice nam se ljepe za noge, jegulje prolaze ispred istih, to je to, moje želje se zadovoljavaju, ushićen sam i zanesen.



Nakon Blatine krećemo se u smjeru sjevera ka Rt-u Križice, društvo nam pravi simpatična Ana Beblek, ubrzava nam tempo i ubrzo stižemo na Rt Križice. Nakon KT 4 slijedi nešto što je „bolje od sexa i jeftinije od heroina“, 4 km staze uz more. Trčimo istom, pogled mi svako malo odluta ka tirkiznom moru i stjenovitoj obali. Uživanje u ljepoti ubrzo uzima danak, zapinjem koljenom o stijenu što rezultira razderanim tajicama i koljenom.



Nakon prijeđenih 28km i 6 sati utrke tim Roža i Hrc nalazi se u živopisnom mjestu Polačama, u 3 minute trpamo u sebe sendvič, colu, frutabelu, cvik-cvik KT 5 i idemo ka kultnom 258 m n/v Montokucu. Pogled s istog na Mediteran, neprocjenjivo. Nakon Montokuca spuštanje na nulu ( 0 m n/v). Trpamo stvari u vreće za smeće i plivamo preko kanala koji spaja more i Veliko jezero. Zatim 5 min. trčanja do mola, skok u jezero i pustolovina ide dalje plivanjem na KT 7 koja se nalazi na otočiću Sv. Marija. Hladna voda rezultira grčenjem mišića. Prema cilju vučemo se k`o „crknute mačke“, skupljamo zadnju KT i 5 min. prije limita misiji je kraj, uz čestitke Ninoslava, Carina&Tadeje ulazimo u cilj (09:55).

I dok pišem zadnja slova, ushićen sam i zanesen, zanesen nadom da sam vas ovom pričom uspio barem malo „mlatnuti“ da i vi postanete entuzijastični, da i vi imate svoju opsesiju.


Zvonimir Roža


- 11:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.10.2011., subota

Put u češku

UVOD :)

Ideja je krenula negdje početkom proljeća, surfajući sam naletio na stranicu sa slikam touring bicikala ( http://tinyurl.com/58ucfo ) i počeo razmišljati o tome.. Natuknuo sam Bruni da bi mogli napraviti takav izletić a on naravno odmah pristao počeli smo razmišljati gdje bi mogli ići. Prve ideje su nam bile po hrvatskim otocima, Velebitu, do Budimpešte i natrag.. Ali na kraju je pala odluka da idemo na Greenway koji povezuje Bec i Prag jer su moji doma kada su čuli da idemo cestom do Budimpešte poludili i počeli pripovijedati o vađenju organa i razno raznim stvarima. Greenway je onako dosta pitom pa je to prošlo doma na sjednici upravnog odbora i kod mene i kod Brune.

Bicikli i stvari s kojima smo išli na put

Paralelno s odabirom rute smo i kupovali stvari koje nam trebaju. Bruno je za početak trebao bicikl :) , na svu sreću našli smo odličan bajk za male pare jer je bio godište 2006.. Ja sam od prije imao jednu stariju specijalku koju je trebalo prilagoditi za taj put, ne bi čovjek vjerovao koliko je teško nabaviti neke dijelove, a kada po dućanima traziš za sto ti treba svi se isčuđavaju.. imao sam problema s nabavkom stražnjeg nosaca jer na specki nemam očice za postaviti nosac, Bruno takvih problema nije imao jer je na njegovom bajku nosac bio već kada ga je kupio. Namučio sam se i s nabavkom guma jer sam želio malo deblje gume ( 28x622 ) jer je u opisu puta na njihovoj stranici stajalo da ima makadamskih dijelova puta, pokazalo se kao dobra investicija na kraju..zadnjih mjesec dana prije puta mi je bicikl odležao na servisu, nikako nije stizala iz Shimana 8spd kazeta za cestovnjaka, na kraju je stavljena mtb kazeta..
Bisage smo kupili najjeftinije sto smo uspjeli naći, to se kasnije pokazalo i kao malom manom :) .. Ja sam imao prednje 2x20L i stražnje 40L, Bruno samo stražnje 64L.. Imali smo i torbice na volanu u kojima smo držali dokumente, grickalice, elektroniku i itd..

Stvari koje smo nosili
Ja:
Pokušavao sam ponijeti sto manje odjeće, nosio sam najmanje sto sam mislio da ce mi trebati, na kraju je ispalo taman.
Otprilike je bilo ovako:
• 2 para bicki
• 2 bic. majice (1 dugih 1 kratkih rukava)
• Bic jakna
• 3 para bic čarapa i 2 para običnih
• Nešto sitno „civilne“ odjeće
• Tenisice
• Spd cipele
• Natikače
• Naočale
• Kaciga
• Zračnice,pumpa,sajle za kočnicu i mjenjač,set zakrpa,alat
• Rezervna vanjska guma
• Šator
• Vreća za spavanje,karimat
• Kuhalo
• u-lock i sajla
• fotic,mobitel
• pribor za prvu pomoc, sve kaj ide u toaletnu torbicu
• još neke sitnice, ako se sjetim dodati ću :)



Bruno:


______________




Cijele pripreme za put su išle jako sporo..Jer smo i jako rano počeli razmišljati o cijelom izletu, cijelo vrijeme smo razmišljali kako ima vremena, ima vremena.. počelo je sa „ma daleko je to, ima još 5 mjesec do toga“, a na kraju smo dan prije kupovali dosta sitnica i malo bitnijih stvari, da ne kažem da sam ja bicikl sa servisa dobio 3 dana prije puta (nakon odležanih cca mjesec dana u servisu)..


Kraj uvoda :)

U cijeloj toj nazovimo organizaciji puno su nam pomogli mnogi ljudi sa hr.rec.bicikli news grupe sa svojim savjetima i iskustvima, zahvaljujemo im se svima jer nam je ovo bio prvi takav izlet, a uvijek je najbolje cuti savjete iz prve ruke sto su nam oni omogućili.

Ovaj blog smo odlučili napraviti prvenstveno da ljudi mogu doći lakše do informacija o Prag-Bec greenway-u jer su nama recimo takve informacije nedostajale prije puta. Također mislimo i da bi se ljudi lakše odlučivali na takve izlete da ima vise dostupnih informacija o takvim putovanjima te da to ne predstavlja vise nekakav bauk, da se većina ljudi ne iscuđava kada čuju da ideš biciklom na duzi put ..



PUT

1. DAN
Breclav-Valtice-Mikulov-Novy Prerov
37,5 km
2:00 h – vožnja
3:00 h – ukupno


Početak puta je bio kao u filmu. Vlak je kretao u 6:40, naravno zaspali smo oboje, ja sam u 48 sati prije puta odspavao ravno 4 sata jer sam imao ispit dan prije polaska, a Bruno se još oporavljao od ispita koje je polagao nekoliko dana ranije. Dogovor je bio da onaj tko se probudi prvi nazove drugoga te da u 6 budemo na kolodvoru jer nismo imali kupljenu kartu. I tako se Bruno probudio prvi i nazvao mene, ja sam mu nesvjesno poklopio, a on je mislio da sam budan. To se dogodilo oko pola 6, a oko 10 do 6 mi je tata došao u sobu i probudio me, shvatio sam da opako kasnim te se oblačim brzinom munje i krenem, nakon jedno 3 min vožnje se sjetim da nisam ponio naočale i brzo natrag, zvonim mojima, tata izletava u boksericama van ispred zgrade i čuva mi bajk dok ja prekopavam sobu, vadim sve živo iz svih ormara u sobi a naočala nigdje, nevjerujuci kako ih nema mama mi daje neke svoje „muhare“ i nemajući drugog izbora uzimam ih i trk na bajk..pedaliram najbrže sto mogu.. U međuvremenu me Bruno zove da vidi gdje sam, ja razmišljam o tome kako ce me čovjek razbit jer toliko kasnim, no saznajem da ce on doći još kasnije od mene i da kupim kartu i za njega. Naime zaspao je sjedečki nakon sto je nazvao mene. Dolazim na kolodvor u 6:30, no nemam para za kupiti 2 karte te čekam Brunu koji dolazi minutu poslije. Uzimam pare od njega, ali fali mu cca 140kn, sva sreća da je gospoda na šalteru htjela primiti eure inače ne bi mogao kupiti karte jer sam imao tek nešto vise kuna nego sto je došla jedna karta.
Karte imam u ruci u 6:38, brzo tražimo vlak i vidimo da vlak na svu sreću KASNI :) , i to lijepih 45 min.. ne znamo zbog čega je bilo to kašnjenje jer je vlak već bio na peronu, ali je nama u svakom slučaju odlično došlo. Zamolili smo konduktera da netko otvori vrata od vagona u koji idu bicikli,ali nakon 10ak min čekanja smo uvidjeli da se to neće dogoditi pa smo bicikle unijeli kroz „putnička“ vrata. Bio je nešto tezi manevar ali uspjeli smo. Smještamo se u kupe i nakon toga ja odlazim potražiti konduktera da platim kartu za bicikle. Brzo sam se dogovorio s njim, razuman čovjek je tražio 30kn za oba bicikla (umjesto 2 puta po 5 eura koliko je službena cijena karte u tom vlaku), posto nisam imao ništa kuna dao sam mu 5 evra koje je on strpao u đep i svi sretni zadovoljni :) .. Do Bratislave smo se teleportirali, zaspali smo bez imalo problema. Od Bratislave do Breclava gdje smo se iskrcali je bilo otprilike 2h vožnje, u to vrijeme smo pojeli sendviče, ja sam našao naočale koje sam mahnito tražio to jutro u ruksaku i dao Bruni „muhare“ jer je on zaboravio svoje.. Prije Breclava smo zamolili na mješavini znakovno-englesko-ceskog jezika kondukterku da nam otvori vrata vagona da možemo lakše iznijeti bicikle, sto je ona kasnije i napravila.. I eto nas, iskrcali se počelo je
Prvi dućan je bio nas, kupili smo vodu i kartu koja prati nas greenway. Trebalo nam je otprilike pola sata vožnje da izađemo iz Breclava i spojimo se na greenway, vrijeme je bilo odlično, oznake na greenway-u fantastične tako da se niti jednom nismo izgubili. Staza je prolazila većinom uz obrađena polja i livade, na početku je bilo makadama i lošeg asfalta pa sam se zabrinuo da bi tako moglo biti cijelo vrijeme sto ne bi bio veliki užitak voziti na specijalki..



Za cas smo bili u kampu koji je Bruno pronašao dok smo bili u Zagrebu. Ispalo je da je to obiteljsko gospodarstvo, kampirali smo iza te kuce u nekakvom poluvocnjaku..super smještaj, sve cisto, ljudi ljubazni, dobra atmosfera. Bruno je krenuo kuhati tjesteninu iz vrećice, ali ispala je juha..
Rano smo krenuli na spavanje jer nam je plan bio da se svaki dan dižemo u 5. Dok smo se spremali za spavanje počela je lagano padati kiša, a malo poslije kada smo se potrpali u šator počela je ozbiljnije padati i to je bio prvi test za šator, kasnije se pokazalo tek jedan od mnogih na ovom putu :) ..




2. dan
68,16 km
3:50 h vožnja
max brzina: 46,1
HEVLIN-DYAKOVICE-HRADEK-ZNOJMO-VRANOV NAD DYJI

Mobiteli nam zvone u 5, ali nekako je ispalo da sam ja u polusnu uspio srediti da se kreće kasnije, barem tako Bruno kaže jer ja se ne sjećam :) .. Dižemo se negdje oko 7, prtljamo po stvarima, spremamo šator koji je bio još uvijek malo mokar. Doručkovali smo neku konzervu tune s povrćem koju smo kupili u lidlu, meni je jako lijepo izgledala slika na konzervi, onako bas da možeš i taj metal gricnut, ali sadržaj konzerve nije bio niti do koljena slici. Bruno je zaključio da se meni stvarno svašta može prodati :) .. Krećemo u 8:15, izlazimo iz sela i stavljamo se natrag na greenway, vozimo se po zabačenim cestama, auta nigdje.. Nakon 2 sata vožnje počinje lagana kišica, skrećemo s greenway-a u Dyakovice kako bi pronašli dućan i kupili vode. Do tada se ta kišica pretvorila u pravu kišu tako da sam ja obukao pončo a Bruno kabanicu. U dućanu provodimo nešto vremena u nadi da ce kiša prestati, ali to se ne događa pa krećemo dalje. Vozimo i vozimo a kiša ne prestaje. Radimo pauzu na benzinskoj u kojoj kupujemo kartu na kojoj su ucrtani svi kampovi u Češkoj. Otvaram bisage da pogledam kakvo je stanje, nisam sretan, pola odjeće mi je mokro i obavještavam Brunu da izvidi kakva je situacija kod njega. Niti on nije bio sretan :) .. Vraćamo se na kasu i pokušavamo prodavačici objasniti da nam trebaju vrećice, uz puno ruko-nožnog jezika i pokazivanja vrećica svuda uokolo uspijevamo užicati nekoliko manjih vrećica. Nije puno,ali uspijevamo postavljati u vrećice stvari koje se nisu smočile. Zaključujem da sljedeći put neću ignorirati stvari s popisa koji sastavim prije puta, naime u popisu stvari su bile vrećice za smeće koje bi bez problema riješile stvar već kada je počela padati kiša, ali kod kuće ih nisam imao, a oko 1 sat u noći kada su one došle na red za staviti u bisage sam jednostavno samo želio ići spavati a ne tražiti zamjenu za te vrećice :) ..
Krećemo dalje, molim boga da kišurina prestane jer mi stvarno nije bio gušt voziti, nekako su mi se misli stalno vraćale na odličan prethodni dan kada je nije bilo.
Dolazimo u neko selo, tražimo birtiju za prigrist nešto ali ne uočavamo je, postavljamo se pod neko drvo, ali od tamo nas vjetar i hladnoća brzo tjeraju. Velika sreća je što nema puno prometa na cesti, to je jedino što mi je falilo da doživljaj bude potpun.
U nekom trenutku uočavam da mi se pogon nekako mrda, spominjem servisera.. Dao sam ga na komplet servis upravo zbog pogona, naba i takvih stvari jer za to nemam niti alat niti znanja.(kasnije će se pokazati da nemam znanja za još neke stvari :) ) ..Zbog vremenskih uvjeta nakon nekog vremena nisam previše doživljavao to klimanje, eto da i kiša nečemu posluži.



Stanka u prvom restoranu na koji smo naišli, preuređeni stari mlin, odlično izgleda, jeftina i dobra hrana.. Barem ono što sam ja naručio, naime Bruno je par dana jeo samo rižu zbog želučanih problema.. Čekali smo da prestane kiša i krenuli dalje, u restoranu smo odlučili da ćemo spavati u Vranov Nad Dyji .. Ulazak u Vranov je bio super, em je bio spust em prvo što te dočeka na ulasku u gradić je odličan pogled na dvorac.. Vranov se nalazi u kotlini, tako da razmišljamo kako će se sutra iz nje trebati i izvući :) .. Relativno lagano smo našli naš kamp, koji je opet zapravo kuća a kampira se u vrtu iza kuće. Prvo mislimo platiti šator, ali kada smo saznali da je soba 75kn zaključujemo da nema smisla ne uzeti sobu, a i super nam je došlo jer nam je vlasnik rastegao špagu nasred kuće gdje smo povješali sve kaj smo imali pa se do jutra sva odjeća osušila. Soba je bila uredna, topla i jeftina, pogled ravno na prije spomenuti dvorac, odlično smo prošli. Bruno kuha rižu na prozoru, kupatilo i te spike pa spavanje jer sutra odlučujemo opet buđenje u 5 :) ..


3. dan
92,28 km
5:20:36 vožnja
max:59,0
krenuli 6:20
došli: 20:20

Budim se u 4:40, zadnjih mjesec dana prije Češke dok su bili ispiti je meni i Bruni to obično bilo vrijeme kada na msn-u još uvijek raspravljamo o nekom zadatku ili nekoj drugoj gluposti.. Bruno se budi nešto sitno poslije mene i razmišlja što da učini s ostatkom riže od jučer.. Odlučuje se na tamanjenje riže, a ja vadim mesni odrezak i jedem ga uz nekakve kiflice koje smo kupili u lokalnom „partizan style“ dućanu.. Nije baš nešto bio taj odrezak, suh po pustinja, ali tako i tako ne funkcioniram previše tako rano ujutro pa me nije toliko pogodilo.. Spremanje stvari, obavljanje wc-a i sl. stvari i vadimo bicikle iz garaže.. Stavljamo se na cestu i kupujemo vodu na prvoj bengi.. kao što smo i mislili počelo je krvavo, trebalo se izvući iz te kotline.. Dosta strma uzbrdica, penjemo se, malo je i friško.. Izvukli smo se iz kotline i pedaliramo neko vrijeme uz polja i šume, komentiramo kako ima jako puno križeva i kapelica uz cestu.. Spuštamo se u mali gradić Podhradi Nad Dyji, isto kotlina, cijelo vrijeme dok smo se spuštali kao da smo prolazili kroz nekakav opis krajolika u Gospodaru prstenova: magla, šuma, rijeka – nevjerojatno.. Opet izvlačenje iz kotline gdje se na mom biciklu javlja problem od prošlog dana.. Stajem i mrdam po pogonu, izgleda mi kao da se osovina pogona „rasklimala“.. nastavljam dalje u nadi da me neću u nekom trenutku morati prijeći na „cipelcug“ .. U Vrateninu radimo malu pauzu, jedemo i izležavamo se na klupici, od tamo nas tjera hladnoća, sunce nije moglo protiv vjetra koji je puhao..



Sljedeća postaja Slavonice, stižemo oko 12 sati.. Malo veći gradić, tražimo birtiju jer smo gladni.. I eto sreće, nađemo birtiju a na birtiji reklama za servis bicikala.. Odlazim do servisa i pokazujem čovjeku što me muči, ostavljam bajk i stvari kod njega i odlazimo jesti.. Uzimam nekakav radnički gablec: juha i gulaš, Bruno opet rižu ali se počastio i pilećim šniclom.. Restoran po našem ukusu, odlična hrana a jeftinjaka :) ..
Odlazim natrag po bajk, popravljen je i koštalo je samo 30ak kuna.. Pitam ga što se dogodilo ali čovjek mi nije mogao objasniti na engleskom, a ja Češki ne znam :) .. Pozdravljam se sa čovjekom i odlazim natrag do birtije, odlučujemo se odmoriti na livadici preko birtije.. Totalni luksuz, prostiremo karimate i spavanac.. Spavamo do 15:40 kada nas budi tko drugi nego kiša, nije strašno ali je ipak tu.. Opskrbljujemo se čokoladicama i vodom u dućanu i krećemo prema Novym Bistricama.. Nedugo nakon pokreta shvaćam da su mi mjenjači čisti kaos, nisam znao da će to biti tako nakon popravka pa mu nisam niti rekao da i to namjesti.. Silazim s bajka i prčkam po mjenjačima, uspijevam namjestiti stražnji mjenjač i prednji ali samo tako da mi lijepo mijenja na 2 manje šajbe..



Vozimo dalje, kiša pada sve jače, dolazimo u neko selo i sklanjamo se pod autobusnu stanicu, sretni smo što smo se baš u tom trenu našli tamo jer nenormalno pljušti.. Nakon 15ak minuta sasvim prestaje padati pa krećemo dalje. U N. Bistricama vidimo na putokazu da je do JYNDRICHOVOG HRADECA još samo 18 km pa odlučujemo tamo prespavati. Na ulasku u J.H. stajemo kako bi priupitali gdje nam se nalazi kamp.. Priupitamo gospođu u bijelom Swiftu gdje je taj kamp i ona nas u autu vodi do kampa, velika je sreća što smo naišli na nju jer bi inače potrošili barem tri puta više vremena da nađemo kamp jer nije baš na zgodnome mjestu.. Prvi „pravi“ kamp, čovjek koji vodi kamp zna samo njemački pa se Bruno sporazumijeva s njim..
Kamp je velik, ali šatora i kamp kučića jako malo..
Bruno si još prije spavanja kuha rižu, mislim da kada se vratimo doma rižu neće htjeti jesti jedno poduže vrijeme :) ..

4. dan
JINDRICHUV HRADEC – PLUHUV ŽDAR – DIRNA – TUČAPY – KOŠICE- PLANA NAD LUŽNICI
54,6 km
max: 50,5
3:22 – vožnja

Budimo se u 5, opet.. i opet – kiša, kiša, kiša.. spavamo dalje a mobiteli nas bude svako malo kako bi provjerili da li kiša još uvijek pada.. Prestaje oko 11, prtljamo po stvarima, Bruno jede opet rižu i krećemo oko pola 13.. Idemo kroz grad i nailazimo na Lidl, kupujemo vodu, kruh, cokoladice i muffinse.. Taj cijeli dan mi se vrtila ona epizoda Seinfelda „Top of the muffin to you! “ .. Krećemo prema današnjem cilju – Tabor. U kampu je bila karta podrucja u kojem smo se nalazili pa je Bruno to poslikao tako da nismo morali kupiti kartu taj dan :) ..



Cesta je ok, vožnja je super, jedino kiša opet malo smeta, svako malo pada.. U jednom trenutku smo se morali skloniti u šumu jer se spustio lagani pljusak, nije dugo trajalo sva sreća..
Dolazimo u Tabor, e to je već ozbiljan gradić i teže je pogoditi prave ceste kojima treba ići, vrtimo se malo sim tam, ispitujemo ljude kuda treba ići i tako se vrzmamo po gradu, dolazimo do centra gdje se opskrbljujemo vodom i sitnicama, Bruno iskorištava govornicu za javljanje centrali u Zagreb te krećemo prema kampu koji je baš na rubu grada, vrlo blizu tog „centra“..



Jedan od razloga zbog kojeg nismo išli dalje od Tabora je i to što je bila neka veselica na trgu, pa smo odlučili postaviti šator i vratiti se tamo. Kamp je bio ok, prvi gdje smo trebali kupiti žeton kako bi se istuširali, ali nema veze jer smo dobili studentski popust. U kampu su bile i dvije amerikanke, isto na biciklima i isti greenway, ali u suprotnom smjeru od nas, one su išle prema Beču. Imaju neke šminka touring bajkove, i neke ultra turbo kul bisage, koje im ne prokišnjavaju ko naši jeftileni :) .. Odlazimo na veselicu u cenatar, čudno nam je voziti bez bisaga :) .. Najvažnija vijest dana – Bruno nije jeo rižu za večeru :) , počastio se pravom pravcatom tjesteninom :)


5. dan
58 km
max: 61,6
7:40 h ukupno

Evo za promjenu opet pada kiša :) .. Krećemo opet kasno, oko 12.. Odlazimo na greenway, prolazimo kroz Borotin, Sedlec-Prčica pa do Kosove Hore. Shvaćamo da nam je prvi slijedeći kamp predaleko ako bi išli po greenway-u do njega, pa se vraćamo do Sedlčana gdje i ručko-večeramo i nastavljamo prema kampu. Bruni je već par dana raštelan prednji mjenjač, i ja sam nažalost išao to popravljati, prtljam po mjenjaču ali nikako da ga namjestim, a tako je lagano izgledalo kada sam čitao na netu.. Očito negdje opako griješim jer niti njemu ne uspijevam namjestiti na prebacuje na najveću šajbu, ali ajd barem mu sad prebacuje na prve dvije šajbe kak spada.. Bruno nije sretan, koristio je treću šajbu da se zaletava prije uzbrdica jer nije baš ljubitelj istih, a ja mu eto oduzeo tu čar ..
Do kampa smo brzo stigli jer smo se dosta vremena samo spuštali.. Kamp je u Cholinu, na Vltavi, najveći u kojem smo bili do sada, puno šatora i kampkućica ali nema tople vode.. Cijena je prava sitnica, 118 kruna za obojicu, što bi u prijevodu bilo kojih 18kn po glavi :) ..



Nakon postavljanja šatora malo smo išli sim tam uz rijeku, raspravljali u kojem smjeru teče jer je bila ko bara i nije se baš dalo zaključiti u kojem smjeru ide, uglavnom odlično mjesto za kampiranje..


6. dan
45 km do ulaska u Prag, 10-15 km po Pragu
max: 62,5

NE PADA KIŠA!!!! Budimo se rano opet, ali ovog puta smo i krenuli iz kampa rano :) .. Šator je skroz mokar, ne znamo da li zbog kiše za koju ne znamo da li je padala ili zbog rose..
Odmah na početku nas je čekala fina uzbrdica, ali nakon nje je išlo kao podmazano, asfalt je bio odličan pa fino pedaliramo. Smrzavamo se na jako dugom spustu do Štrehovica, baš je nekako bila cesta u šumi i dosta prohladno, kada se na to doda dužina tog spusta fino smo promrzli.. Dok sam se spuštao mahnuo sam dvoje biciklista koji su bili natovareni kao mi ali nisam se zaustavljao pa ne znam koja je njihova priča, vjerojatno su isto po „našem“ greenway-u išli..
Doručkujemo u Štrehovicama i krećemo prema pragu, cijelo vrijeme vozeći uz rijeku za koju pretpostavljamo da je Vltava..
Dolazimo do table na kojoj piše Praha :) , fotkamo i idemo dalje.. Ulazimo u Prag i malo lutamo simo tamo, raspitujemo se gdje nam je kamp na koji ciljamo i nakon više od sat vremena ga pronalazimo.. Koliko smo god do Praga govorili kako je Češka odlična za bicikliste toliko nam se Prag nije svidio u tom pogledu.



Najskuplji kamp do sada, cijelih 55kn po glavi :) .. Kamp nam je odlično pozicioniran, bili smo praktično u središtu Praga i imali pogled na nekakvu kulu..

Sljedeća dva dana smo se motali po Pragu, razgledavali i družili se s englezima koji žive u Peckhamu, 5 minuta od legendarnog Nags head-a (veliki smo fanovi Only fools and horses pa nas je ražalostilo kada su nam rekli da je Nelson Mandela estate srušen i da Peckhamom pustoše bande, inače da se "pohvalim" - svoj bicikl sam prozvao Inge – vjerni obožavatelji „OFAH-a“ će prepoznati „siboliku“ :) )..
Igrali smo i nogomet s njima, u dramatičnoj završnici izgubili :) ..



Ne moram reći da smo na povratku ponovno zaspali na vlak, stigli jesmo al smo morali malo požuriti ipak, očito je da su nam ta dizanja na vlak u rano jutro slaba točka :) .. ali nema veze, barem je bilo uzbudljivo..



Za kraj

Što smo učinili dobro – otišli smo i bilo je preludo

Što smo učinili loše – premalo i preloše fotkali, bili smo lijeni svako malo vaditi fotić..


Neven

- 18:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

24.05.2011., utorak

MLJET TREKK 2011. I MAMINI MEDENJACI


Kuhinjom se pronio miris maminih medenjaka i ja sam znao da sam spreman za put. Spremio sam medenjake u torbu i pravo do Hipodroma gdje je čekao trekerski bus. O busu i putovanju na Mljet sam čuo mnogo toga. Rekli su mi da se u njemu pjeva, smije i puno rakije pije ali prva stvar koja me je obradovala bio je neuobičajeno veliki broj pripadnica ljepšeg spola. Kažem neuobičajeno velik, ali samo zato jer je to bio tek moj drugi trekk, a na svim ostalim trkama gdje sam sudjelovao obično bih djevojke mogao nabrojati na prste jedne ruke.

Photobucket

No osim djevojaka, jako je važna i ekipa. A kakva je tu bila ekipa! I to moja ekipa! Sami prvaci
trekerske scene u Hrvata. Naravno, prvo moram spomenuti meni najdraži trojac koji se za mene
brine i koji me i uveo u društvo. Dama na prvom mjestu , imenom Ivana, inače velika sportašica i
zaljubljenica u pobjeđivanje, Hrvoje – Ivanin dečko i najzabavniji i najšarmantniji dio ekipe – Zvonimir Roža. Slijede jednako važni i posebni Maja, Marina, Jasmina, Vedran, Magdalena, Ervin, Anja, Lana, Tomislav i Ninoslav (inače šef većeg dijela ekipe, tako da nemaju problema sa uzimanjem slobodnih dana ).

Photobucket

Putovanje busom u smjeru juga Lijepe naše bilo je točno onakvo kakvim sam ga i zamišljao. Valjale su se fore, prepričavali događaji sa ranijih trka i naravno, medica je tekla niz grlo. U toj razigranoj atmosferi putovanje od nekih deset sati relativno je brzo prošlo i mi kasno navečer stigosmo u Trstenik na Pelješcu gdje nas je čekao brod za Mljet.

Brodom smo krenuli prema Mljetu, i to putovanje u mraku posred mora bilo je najčudesniji dio
putovanja. Bezbroj zvijezda što je osuo nebo stvorio je dojam kao da smo daleko na pučini, usred
bajke, što će na kraju i biti riječ kojom ću opisati Mljet trekk – bajka !

Photobucket

Slijedi dolazak, prijave u hotel, registarcije za trku i ugodan spavanac. Naravno, kako za koga, jer sam ja cijelu noć proveo vrteći se krevetu i sanjajući o sutrašnjoj bitki za pehar...

Došlo je i jutro! Ubacio sam nešto hrane u sebe (inače, doručak u hotelu je bio raznovrstan i bogat) i požurio proučiti kartu s kontrolnim točkama, jer kao, sam ću se navigavati, hehe.

Sav koncept pada u vodu, trčim kao divljak za prvima, za Andražom i još jednim trekerom skrećem u jednome zavoju, a svi ostali u drugome. To se i nije pokazalo kao najbolja odluka, jer su ta dvojca bili prebrzi i ja sam uskoro ostao sam na stazi, teško dišući i s probadanjem u trbuhu – a trka je tek počela! Odjednom ugledah ultraše Rožu i Hrvoja (koji su 15 min. ranije startali) te su mi oni dali par bitnih informacija kako osvojiti prve 2 kontrole. Na KT2, na vražjem Montoku(r) cu, stigao sam kao treći u planinarskoj kategoriji, ali na KT3 me je stigla jedna ekipa od 5-6 trekera i u više manje izmjenjenom sastavu stvari se nisu promijenile kroz cijelu utrku. Sa jednim od trekera,inače triatloncem, Hrvojem iz Zagreba odvojio sam se od ostatka ekipe i zajedno smo stigli na preplivavanje. Kao pravi učenik Bear Gryllsa uskočio sam u more obučen, sa tenisicama na nogama i ruksakom na leđima (naravno, stvari unutar ruksaka su bile u vrećici) no to se nije pokazao kao najsretniji izbor (kasnije sam vidio da vrećica nije bila dobro zavezana i mobitel je otišao u k....).
Hrvoje se lijepo izuo, sve spremio u ruksak, uskočio u vodu i kad se popeo na drugu stranu primjetio je da mu se raspao ruksak, hehe, nevolje po plivanju! Ja, poznati Samaritanac, ponudio sam mu da sve prebaci kod mene i tako smo do kraja došli s izmjenjivanjem teškog ruksaka na leđima. Ne moram ni reći, takve stvari zaista povežu ljude.

Hrvoje je bio bolji i brži i on je stigao u cilj kao četvrti (treći je bio treker Luka), iza mojih znanaca sa početka starta, Janeza – Andraža i Tomaža. Moja malenkost je u cilj ušla kao peta (kladio sam se da ću biti u prva četiri, pa sam sad Matku dužan pivu!).

U cilju mi se vrtilo i bio sam dehidriran, tako da sam na Ivkino razdragano navijanje samo odmahnuo rukom i zamolio je da ne vrišti! Koja pogreška, posipavam se pepelom i kažem : „Ivka, oprosti mi!
Nisam znao što činim.“ Iza mene je vrlo brzo slijedio Vedran, a onda i ostatak ekipe.

Osim moga dobroga plasmana, mnogo mi je draže to što se Ivana prometnula u caricu jogginga (u planinarskoj je bila general!) i jedina je iz ekipe podignula pobjednički pehar! Druga dva heroja su Roža i Hrvoje koji su sjajno završili svoju prvu ultru (a i nekoj babi na drugom kraju otoka prodali zrcalo za dvije litre vode). Ma svi smo mi heroji, jer trebalo je na takvom zahtjevnom terenu prekoračiti ciljnu crtu, bila ona udaljena 21, 30 ili 50 km!

Photobucket

Moja osobna satisfakcija postignuta je pobjedom nad jednim Sarićem. Dobro, ne nad Viktorom
(mojim najljućim protivnikom i trenutačno boljim trkačem) ali nad njegovom sestrom! Lijepa Sunčana je zaostala za mnom više od četiri sata, a njezin braco će to teško nadoknaditi !

Nakon trke letargično raspoloženje, umor tijela i duha, ali uz more i obilje hrane i energija se polako vraćala.

Večera je donijela obilje dobroga vina i plesa. Dva cirkusanta su započela ples na Šimunovom
terencu, a za njima i mi ostali. Plesalo se, cugalo, plesalo, cugalo…i tako sve do ranih jutarnjih sati, a čast da zabavu privedu kraju pripala je Ivani, Jeleni Brezak (totalno ludaaa!!!) i meni. Dva sata nakon svih, oko četiri ujutro, nakon Jelenine RedBull Vodke (Vodka x2 ), proglašen je fajrunt i mi odošmo u krpe.

Photobucket

Jutro je došlo vrlo brzo, a samim time i pripreme za povratak u omiljeni mi Zagreb. Doručak, kupanac, ručak i već smo bili na brodu za doma. Povratak brodom jednako spektakularan (beskrajno more oko nas, a ispred Pelješac) kao i dolazak.

Bus, vožnja, vožnja, vožnja i ovako do unedogled ali ipak stigosmo u Zagreb. Sama vožnja je bila vrlo interesantna, neki od nas su otkrili koji su im omiljeni filmovi, glazba i sl., pa iako se o ukusima ne raspravlja, mislim da je nekima vrlo čudan .

Velesajam, oko 23 h. Maja, Matko i ja u Anjinom autu i za 15 min sam bio doma.

Doma su me dočekali topli mamini medenjaci, i dok sam ih trpao u usta razmišljao sam o bajci koju sam živio (i preživio!) u protekla tri dana.

Mario Koštan


sve slike -> picassa


- 21:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.04.2011., subota

Maja na mosoru

Ponedjeljak ujutro, otvaram inbox a čeka me Rožina poruka „Maja, kak je bilo na Mosoru?“ Kroz
glavu mi proleti deseci slika, dogodovština, smjehova , vrućina… u dahu ispisujem slova ispod.

Rrrroza, bio je mrak početak, mrak kraj i sve između mrak! Krenula sam na put u 3:30 ujutro, stigli u
Omiš u 7:30, pa brzo na prijave a jutarnji vjetar deeeere... mislila sam si kako li tek puše na grebenu, morat ću gore u skafanderu. Onda, start ultra - dosta ih se skupilo, vidim poznate face, srećem Mirelu iz ak i veli ona meni da ćemo skupa gore. Mislim si ja ako krenem s njom crknut ću do prvog zavoja.
Ali ok, start je bio laganini... trčkaramo Mirela i ja prva dva kilometra skupa... ne crkavam već šibam,
pa teraj u brdo. U brdo kojem kraja neeeeeeemaaaaaa. Uglavnom, kontrola 1 - piece of cake svi smo još na hrpi i laktarimo se… Ivana, Sanja, jedino Mirela bježi van vidokruga.
Kontola 2 - do nje smo trebali prežvakati već pola Mosora. Ni deset sati, sunce pichi, kak god da se okrenes šiša nas ko janjce na žaru. Od dvojke do četvorke doživljaji u sunčanoj magli; znoj se cijedio, mast topila, svuda krš kamenje, skačemo po glondžama k'o divokoze, vrtače uokolo, ali srećom stijene pitomije od onih na Pašmanu.

Vrhunac s pogledom prema unutrašnjosti. Poslije kontrole 4 silaz do Gata. Silaz koji je
trajao u beskonačno, jer kolikogod da smo silazili kao da s visine nismo pomakli. Dotakli asfalt a ono
osvježenja kao u priči... vodica sok naranče fritule i domaći... fritule i naranče trpam u sebe, a vodu
koliko u sebe toliko i po sebi, po kosi majici... ali džaba, za 5 minuta sve već suho. Dalje, napad da 5, 6, 7, i 8. Orijentacija po nahođenju kroz žbunje, krajolik pitomiji a bilo je i više hlada. Negdje se
između 6 i 7 gubim i izbijam 1,5 km niže na cestu od predviđenog. Pa natrag u brdo po cesti do
nekakvog zavoja po zadnje dvije kontrole. 7ica je bila lagana, opet vidim vodu i naranče, a 8ica baš
torturra za krrrrrraj.

Od Naklica po grebenu ponad Omiša cca 30 min šture gore-dole do samog kraja, cvikaj, pa istim putem natrag . Tu srećemo jednog domaćeg... simpa lik... veli on nama da je crknut, pa zalegne pokraj kontrole. Kad je nas vidio da nadobudno krećemo natrag, ustane se on, prati nas prve dvije marke a onda nestade u prašini. Kasnije se uspostavilo da je to bio prvi-u-cilju-ultraš. Već je skorom kucalo 7h đipsanja, gledam tko mi sve dahće za petama. A onda do točke okretišta i jurcanje po omiškom kanjonu dole. Ajd fala bogu malo hlada mislim si. Ispred mene Sanja, Nives i pratnja, Beuk i ja rolamo za njima, iza nas ni žive duše.


Photobucket

Evo me napokon u Omišu, pogled nadesno
prema kampu i brojim još jedno kilometar tabanjanja. Stavljam se u nasip mod - lagano
trčkaranje….napora nema, tijelo je zapamtilo. Prolazim pokraj benziske pumpe i domaći
viču „ajmeeee, svaka čast“. U slow motionu utrčavam u cilj, čisto da ekipa dulje plješće.
Dolazim k sebi, pijem colu, i već u 2 minuti mislim si kako bi mogla sve ispočetka. Srećem Mirelu i veli ona meni da je u cilj došla s Teom (prva dva mjesta za otprilike 5:40). A ja sam si zaradila prvi
jednoznamenskasti poredak - 9.mjesto. More bit da će mi to biti plasman sezone :))))
A onda ništa manje bitno, fina papica... crni rižoto i tjestenina s kozicama, cola još jedna i vozi natrag za Zagreb.
Dolazim doma i skljokam se sa vrata drito u krevet. hepi.

- 23:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.03.2011., četvrtak

Roots, bloody roots

Pašman treking- okupio preko 700 ljudi, s predzadnjim trajektom stigosmo i mi. Do zadnjeg trena nisam znala hoću li ići ili ne, naime-na zadnjem kolu Lagvić lige nas 7 je sjelo u Očev auto (+Berni i Logar) da izbjegnemo plaćanje autobusne karte od 10 kn. Na parkingu nas je dočekala policija s kartom od 500 kn i SVI (osim Maje) smo se razbolili- temperatura preko 39, kašalj, pluća jednim krilom van tijela i sl. Nisam znala za sebe 10 dana, a Tadeja je dan prije trke počela pit Klavocin- i unatoč tome došla-šesta?!
Otac nas je, velikodušno kao i uvijek, pozvao da putujemo s njim u kamperu, Inga bi rekla- u apartmanu s 5 zvjezdica :) Ali stvarno- nema šta nema unutra!

Photobucket

Igrali smo Uno i pili rakiju po tunelima i tako do Pašmana. U životu mi put nije brže i zanimljivije prošao :) Stanovnici apartmana su Otac, Teya, Robertino, Ivica, Inga i ja. Dva bračna kreveta i jedna klupa u L presudila su da prvu noć spavam na šoferšajbi.

Photobucket

Drugu noć sam se legla s pobjednicom! :) Društvo su nam povremeno pravili Marina, Maja i Toma.
No, dosta o našem lagodnom životu uz Carina, malo ću i o trci :) Broj učesnika se povećava iz kola u kolo, da ne govorim da dolaze sve bolji trkači i orijentacisti. Puno ljudi se žali zbog te popularizacije trekinga, kažu da je nestala čar, meni ta gužva jedino smeta na prvoj kontroli kad ne mogu cvikat karticu- ali malo razgrnem gomilu i super :)

Photobucket

Ako ikad više dođem na postolje, više ljudi će pljeskat :) Zezam se- meni je super što ima hrpa ljudi jer se volim trkat, zezat i pozdravljat sve redom, koje znam i ne znam. Pola trke sam išla s Kapovićem i njegovom Ženom, a pola s Teom. Malo smo kružile i na kraju zajedno osme ušle u cilj. Naša Inga koja je odlučila ipak otić na trek je razvalila i došla prva!!!

Photobucket

Bili smo jako sretni zbog nje, feštali smo dva dana :) Ovu godinu se trkaju i dvije Slovenke- išla sam iza njih i jedva sam ih držala, ženske su stvatno u dobroj formi, a znaju i čitat kartu -došle su treće. Lani je bilo dovoljno da se pojavim i bila bih među prvih 10, sad se trkam k'o konj za osmo mjesto....Izazov je prihvaćen i već sam se primila treniranja :) Do Labina ima da budem k'o avion!! Muž, Roža , Nino i Bobo zbog bolesti nisu išli s nama pa samim time nije put dobio točku na i :) Što se tiče organizacije- sve je bilo super, doček, start, hrana za 10, a tek plesnjak kasnije...ma izvrsno! Vrijedilo je uništit tenisice :)
Živjeli!
Ivka


- 20:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.02.2011., srijeda

Najnajbolji trek ikad! Dva dana prije treka sam išla s Carinom (ranije poznat kao Otac) u izvidnicu, staza je super za trčanje, manji problem je bilo blato, ali ništa strašno. Hrrrpetina ljudi na startu, u hotelu nas čekao doručak: makovnjača, orehnjača, zlevanka, čaj, vino...nema
čega nije bilo. Staza planinarske kategorije je bila duga oko 25km, kontrole su bile ili na vrhu brda ili u dnu, listovi su me strašno boljeli već pred kraj... Na većini kontrola okrepa, fotografi i
navijači, Zagorci su se stvarno iskazali kao domaćini, baba koja je kopala u polju me pitala dok sam prolazila : "Kaj je to ona utrka danas?" :) Svi su znali da dolazimo!

Photobucket

Naša mala banda se iiizvrsno plasirala! Tadeja je pobijedila, Ingrid je došla treća, a Roža s njom. Ovo mi je bio prvi treking gdje sam se pokušala sama orijentirat, jedna dobro donesena odluka mi je
priskrbila Dugića kao suputnika (jedan od najboljih trkača u Sljemenu), a već idući tren donesena je katastrofalna odluka. Gdje mi je bila pamet da ne odem za 6 ljudi nego odem nekom skroz lijevom
stazom?
Baba u polju nam je rekla da smo na krivom putu, spustili smo se niz brdo, opet popeli na drugo- i eto nas na Picelju. Do iduće kontrole sam se opet uspjela izgubit, ali sam zvala Muža i rekla mu da me pričeka pa smo zajedno nastavili put. Na predzadnjoj kontroli sam srela Vanju, pobjednika ultre i s njima nastavila dalje. Spust do cilja je išao kroz blatnu šumu, a Vanja se k'o kamikaza spuštala...ni
na kraj pameti mi nije bilo da ćemo se trkat :) Mislila sam da je zaostala i da me ne može više stići...Trčim za njima, ali jednostavno ne ide i sve mi dalje odmiču. Izađemo iz šume, oni svi odu lijevo cestom koja ih vodi u cilj- još i jure k tome. Mislim si- ne mogu ih stići ako krenem za njima, pogledam ispred sebe- kuća i dvorište koje se proteže skroz do tog izlaza iz šume, ali jako strmo. Sjednem na guzicu i odsanjkam se po blatu do dolje, kroz dvorište kuće brzo protrčim da me ljudi ne vide- i izađem 200m od cilja. Pogledam iza sebe- nisu na vidiku, brzo odem u
cilj i sakrijem se iza zastora da me Vanja ne vidi- kad je ušla, iskočila sam i obje smo se počele smijati :) Bila je to (meni) najzanimljivija utrka ikad!! Ovo trkanje na kraju mi je sve nadoknadilo :) Došla sam sedma, Vanja osma, Hrvi 5 min iza mene.
Marina je sve bolja i bolja, a Linda je s frendovima išla na jogging kategoriju, Ninoslav se nešto pogubio, a imamo i prinovu- Nikšića koji je imao doček i pol, s obzirom da smo već svi bili pijani kad je on ušao u cilj pa smo pljeskali i navijali kao da je među prvima stigao :) Poslije mi je Hrvi rekao da je on sa svojom grupom cugao cijelim putem :)
Jedva čekamo Pašman!

Pozdrav, Ivana Blaženović
--
Blue jean baby!

- 12:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

09.09.2010., četvrtak

Sevid 2010

Evo i ove godine sam vozio malo kod sebe na moru, ali uz jednu novost -> GPS zrake me pratile skoro svaki put :D

Islo se svuda okolo naokolo, tu i tamo do Ivke u Vinišće da vidim kak ne trenira nista cijelo ljeto.. :)
Što se tiće dužine vožnji ove godine nisu bile duže od 30km cini mi se, jos uvijek se ne odvažujem na nesto teže vožnje zbog koljena..
Buđenje u 4:40 ujutro da bi uhvatio jutarnje temperature sam uspio samo 2,3 puta, tesko mi se tada buditi pošto kada sam u ZG-u to je vrijeme kada idem spavati :S .. Ali je nevjerojatno ljepše ujutro voziti, ne samo zbog niže temperature, nego zbog tišine i mira, more je kao ulje, a nigdje oko tebe žive duše do negdje 7 kada se pocinju ljudi malo osvještavati :)

Photobucket

Slikao sam manje nego ikada, totalno sam lijen bio za slikavanje.. (kao sto sam postao i za pisanje po blogu, ali nema veze jer Ivka ionako puno bolje piše ;) )

Photobucket

Bajk se pokazao kao pun pogodak na terenu Dalmacije, jedno barem 10x mi je ugodnije voziti po tamosnjim makadamima i kamenjarima sa full susp sada nego prije s HT Konom..Jednostavno neprocjenjivo :P

Photobucket

Sve slike -> http://picasaweb.google.com/nvn.smc/Sevid02?authkey=Gv1sRgCNzb04b3spfsag#

Neven



- 01:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2013  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Svibanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga