Samo Durica

subota, 04.07.2020.

Strah i kome je dan

Zgrada u kojoj zivimo nalazi se u maloj slijepoj ulici u kojoj je jos par manjih zgrada, veliki parking i park. Troje djece, uz mog Frana, dvije curice i jedan deckic igra se svakodnevo zajedno u tom, sa svih strana ogradenom prostoru, dok ih mi odrasli komotno mozemo pratiti pogledom ali i uhom prakticki iz dnevnog boravka, pogotovo sada kada su otvoreni prozori. Osim auta koji se uparkiravaju nema tu vecih opasnosti za djecu skolske dobi. Povremeno dolaze i druga djeca iz susjedstva, ali ovi nasi nalaze se pod balkonima svakog jutra sve dok ih neko od nas ne pozove na rucak, pa onda opet odmah brzo jure van. od kako je pocelo ferije svoje dane provode u hladovini prosranog zelenila upravo onako kako sam i ja kratila ljeta svog djetinjstva. Tako ih je krasno za gledat i slusat dok suraduju i dogovaraju se cime bi mogli izgraditi zoo vrt ili dok jedan drugome objasnjavaju zasto se ne smiju trgati grane.
Sve dok ne padne kisa. Tada se pokisli vracaju u stanove nalik na kutije od sibica i tugaljivo pregovaraju prek balkona. Tak je moj Fran neki dan sav potisten se dovukel gore objesenog lica:
- opet ta glupa kisa. - zali se vec zvrata.
- prestala bu, misko. - mada i nije obecavalo sa sjevera.
- mama, nisam ja mala beba. - protestira zbog ovog " misko ", jer je najmanji i najmladi u ekipi, pa se neprestano ima potrebu dokazivati.
- nisi, velki si decko, to ja iz milja velim. - smijem se.
- htio bi ti nekaj ispricati, nebus vjerovala, stvarno - prilicno je uzbuden.
- da cujem, kaj je bilo? - sve me interesira.
- cure su mi pricale da postoji jedna lutka koja moze uci u druge ljude i onda postane oni. Jako je zlocest i uzima opasne stvari kao sjekiru ili noz. - prepricava mi sav uzbuden.
- uuuuuu, kakva je to prica? - malo vise dramatiziram.
- to ti je film, mama. Hororac. - oci su mu ko pikule velike.
- ho ro rac?! - rastezem - curke smiju to gledati? - iskreno se cudim, oni su meni svi jos bebe.
- Ne! Nisu gledale nego joj je sestricna pricala. Ta lutka se zove Chucky. To je na engleskom. -
- aaa, Chucky, to nije film za vas. - ozbiljna sam.
- ti si ga gledala? - s pravom se cudi jer ja prekrivam oci i na strasne scene iz " Jurskog parka"
. - nisam, Fran - i zastanem - ne volim gledati horore - ne zeleci priznati koliko me strah. -
- one stvarno misle da on postoji. - uvjeren je.
- ma, neeee, naravno da ne postoji, to je samo film. -
- kak znas? -
- filmovi su izmisljeni - pocinjem izlaganje o ketchapu i caroliji filmske industrije.
- ja sam vidio da ima filmova koji su po istini. - kome sad vjerovati, cure vs mama, pita se.
- istina, ima i takvih, ali Chucky nije snimljen po istini, vjeruj mi. Kad budes veci i pogledas neki horor shvatit ces kaj ti govorim. - vidim i dalje dilemu u njegovim ocima.
- ocemo gledat skupa? - iznenadi me
- mozemo, mili, ali mislim da bus tada htio to gledati s nekim drugim. - iskrena sam
- ne moras se bojat, mama, ja cu te drzat za ruku i ovako ti stavit na oci. - prekriva mi oci rucicom.
- neznam, ne volim ti ja bas te hororce. - kaj mogu
- ma daj, pa sad si rekla da to nije zastvarno. - tako je ozbiljan da mi je smijesno.
- ajd, kad budes dovoljno velki dogovorili bumo se, moze. - vise konstatiram.
- moze, mama, i ne moras se toga bojati kad si rekla da uopce ni ne postoji. - pametno moje.
Navecer prije spavanja dode se prismajhlati:
- jesi sigurna da Chucky ne postoji? - u strahu nisu samo oci velke.
- sigurna sam, ljubavi. To je samo zmisljena prica za bedasti film. -
- zasto onda cure misle da je stvaran? - nesiguran je
- zato kaj cure nisu razgovarale s mamom i tatom o tome nego su poslusale i povjerovale sestricni koja je samo curica kao i one, mozda nesto starija. - valda sam u pravu.
- aha, dobro, laku noc. - zijeva.
- spavaj, srecice, i lijepo sanjaj. - ljubim ga
- i ti, mama, a ako budes mozda sanjala nesto strasno ja cu ti doci u krevet, samo me zovi. -




Oznake: Chucky, horor, snovi i stvarnost

- 08:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 26.06.2020.

Ni sim ni tam

Karantena i izolacija omogucile su mi luksuz normalnog ljudskog zalovanja, sto si prije nikako nisam uspijevala priustiti, obzirom da nisam zeljela zapostavljati dijetetove potrebe, niti ga zamarati svojim problemima, vlastitu sam tugu trudila se potpuno potisnuti. Da ne bih puknula ko kokica zbog toga tu kolicinu energije pokusavala sam pretvarati u pozitivnu, te zmisljavala izlete i vesele aktivnosti, bilo to pecenje kolaca ili obicnu voznju biciklom. U blizini stana gdje smo nas dva preselili, jer nismo bili u stanju zivjeti u prostoru gdje nas je svaka sitnica podsjecala na tatu, izgradili su malenu teretanu na otvorenom, pa smo nas dva svakodnevno odlazili tamo na vjezbanje i time sam se praznila od nakupljenih osjecaja koji su me morili. Za ruznog vremena sjeli bi na bus i odvezli se u veliki kompleks u kojem je ogromna djecja igraonica s nabrijanim spravama na kojima je dijete uzivalo dok sam ja obavljala speceraj i osnovne potrpstine. A, onda se iznenada i prakticki preko noci sve zakljucalo, prestalo se i raditi, za nevjerovati je kako se taman poklopilo i s godisnjicom, tako da mi je virus bolestine koja je vise manje svima donijela same probleme i tlaku, meni omogucio odraditi taj proces samoj sa sobom u intimi svog doma, i najvaznije, bez bojazni i griznje savijesti kako moje ponasanje steti djetetu. Cuvali smo se koliko god smo mogli: u ducan sam odlazila sama, jer vec je dovoljno velik da neko krace vrijeme provede sam u kuci, bez bojazni od scenarija iz roditeljskih najgorih nocnih mora. Fala nebesima izrasel je u razumnog djecaka dovoljno pametnog da moze razumijeti sve ovo kaj nas je snaslo. Cak se usudim pomislit i vise nego zrelog za svojih nepunih sedam godina. Dokazuje mi to svakodnevno svojim pitanjima, ali i konstatacijama. No, ipak sam to kobno jutro zakazala. Spavali smo kad sam osjetila krevet kako se ljulja. Ucestalo se slicno ljulja svaki put kad prode vlak u neposrednoj blizini, tako da smo vec navikli na kratkotrajnu tresnju. No ovo je ljuljalo kao brod na valovima. Onako prenuta iz snova prvo sam pomislila da se radi o jos jednoj nocnoj mori koje nisu rijetkost i iz kojih sam se vec navikla buditi se, a kada sam pocela instinktivno i bez svijesne vlastite kontrole vikati neartikulirano: " AAAAAA!!!! POTRES!!!! jedino sto mi je u tom trenutku palo na pamet, obzirom da smo na cetvrtom katu je zgrabiti dijete iz kreveta i scucuriti se ispod stola. Citavim tijelom sam se nadvila nad njega i stiskala ga jednom rukom dok sam se drugom grcevito pridrzavala za rub stola. Cinilo mi se kako to traje i traje i kako ne prestaje. Samo znam kako sam mumljala nesto kao: " sve je o.k., dobro je. ". Kad je napokon prestalo tresti Fran me pogladil po licu i reko mi: " Dobro sam, mama, nije strasno. Zasto si se tako jako uplasila? ".
Jesam, jako sam se uplasila. Oduvijek me upravo ta prirodna nepogoda mucila, pogotovo me plasila pomisao da sam na poslu s malim bebama, no ni ovo nije puno razlicita situacija u kolicini iracuonalnih emocionalnih stanja.
Sve te situacije naucile su me kako nije moguce biti i mama i tata i potpuno je besmisleno truditi se odradivati ih na takav nacin. Puno je jedostavnije i pametnije, cini mi se, pomiriti se napokon s tim da ce s moje strane muska energija nedostajati, ali ce ju on sam nadoknadivati sve bolje i jace samim tim kako raste i sazrijeva. I nije greska pokazivati osjecaje i dijeliti ih, nema tu nista lose, jer smije se biti i tuzan i ljut. I bojati se. Sve je to dio zivota. A nama jedino sto nam je preostalo zivjeti zivot. Upravo takav kakav je sad.
Kad je imao tri godine zamolio me da mu ispricam pricu o covjeku i mraku, jer se bojao spavati bez upaljene lampice. Danas je on moja lampica. Moji strahovi nisu manji ni laksi, ali me uci dan po dan suocavati se s njima, ili bar nositi na prihvatljiv nacin.

- 20:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2020.

Prvi dan ljeta

Jos jedna je godina protutnjala, ovaj put vise pokraj mene, jer, vrijeme mi je postalo i ostalo nedefinirana dimenzija. Mjerila sam ga centrimetrima urezanih crtica na dovratniku, posjetima zubicVile, nemogucim pitanjima o brzini dinosaura i konstantnom kolicinom straha: " hocu li moci sutra sama? ", iako se sutra po nicemu ne razlikuje ni od danas ni od jucer niti od sad trenutno. I nisam sama. Iako ga nema vise od godinu dana zivi u nasim malim vecernjim razgovorima prije spavanja koji su postali dnevni ritual i nocni sedativ. Zivi u njegovom hodu, pokretima, osmijehu, pogledu. Zivi u njegovoj nespretnosti, njegovom glasu, koji se mijenja kako raste. Zivi u njegovim zgoljavim nogama, vidim ga svaki dan kad skine majicu prije kupanja u njegovom torzu. Sve sto vidim svakodnevno i cujem u svom djetetu podsjeca me na njegovog tatu. I tako on zivi s nama i dalje. Kao da je tu. Prisutan. Ne mozemo ga dodirnuti. Ne mozemo mu cuti glas. Ali znamo da je s nama. Ja potajno, ponekad gledam stare snimke koncerata, jer, primjetila sam da Frana uznemiruju. Jednom, dok smo gledali jos zajedno samo je sutke ustao i otisao u svoju sobu. Sjedio je na krevetu i u tisini brisao suze. Bezglasno. Samo se to maleno krhko tijelo treslo u ramenima. Njegovim ramenima. I opet sam vidjela Njega. Vise ne placem. Kao da sam sve suze isplakala pa je ostala samo pustinja u tom dijelu duse gdje je bol, jad i zal. Nema rijeci za taj osjecaj. Nema utjehe. Ni nade. Nicega nema sutra cega nije bilo danas. Samo jos jedno ljeto. Zadnje djetetovo prije skole. I toliko toga sto bih voljela podijeliti s njim. Sto bih htjela da zna i vidi. Kako ga je psihologinja hvalila na razgovoru za upis u skolu. Kako ide na grupu za darovitu djecu. Kako zna sve i najmanje detalje o svim dinosaurima. Kako je glumio u predstavi. Kako je talentiran. I koliko sam cesto ponosna. Na obojicu. I tako mi je sve nekako postane smislenije. Iako se jako dugo nisam bila u stanju pomiriti s tim da mi je dijete ostalo bez oca, sama ta refleksija njega u njemu daje mi toj smrti neku kolku tolku podnosljivost, a njegovu odsutnost trudim si prikazati kao samo privremenu. Kao kad je bio na putu zbog posla. Jedino sto ovaj put traje jako, jako dugo. Kao citava vjecnost.

- 18:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.02.2020.

Udomljavanje nije posvajanje

Citam te komentare na drustvenim mrezama i cudim se, prvo sama sebi, zakaj to opce citam, a onda i tome kako ljudi vrlo lako stvore neko svoje misljenje gorljivo ga iznoseci u javnosti, a da pritom se nisu potrudili malo samo informirati i zagrebati po materiji.
Prvo, posvajanje djece i udomljavanje nije jedno te isto i u mnogocemu se razlikuje, tako da ustavni sudac koji je donio presudu kakvu je donio u korist hrvatskog homoseksualnog para nije i sam homoseksualac, vec u nasem ustavu stoji kako svatko ima pravo na rad, a upravo udomljavanje djece sadrzi u sebi i tu komponentu rada, naravno, dobiva se i naknada za taj posao, te je ta presuda donesena u skladu s tim, sto ne znaci da djeca te osobe dozivljavaju kao roditelje, zovu ih " mama " i " tata ", no, naravno, oni ih, osim sto brinu o njima i odgajaju to odredeno vrijeme koliko dijete boravi u toj obitelji. Na stranu sad bilo cije misljenje o tome kakav odgoj homoseksualni parovi pruzaju, mogu ili zele pruziti, sve dok su udomitelji pod prismotrom su centra za socijalnu skrb koji bi u slucaju bilo kakvih nepravilnosti morao promtno reagirati. Isto tako udomiteljske obitelji ne mogu birati djecu koju ce udomiti, vec pruzaju dom djeci roditelja koji su iz nekih razloga izgubili roditeljsko pravo, pa tako postoji mogucnost da ce ga i nakon nekog vremena vratiti. Dakle, to su djeca koja su vec prilicno toga prozivjela u svom zivotu, nisu " tabula rasa ", i cesto je takvoj djeci potrebna i strucna pomoc, jer imaju odredene posebne potrebe.
Sasvim je drugo pitanje da li su udomitelji adekvatni za pruzanje i zadovoljavanje svih posebnih potreba koje takva djeca cesto imaju.
S jedne strane potreban im je topli dom, krov nad glavom, krevet, soba i sve ono materijalno sto je i svakom drugom djetetu potrebno za optimalan rast i razvoj, no povrh toga potreban je i stalan angazman u razvijanju socio - emocionalnih vjestina koje cesto puta i nisu u potpunosti i adekvatno razvijene upravo zbog odrastanja izvan obitelji u ustanovi, ili cestih promijena udomiteljskih obitelji. Tako da problematika oko seksualne orijentacije samih udomitelja i nije primarna, vec je puno bitniji, prema mom iskustvu u kontaktu s djecom koja su odrasla u domu za napustenu djecu i djecu bez roditeljske skrbi, sam psiholoski profil udomitelja i njihova spremnost na suocavanje i rijesavanje mnogih situacija s kojima se bioloski roditelji mozda nikada nece morati nositi kao sto su razni strahovi, nesigurnosti, manjak samopostovanja, samopouzdanja kao i izrazito lose slike o samome sebi, te nepovjerenja u odrasle osobe i socijalno okruzenje.
Kod mnoge djece psiholoske izazove prate i fizioloske regresije, tako da je moguce da dijete jos uvijek mokri u krevet bez obzira na dob, ili ne kontrolira stolicu, dok se kod druge djece strahovi popraceni fizickim ozlijedivanjem, tikovima ili alergijama.
Isto tako, koliko god je to mozda ruzno i tuzno, kod djece koja nisu od samog rodenja imala jednu stalnu ili konstantnu odraslu osobu uz sebe, kao sto djeca u obitelji s bioloskim roditeljima imaju mamu, upravo zbog nerazvijanja te prve, primarne i najvaznije zivotne veze koja je temelj za razvoj svih ostalih, kognitivne sposobnosti su smanjene, a samim tim i djetetova inteligencija, i ne samo emocionalna.
Uzimajuci sve to u obzir, bez obzira sto je ustavno pravo kao i sva ostala prava u prvom redu bi trebalo izuzetno kvalitetno i multidisciplinarno procijeniti svakog pojedinog udomitelja i njihove sposobnosti u svakodnevnim izazovima s kojima ce biti suoceni, a tek onda se baviti njihovim orijentacijama, pa i seksualnim, jer i postoje i heteroseksualni pedofili, zlostavljaci i nasilnici, ili, jednostavno neadekvatni udomitelji iz bilo kojeg drugog razloga.
Postoje ljudi koji se bave time iz plemenitih, humanih i duhovnih pobuda, kao i oni koji rade taj " posao " samo zbog naknade, kod kojih djeca zive u neljudskim uvijetima.
U svakom slucaju potreban je redovit nadzor i pracenje, te brzo reagiranje.
Tako da prije nego se pomisli kako je ljubav jedino sto djeci treba, ili kako im je bolje bilo gdje nego u domu trebalo bi, ipak, uzeti u obzir i neke od ovih istina.

- 08:35 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.02.2020.

Tackrle s tvrdim " c "

Ugl, imam novi hobi. U zadnje vrijeme bavim se, i ne samo u svrhu prezivljavanja, kuhanjem po starim receptima, onako slicno kak su meni kuhale moje bake. Istina, sve je pocelo spontano i neplanirano, kak to kod mene i obicno biva: doslo je vrije vecere, a meni se jelo nekaj slatko, no, nisam imala doma dovoljno namirnica za posteni kolac, niti u novcaniku dovoljno sredstava za odlazak po njih, neg sam otvorila kredenc i nasla mak. Te smo veceri jeli rezance s makom. Tijesto mi je, doduse ispalo malo zilavo, al pojelo se, a dijete je komentiralo da mu je to jedna od najdrazih vecera. I nije trazil kakao da si popravi okus. Onda sam na fejsu slucajno nabasala na grupu imenom: " starozagrebacki recepti ", iako, meni nije nuzno biti iskljuciva samo na podrucje metropole, naprotiv, fora su mi i drugi recepti iz svih zemljopisnih podrucja. A zasto stari? Jer su mahom bazirani na osnovnim, " prostim " namirnicama. Ne usudim se reci: jednostavni, jer mnogi to nisu, al jednom kad savladas tehniku ostalo je samo nadigradnja i igranje s vlastitim ukusima. I jos jedna, meni, velika prednost je kaj se sve uvijek iskoristi. Sad ako mi ostane starog kruha ne moram puno razmisljati na koji nacin bum ga pametno iskoristila. Samo je pitanje zelimo li slatko ili slano. Otkrice mi je puding od kruha koji je postao tradicija petkom, kada se kruha nabere tokom tjedna. Predivna vecera za hladne zimske dane, jednako ukusna vruca, jer ja nemrem zdrzat da se ohladi, ali i hladna drugo jutro za dorucak. Divota je i to kaj si dijete zna vec samo izvaditi u zdjelicu, pa ja mogu subotnje jutro nesto duze ubiti oko. Pronasla sam i recept za kiflice koje se tope u ustima, i meni su najdraze prazne, no, punjene su vrlo zahvalna grickalica uz filmski program vikendom. Danas sam nasla recept za " Ludo tijesto " koje se, prema rijecima gde koja ga je objavila moze koristiti prakticki za sve, od pizze do buhtla, a prednost mu je kaj moze stajati u ftizu do 7 dana i trositi po potrebi. Zove se Ludo jer se dize u vrecici 4 h u kojoj dodt nabuja. Tak, jedva cekam vikend da ga isprobam zamijesiti. A namirnice za kolac od maka sam si vec nabavila. Ko zna di bu me to sve odvelo. Mozda ovo postane i kulinarski blog. Za sad mi je zadatak napraviti " Medimursku gibanicu " takvu da me nije sram objavit fotku, ali i odnest curama na posel.

Tackrle su meni omiljeno jelo iz djetinjstva: krumpirovo tijesto ko za knedle / njoke punjeno pekmezom od sljiva i preliveno prezlima, mota se u jastucice koji se kuhaju

- 23:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 05.02.2020.

Trobjeg

Od kada su te tri smizle zbrisale iz vrtica neprestsno razmisljam o toj i slicnim situacijama. Tri male bedakinjei njihova pustolovina utjecala je na zivote najmanje petero ljudi, njihovu egzistenciju, a onda i poslijedicno na egzistenciju njihovih obitelji. I to zato jer se jedna sjetila, ili je cula negdi kak je jako zgodno pobjeci iz vrtica, pa vrludati okolo, a upravo su u tome uhvacene, dakle nisu bjezale zato sto ne vole ici u vrtic, pa uplakane kidnule prvom prilikom kroz kuhinju nakon dorucka trceci doma, ili mami na posel, nego su prasice to napravile nakon uzine, te se setkarale po kvartu, i da taj jedan roditelj ih nije skuzil, ko zna, miliboze, kaj bi im se sve moglo dogodit, ne zelim si ni zamisljat. Ali ono o cemu ne mogu prestati razmisljati je kako bi one mogle pobjeci svakome od nas, jer planirale su to, dogovarale se i uvukle jedna drugu u tu strahotu. A jako dobro znaju, kozice da koze, kako se bjezati ne smije, cule su to u svojih sest godina zivota nebrojeno mnogo puta, sto kod kuce, sto u vrticu, u kojem su sada vec zadnju godinu pred polazak u skolu. Znaju one sve sto se smije, a stone. Samo, ne znaju sto to znaci dobiti otkaz, niti sto znaci raditi s opomenom pred otkaz, bome ne znaju ni sto znaci dobiti sijede u trenutku kada shvatis da dijeteta za koje si odgovoran nema. Na svu srecu tocno istu situaciju nisam prozivjela, al sam dozivjela da je jedan roditelj preuzeo dijete, a onda nekoliko sati poslije dosao drugi po isto dijete, pa sam samo zbog toga zgubila deset godina zivota, jer djeteta nije bilo. Uzas. I sad se najezim. A jednom mi se dijete skrilo u onu malu drvenu pecnicu i nije mi se htjelo ni javit ni pokazat. Tak da imam blagi dojam kaj su kolegice prozivljavale svo ono vrijeme dok nisu primile informaciju da su curke pronadene. I zamislite da ih je neko drugi nasel, nepoznati, brrrrr, ne zelimni misliti o tome. Isto kao sto ni one nisu mislile kako ce se njihove mame osjecati kada dodu u vrtic po njih, a one u vrticu nisu. Nije im ni jednoj palo na pamet dok su jedna drugoj drzale lojtricu kak bi sto lakse preskocile ogradu sto ce tata reci na taj njihov podvig, kamoli da im je na kraj pameti bilo kakve ce sve poslijedice i za koga imati to sto su odlucile zajedno provesti u djelo. Kao sto ni jedna od mama koja je, navodno znala sto curice imaju na pameti i planiraju, pa svejedno nije nasla svrsi shodno obavijestiti o tome njihove odgajatelje i nadlezne u vrticu, ako je za vjetovati informacijama dostupnim u medijima, kaj je meni kao roditelju nepojmljivo, ne samo zbog zastite vrtica, nego prvenstveno da zastitim svoje dijete od njega samog. I badava nam sada sva blindirana vrata ovog svijeta, sifre i ograde, kad je steta vec ucinjena. I jos je sreca u nesreci da se nije desilo neko vece zlo. Jer ja svom sinu fakat ne bi voljela biti u kozi samo da cujem kak mu je nekaj slicno palo na pamet, kamoli da sudjeluje u tome. A, isto tak, neznam jel mi gore da je to njegova ideja, ili da se dal nagovoriti na takvu spacku. Ubrzo ide u skolu u prirodi na tjedan dana, stoga smo nadugo i nasiroko razgovarali o svim opasnostima koje treba izjegavati, no, sama se ni nebi sjetila bijega. Nekako su mi jos premali za to. Prenevini. Cisti. Brus! Mos si mislit. I najvise od svega me ljuti to sto su sada svi drugi krivi, od visine ograde do broja djece, koji je, da se ne bi krivo razumijeli, preko svake mjere i duplo, vrticke su skupine prenakrcane djecom, no sve to, i materijalni uvijeti koji su u vecini vrtica katastrofalni do pedagoskih standarda koji se ne postuju, sve to ne umanjuje cinjenicu da su njih tri napravile nesto sto se nikako NE SMIJE raditi, jednostavno nije dozvoljeno, nikada, nikome se ne smije bijezazi ako je zaduzen za tebe i one su to prije samog bijega znale. A na nama roditeljima je odgovornost nauciti ih razlikovati dobro i zlo. Nasa je duznost nauciti ih hodati po cesti pravilno kako ih ne bi pogazio kamion, a ne osigurati ceste i motorna vozila od njihovog neprihvatljivog ponasanja. Stoga, nazivajmo situacije pravim imenom kao i djecje ponasanje onako kako je. Potrebno je poboljsati materijalne uvijete u vrticima kako bi nam prostori bili sigurni pomagaci u odgojno-obrazovnom radu. Obaveza je uskladiti broj djece prema zakonski zadanim normama i u skladu na broj kvadrata, ali na broj odgajatelja kako bi prevenirali ovakve i slicne situacije u kojima je samo puka sreca odigrala za njihov zivot glavni zgoditak. Jer zivoti ovih nekoliko kolegica nepovratno su obiljezeni bez povratka. Naucimo nesto iz ovoga i ne dozvolimo da se ikad vise ostvari plan bijega neke druge neposlusne djece koja misle da pravila postoje kako bi se krsila, a ne zato da njih zastiti. A i to su culi od nas odraslih.

- 15:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.05.2019.

Majstor Fran

" Majstor Mate " je crtić koji Fran voli gledati, a i pjevati uvodni đingl, jer ima fora ritam.
U ponedjeljak, kad smo se vraćali iz vrtića, poštar nam je ostavil papirček na kojem piše kak je Franu došel paket.
Odmah je rekao: - mama!, to mi je teta Tea poslala iz Japana. Sigurno sam dobio ptice, jer ja jako volim ptice! -
I tako je i bilo. Zaista je dobio ptice u raznim oblicima i različitih vrsta:
Pernicu za školu s kanarincem, jednu veću papirnatu vrećicu s pingvinom, jednu manju s papagajem i tri piceka.
Kako su piceki sićušni i lako bi se pogubili, a kutiju mi je bilo žao baciti, rekla sam mu neka si od nje napravi kućicu za njih. Dala sam mu škarice, lijepilo, plastične čepove i kartonske kutijice raznih veličina i oblika. Pokazala sam mu kako se skalpelom izrežu prozori i vrata. I dalje se zabavljao sam. Toliko se udubio u taj posao, da ga nisam čula " mamakati " dobrih dva sata, iako mi se srce steglo od tuge kada mi je neku večer rekao, jer sam morala otići po maramice za nos: " mama, mene je jako strah biti sam i zato ću te pratiti. " U prvi mah niti ga nisam razumjela dobro kaj mi je htio reć, a onda sam shvatila da mi govori kako će ići zamnom ko pesek. Jučer nije htio ugasiti svjetlo u svojoj sobi prije spavanja, i morala sam uložiti jako puno vremena da mu objasnim kako neću nigdje otići, te da sam tu za njega uvijek. No, i sama znam, jednako kao i on, da je život nepredvidljiva igranka u kojoj vrijedi samo jedno jedino pravilo:
- nikad ne znaš kaj te čeka slijedeće sekunde života, i jedino što je neizbježno sigurno jest smrt. -
Svjesni toga, nas dva provodimo što više vremena zajedno uživajuću u svakom darovanom trenutku: pjevamo, plešemo, igramo se, kuhamo, šetamo, smijemo se.
Smijeh je lijek koji svima preporučam.
Sreća moja što mi on svaki dan preko nekoliko puta nacrta osmijeh na lice, što svojim pitanjima, što odgovorima, a ponajviše duhovitim dosjetkama.
Sretna sam i zahvalna nebesima što je tako skroman i kreativan, ne treba mu puno, te je iz ničega sposoban napraviti svašta.


za izradu kućice potrebno je: kartonska kutija, škarice, lijepilo, skalpel, plastični čepovi, kartonske kutije različitih veličina, figurice iz kinder jaja, zvonca, drvene perlice i ostalo po želji




pomagao sam mami uređivati drveni namještaj, mama je preuredila stolić, a ja stolac




prugaste su nove šlapice za vrtić, a zelene starke za dvorište. mama mi je dopustila da sam odaberem. stavit će mi žnirance, jer moram naučiti vezati prije škole.

volim pomagati mami, pa smo skupa pospremili verandu na kojoj mama pije kavu.

- 08:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.04.2019.

Život ide dalje

Nakon svega kaj smo doživjeli, moje dijete i ja, a dijete je jedino što mi još daje snage za život, odlučila sam maksimalno se posvetiti samo njemu i uživati u njegovoj čistoj, nevinoj i nepatvorenoj energiji koja me iz sekundu u sekundu vraća na pravi kolosijek i ne dozvoljava mi potonuti.
živjeti se mora, raditi se također mora, sabrati se mora, glavu dignuti dovoljno visoko da je iznad površine, a opet dovoljno pognuti da ne zveknem čelom o neku novu bol.
Fran je moj život, moj početak i kraj.
Sada imamo jedan drugoga i crpimo snagu jedan od drugoga.
On je moj punjač. Moja vječna uspomena na čovjeka kojega sam imala sreće upoznati. Tu uspomenu mi ništa ne može izbristati iz sjećanja. Kroz Frana njegov tata živi i dalje i živjet će, a ja ću gledati kako raste, razvija se i postaje čovjek kakav je bio i njegov otac.

deda nas je odveo u Tuheljske tolplice na oporavak. To se stvarno isplatilo.



Lepe ti je



gle me mama



malo se sramim



Žgoljavac



ipak se ne sramim. Samo to predivno biće može vratiti osmijeh na lice i volju za život.



uživanje na suncu i prekrasnoj prirodi



povratak



još malo glumetanja jer nisam otišao na trampolin, bila je gužva



imam kapu istaživaća dinosaura i ruksak klokan



" mama, slikaj me još jednom s pisanicom, sad bum ovak, gle! "

" idemo u auto, umoran sam. "

Oznake: Tuhelj, Zagorje, Fran i deda

- 08:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.04.2019.

epitaf

U Zagrebu, 19.4.2019. godine, u 47. godini života na svom kauču zaspao je i utonuo u vječni san jedan od najtalentiranijih i najproduktivnijih gitarista, kantautora i umjetnika svog vremena na ovim prostorima.
Svirao je, skladao i stvarao svaki dan i u svakom trenutku, kada god je imao priliku držati gitaru u rukama, a dok nije mogao svirati, glazbu je stvarao u glavi.
- opet me ne čuješ? - znala sam ga špotati, samo zato što nisam mogla to razumjeti.
- oprosti, znaš da mi je muzika u glavi, slušaj ovo. -
čovjek, muž, otac, prije svega otac, koji je svaki svoj slobodni trenutak provodio sa svojim petogodišnjim sinom i na njega bio neizmjerno ponosan.
otišao je mirno kao što je i živio. bez pompe, bez riječi, u tišini smrti koja je došla po njega prerano.
bio je jedna od najranjivijih, naosjetljivijih i najprijemčivijih duša koje sam ikada poznavala. duša protkana dobrotom, empatijom i tolerancijom. imao je vremena, strpljenja i razumjevanja za sve oko sebe.
izgubili smo čovjeka. izgubili smo muža. izgubili smo oca. izgubili smo prijatelja.
Počivao U Miru Božjem. Amen.
Sada Muziciraš s Anđelima.
Dalibor Matošević Pipo 27.1.1973. - 19.4.2019.

poslušajte njegov autorski jazz album koji je radio s glazbenicima:
Luka Veselinović
Marko Matošević
Saša Nestorović
Matija Dedić
Labyrinth


tata uči Frana svirati


večera u novom stanu, hobotnica pod pekom


prvi put s Franom u Zoo vrtu


poljubac nakon koncerta


Lauba, 2017.


Fran i tatina gitara


prvi kupanac, Rovinj, 2014.


pauza na predstavi u D.V. " Trnoružica " za koju je skladao glazbu, Zagreb, 2017.

poslušajte i pogledajte

- 08:31 - Komentari (37) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.04.2019.

Slučajno upoznavanje

Krenem desno uličicom iza kuće kojom se stepenicama može spustiti pa opet popest na Horvatovac, tamo je i reciklaži dvorište, no, ima par krasnih mjestašca za sjesti na klupici i odmorit dušicu. No, bedasta, kakva jesam, a još k tomu i dekoncentrirana profulam si štenge i završim u ulici u kojoj su sve kuće iste, one interpolacije takozvane, oliti urbane vile, kajtijaznam, uglavnom, sve su iste ili vrlo slične, kao i pejzaž oko njih, krajobraz, sterilno dozlaboga dosadno, ko apoteka, kubizam na entu, trava pošišana ko libelom, jedino kaj me privuklo i zapamtila bum si, je park za klince, lepi, novouređeni, čisti i uredan, i slastičarnica: " torte i to ", u koju sam skoro ušla, al mi je pažnju odvukla malena uličica , tipa, odvojak na levo, Jagodnjak se zove, pa skrenem u tu cesticu, i drago mi je da jesam, jer me to brdašce oduševilo: samo par kućica ima i jedna stambena zgrada, al je sve tak nekak apetitlih, baš kak i samo joj ime govori.
Našla sam si u tom Jagodnjaku krasnom kućerak koji mi se jako sviđa, kak i samo to mesto, prelepo je sve, od lokacije do pogleda i same prirode, iako, zapikirala sam si već prije i zabecirala grunt na samom vrhu, voćnjak i sve, čak i kampica stoji, nugatino i mašta mogu svašta, kak veli jedna stara marketinška poruka.
No, opet skrenuh s teme, vrludam svugdi, pa i tu, takav mi je duh proljetni, svako fakin' proljeće isto me opizdi po tintari, ono, ko zletvom, Žbam!, A posle bude: Jauček!
O.K., dakle-m(mmmm), šetam tak sebe se, još sam nadobudno htela probat uć u dvorište od instituta " Ruđer Bošković " i fotkat se s prof. Baltazarom, kad me zaustavil oštri zaštitarev glas: " kaj nesmem nutra? ", Napravim se još bedastija nek kaj jesam, pa si vratim sluške u vleha, sva sreća da sam našla tu agaciju koji si želim zpeclat, ak se ti opće može pelcat, nemam pojma, raspitala bum se kod ovih svojih na šljaki kaj znaju zbiljkama, ja sam ubojica biljaka, zadnje kaj mi je krepalo je Božićna zvijezda, sam mi se zasipala jedan dan, mada sam si i šoricalicu kraj nje metla i sve, ne metla za letit, neg metnula, da, da, vještica na metli, stihovi su to one opićene braće iz susjedstva, onaj brat i sestra kaj su na euroviziji BiH predstavljali, smijala sam se ko malo dete tome, a taj lik, kak je izvan realnosti tražil je Čovječuljka da mu svira ko da nezna svirati, pa se ovaj nije mogel načuditi, jer, on to tak nemre, košto niš nemre, uostalom, meni nije to bilo čudno, al ja sam se davno prestala čuditi svemu ko picek glisti.
I tak s tim granama ljulibastim gledam di bum se spustila opet po nekim štengama natrak, kad me zaustavi ženskica zpesom, lepim, predivnim ovčarem Dojčland proizvodnje, onaj dzgustom dužom dlakom, tamni, ma, pes ko iz filma o Boško Buhi, i pita me dal' trebam pomoć, obzirom kak sam zujala nije čudno, i sad ja njoj objasnim od kud sam došla i kak bi se isto tak htela vratit, pa počnemo čatpri nas sve babice, normalno, kaj bu drugo žene nek lajale međusobno, a kad ih je više onda i oblajavale, i tak, riječ po riječ, ovo ono, ispadne kaj je ona isto sindikalna povjerenica ko i ja, žena mi je objasnila sve i svašta, jer, ja sam tek počela, puno još toga imam za naučiti, a sve mi je zanimljivo, doduše, radimo skroz različite poslove i zanimanja su nam specifična, no, fakat me uputila opako.
Kak to već i biva, razmijenile smo si kontakte i zaista se toplo nadam kak bumo popile tu kavicu skup, jer, em mi je taj njen pes fora, em mi se ona ko osoba sviđa, zanimljiva mi je, em još imam i taj bonus besplatne edukacije, ma, milina. Stvarno, čovek sam treba izaći iz kuće i krenut, nikad ne znaš kam bu te put odnesel.
Ko i život, uostalom.

- 14:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #