subota, 29.09.2007.
Jedan potez - dvije stranke
Raskol izmedju Djapica sa jedne strane i Rozica i Tadica sa druge strane je vec dugo visio u zraku te je bio neibjezan. Zanimljivo je da do njihovog napusanja HSP-a dolazi nesto prije 14-ogodisnjice instaliraja Djapica na mjesto predsjednika HSP-a od strane HDZ-a i tajnih sluzbi. Na kongresu HSP-a u Kutini 28.09.1993. instaliran je Anto Djapic koji tada nije ni bio clan stranke jer je iz nje bio izbacen. Dobroslav Paraga, pravi predsjednik HSP-a, kao jedan od najvecih kriticara Tudjmanove politike trebao je biti maknut sa pozicije predsjednika HSP-a i time onemogucen u javnom djelovanju. Osim fizickih likvidacija kojima je pocetkom (a i ne samo pocetkom ) devedesetih pribjegavala stranka na vlasti sluzili su se politickim akcijama te teroristickim akcijama, onime sto se u medjunarodnoj politici danas naziva State-supported terrorism.
Naime, istog dana dok se u Kutini odrzavala Konvencija HSP-a u prostorijama Dalmatinske akcije, tada trece po snazi stranke u Dalmaciji, eksplodirala je bomba. I u ovom slucaju protagonisti su isti kao i u slucaju HSP-a, odnosno hrvatske tajne sluzbe. Dalmatinska akcija osnovana je 1990. a nakon ulaska u sabor 1992. na zajednickoj listi sa IDS-om i RIDS-om biljezila je rast popularnosti i sve veci broj clanova. HDZ-ova vrhuska nije zeljela da se u Dalmaciji dogodi slucaj «Istra» te su postavljanjem bombe htjeli kompromitirati vodstvo stranke i njene ciljeve. Slucaju bomba prethodili su unutarnja neslaganja te agresivni govor predsjednika Hrvatske i HDZ-a Franje Tudjmana na svjecanoj sjednici Sabora 23. rujna 1993. na kojoj je regionaliste oznacio kao najvece neprijatelje hrvatske drzave. Iako je istraga tek bila pocela Tudjman je u interviewu Slobodnoj Dalmaciji od 11. listopada 1993. izjavio da «istraga upucuje da su atentat organizirali ljudi iz najblizeg vodstva DA» i «da je rijec o kriminalno-teroristickoj akciji koja je imala zadacu da kompromitira demokratsku vlast u Hrvatskoj».
Valja napomenuti da je slucaj bomba u Splitu radi svoje zvucnosti trebao medijski prekriti stranacki puc u Kutini jer mala je vjerojatnost da se na politickoj sceni u jednom jedinom danu uniste dvije oporbene stranke.
Sudjenje clanovima Dalmatinske Akcije odvijalo se na Vojnom sudu (!) u Splitu a manjkavosti u montiranom procesu bile su vise nego ocite. Slucaj je zakljucen tek 2000. godine oslobadjajucom presudom. Iako su HSP i DA bile na suprotnim stranama politicke arene veze ih cinjenica da je nad obje stranke izvrseno politicko nasilje i vodjen dugotrajni proces te su obje medijski marginalizirane. Instaliranjem trojanskig konja Djapica u HSP, HDZ je dobio ispriku pred medjunarodnim cimbenicima za svoj ekstremizam te je uvijek mogao uperiti prstom prema njima kad bi se kritika odnosila na njih. Isto kako je formiranjem Nove hrvatske desnice «legalizirano» djelovanje proustaskog djapicevog HSP-a. HSP je pod vodstvom UDBA-sa Djapica postao HDZ-ov satelit a Dalmatinsku akciju je trebalo unistiti i time onemoguciti bilo kakvu regionalizaciju te formiranje Dalmacije kao jake i bogate regije. Dalmatinska je akcija dokrajcena Manolicevim intervencijama pocetkom 2001. nakon cega je dio predsjednistva DA poslao zahtjev nadleznom Ministarstvu za brisanje DA iz registra politickih stranaka. Pravaska scena je dozivila cjepkanje bas kao i ona regionalisticka te se jos za dugo ne vidi neka jaka snaga koja bi se mogla suprostaviti bipartitnoj diktaturi HDZ-a i SDP-a
.
utorak, 18.09.2007.
Zaboravljeni rat
Amerika nastavlja muciti Somaliju, vec ionako devastiranu u svim pogledima, koristeci etiopijske trupe i teroristicke trupe podupirane CIA-om i ostalim zapadnim obavjestajnim sluzbama. Svakog dana umire stotinjak osoba, vecinom civili. Dato objasnjenje da se treba boriti protiv Al Qaidinog terorizma samo je jedno od ad hoc opravdanja za agresije koji imaju za cilj da sprijece da vlast vladajuce elite bude stavljena u pitanje.
Jucer u Vietnamu, Kambodji i Laosu, danas u Somaliji, Iraku, Afganistanu i mnogim drugim zemljama. Radi se o situaciji u kojoj se na stanovnistvo, koje zeli samo zeli odluciti o svojoj buducnosti, salju jake vojne snage za koje znaju da ih me mogu pobijediti ali nastavljaju borbu ne prihvacajuci njihovu vlast. Koja je razlika izmedju Vietnama jucer i Somalije danas?
Jucer se mala zemlja pokornih seljaka digla protiv vlasti bogate i jake zemlje. Danas jedna mala zemlja naseljena sa manje od 10 milijuna ljudi trpi iste unistavajuce napade, nemilosrdne i nehumane. Jucer su neki komentatori govorili o «domino efektu» ili o strahu americkih vlada ako bi se jedna mala drzava uspjela osloboditi americkog jarma prouzrokovala bi efekt koji bi prouzrocio slom americke dominacije. Jucer se govorilo o borbi protiv «komunizma» a danas se govori o borbi protiv «terorizma». Jucer su milijuni osoba cijelog svijeta protestirale protiv rata u Vietnamu a danas nitko pojma nema sto se uopce u Somaliji dogadja. Vazna razlika izmedju jucer i danas je: da je veca sposobnost vladajuce elite da stvarnost ucini malo razumljivom na taj nacin da se javnost ne moze sa sigurnoscu staviti na stranu zrtve. Jucer su svi znali tko je bio Ho Chi Minh, i da se on borio protiv kolonijalizma kroz ideale proistekle iz komunizma. Danas se ne moze govoriti da u Somaliji ili Iraku postoji neki Ho Chi Minh. Ali postoji otpor naroda i vjerovatno neki Ho Chi Minh za kojeg ne znamo.
etiopijske trupe
Razlika izmedju Vietnamske situacije i ove u zemljama koje su napadnute danas je u sposobnosti agresora da sakrije pravu istinu i da uspije nagovoriti javnost da je rat potreban i neizbjezan. Koncept terorizma im je omogucio tu sposobnost. U stvari, buduci da ga se ne moze tocno definirati propagira ga se kao spoj svih mogucih okrutnosti, cineci neprijatelja tako divljim i nehumanim pa rat ispada biti neka vrsta humanitarne intervencije. Uopce se ne govori da terorizam ne postoji jer je upravo suprotno: postoje brojne teroristicke skupine potpomognute zapadnim obavjestajnim sluzbama i postoji terorizam kojeg mozemo definirati «maskiranim» tj. onaj koji se»sverca» pod humanitarne operacije. Mislim na sve ratne operacije okupatora ili na bombardiranja koja i u ovom momentu teroriziraju i ubijaju somalsko stanovnistvo. Sto je to ako ne terorizam?
Sposobnost vladajuce elite da sakrije ili mistificira stvarnost tako da je ucini neshvatljivom ili potuno laznom dosegla je nivoe kao nikad do sada. Ova njihova sposobnost razlog je da trgovi nisu puni manifestanata kao za vrijeme vietnamskog rata.
Danas se siri samo verzija o ratovima koju daju agencije ciji vlasnici upravo poticu te iste ratove. Posljedicno, u prvom planu je uvijek strasni neprijatelj koji mrzi zapadadnjacku kulturu. Primitivni neprijatelj, okrutni barbar, koji sijece glave i koristi se nasiljem da zadovolji svoju zedj za krvlju. Steta sto se ne govori da su te iste osobe koje odrubljuju glave civila podupirane od strane onih koji ih proglasavaju nehumanim i teroristima.
Vratimo se na somalijsku situaciju: dnevnici govore o «gradjanskom rat» i o slaboj vladi koja ne uspijeva stvoristi sigurnost i zastititi civile. Zatim govore o grupama za koje se strahuje da su «povezane sa Al Qaidom», i dakle o americkoj humanitarnoj intervenciji. Ove vijesti koje vidimo na TV-u su dobivene od istih onih koji su zeljeli rat. Radi se ili o slikama sa repertoara (ponekad se odnose na druge africke ratne zone a ne na zemlju o kojoj se izvjestava) ili o borcima koji pucaju za racun okupatora. Preko slika Afrikanaca u civilu koji pucaju zeli se pokazati kako se radi o grupama koje su u ratu jedna protiv druge ali u stvarnosti ne radi se o osobama koje su dio otpora. Drugim rijecima, pokazuju se slike Afrikanaca koji ratuju da bi se dalo naslutiti da je tamo gradjanski rat ali se ne govori da su te osobe u sluzni snaga okupatora, poduprte da bi stvarale strah i obeshrabljivale vladine protivnike. Ocito je da ovi prilozi vijesti nikad nisu napravljene od strane lokalnih novinara jer bi se odmah saznala istina.
Takozvana «slaba vlada» je marionetska vlada zeljena od strane americke vlade da bi se sprijecilo sastavljanje prave vlade a gospodari rata su razne teroristicke grupe koje sluze za sijenje straha. Da bi se bolje razumjelo ulogu i prirodu gospodara rata, mozemo naci analogiju u strahu koji stvaraju mafijaske organizacije.
Za vrijeme rata u Vietnamu, americki neprijatelj je bio narod sa tradicijom zajednice, koji je toliko patio za vrijeme kolonijalizma i drugog svjetskog rata da je trebalo stvoriti sistem koji bi sprijecio povratak tih patnji. U somalijskom slucaju radi se o narodu koji bi htio stvoriti sistem koji se bazira na islamskim vrijednostima solidarnosti koji bi bio autonoman u odnosu na zapadnjacki sistem. Drugim rijecima, radi se o samoodredjenju koji ukljucuje financijski, ekonomski, a narocito kulturni sektor. Somalci su svijesni kriminala pocinjenog od strane elite koja je na njih ovih dana poslala najokorjelije kriminalce te same somalce proglasila «teroristima». Ovakva situacija nam ne dozvoljava da shvatimo kakva je stvarna situacija u Somaliji i uvjerava nas da je potrebna eventualna vojna intervencija zapadnih zemalja. Teroristi protiv kojih se Washington navodno bori su u stvarnosti oni koji terorizam ne bi zeljeli ni u kakvom obliku, dok je u Somaliji (i u drugim podrucjima gdje se nalaze americke trupe) terorizam organiziran i financiran od strane onih koji imaju interes da izbiju ratovi i da terorizirau stanovnistvo, dakle agresori. Somalci protestiraju i dizu se cak i protiv UN-ovih «Plavih kaciga» i protiv «Zelenih kaciga» Africke unije, jer znaju da su iza ovih organizacija uvijek isti mocnici. Uostalom, koji je motiv militarizacije ako ne onaj da se stanovnistvo drzi pod kontrolom.
Islamisticki sudovi okupljaju ljude koji bi zeljeli realizirati novi ekonomsko-politicki sustav ali ih je americka propagandisticka masinerija proglasila «teroristima» da bi mogli dobiti «dozvolu» za ubijanje. Na pocetku etiopijsko-americke agresije proslog prosinca glavni predstavnici Sudova su pobjegli, iz razloga da izbjegnu da okupatori ubijaju civile, ali videci nivo destruktivnosti americkih snaga koje su nastavile bombardirati i ubijati vratili su se potpomognuti stanovnistvom koje je reorganiziralo otpor. Islamisticke milicije su narodne i ne kontolira ih nijedan Gospodar rata ni nijedan terorist Al Qaide, bas suprotno od onoga sto tvrde zapadni mediji. Ocito je da vladajuca elita ima medijsku moc zbunjivanja i sakrivanja onoga sto bi trebalo biti vidljivo.
Sjetimo se veljace 2006. kada je CIA organizirala operativne planove sa ih oslabi i napadne somalijske vlasti priznate od naroda. Npr. Stvorila je Savez za uspostavu mira i borbu protiv terorizma koji je ujedinjavao Gospodare rata protiv Islamistickih sudova. Mogadishu je bio prisiljen trpiti zestoke borbe sve dok Islamisticki sudovi nisu uz podrsku stanovnistva uspijeli okupirati dio somalskog teritorija i stvoriti koristan politicko-ekonomski sustav i boriti se protiv siromastva i gladi, garantirajuci sigurnost i mir. SAD su pocele pripremati protuudar. Organizirali su jaku propagandu koja je definirala teroristima sve islamisticke formacije, pripremili su u Etiopiji ratni plan njihovog protjerivanja i povratak na vlast gospodara rata, instalirajuci marionetsku vladu Abdullaha Yusufa. CIA je radila i na eliminaciji najistaknutijih clanova islamistickih sudova kao Hersi Abdi Ali i Abdulkadir Yahia, osobe koje su Somalci voljeli jer su se brinuli za humanitarna pitanja a ciji je misteriozni nestanak bacio u ocaj cijelu somalsku populaciju.
U prosincu je dogodila etiopijsko-americka agresija, bjezanje Sudova, povratak Gospodara rata i kaosa, i na kraju uspostavljanje marionetske vlasti koja dopusta Amerikancima nastavak bombardiranja i ubijanja stotine ljudi, krivih samo sto su zeljeli izbjeci njihovu vladavinu. Danas svatko govori o «zaboravljenom ratu« primjecujuci koliko se malo govori o stradanjima i patnjama somalskog naroda. Malo ljudi zna da su u samo dva dana, od 29. ozujka do 1. travnja u Mogadishuu ubijeno 1089 osoba, ranjeno 4334 a najmanje 57 000 ih je prisiljeno pobjeci. Trupe Savezne tranzicijske vlade su odlucile masakrirati bez milosti sve svoje protivnike a posljednje ofenzive su gadjale stanovnistvo Mogadishua sa zemlje i iz zraka, potpomognute etiopijskom vojskom.
Takozvani «gradjanski rat» je u stvarnosti rat americkog terorizma protiv somalskog naroda koji je jedini zrtva destruktivnog bijesa okupatora. Somalski civili zive u strasnim uvjetima kako objasnjava novinar Abukar Albadri: "Bolnice su krcate ranjenicima, transporti su u blokadi, opskrba elektricnom energijom ne funkcionira, pa cak ni telefonske linije. Sve su ceste blokirane pa se cak ne moze ni pobjeci iz grada».
I Reutersov novinar Sahal Abdulle, situaciju opisuje kao strasnu: «Etiopljani su ispaljivali kacuse i tukli topovima po kucama, bez da se obavijeste civili uzrokujuci tako neodredjen broj zrtava i desetke ranjenih... Medju zrtvama je najmanje 5 vojnika, ali nije jasno jesu li etiopljani ili somalci. Lesevi dvoje vojnika vuceni su ulicama prije nego sto su zapaljeni. To je jedan od znakova kako je populacija psihicki umorna situacije u kojoj pobunjenici i somalsko-etiopske trupe ratuju unutar grada, ne stedeci ni bolnice ni rezidencijalne dijelove».
Ova svjedocanstva, iako konfuzna i nesigurna, opisuju nam tragicnu situaciju u Somaliji u koju im je nametnuo Washington da bi izgubili svaku nadu u samoodredjenje.
somaliland
Cilja se na masovnu militarizaciju zbog cega su bile mobilizirane i africke trupe. Kako tvrdi novinar Paddy Ankunda u ovom se trenutku vise od 1500 ugandskih vojnika nalazi u Mogadishuu dok bi u Somaliju trebali doci kontigenti iz nekih africkih drzava ciji bi se broj trebao kretati oko 8000.
Militizacija znaci pogorsanje situacije i proglasavanje ratnog stanja, dok je rat u stvari poceo da bi se izbjeglo priznavanje autonomije od strane Zapada. Zapadni mediji govore o »stabilizaciji sigurnosnog stanja» ali skrivaju da trupe koje su poslane u Somaliju (UN ili AU) pucaju po civilima, za sto se sigurno ne moze reci da je»unosenje sigurnosti». Sigurno je da somalci ne mogu podnijeti stupanj militariziranosti veci od onog koji trpe zadnjih godina. Na dolazak trupa AU reagirali su s neprijateljstvom kao sto su ucinile i 1993. kada su bili prisiljeni trpiti okupaciju od strane UN-a i americkih marinaca koji su mucili i ubili tisuce osoba.
Danas je somalski narod prisliljen zovjeti u jednoj subrealnoj situaciji koju Albardi ovako opisuje:
Situacija u Mogadishuu je gora nego za vrijeme gradjanskog rata, svaki put kad se izlazi iz kuce to se radi na vlastitu odgovornost i bez da ste sigurni u povratak kuci. Veci dio trgovina je zatvoren, skole ne rade a vecina stanovnistva je pobjegla iz grada. Egzodus je tako masovan da su se troskovi prijevoza udvostrucili, bilo da se radi o zrakoplovima ili minibusevima. Svakog sata, u svakoj ulici, pripadnici milicije kradu, ubijaju... Etiopske i somalske trupe stite same sebe, kao sto to rade i trupe AU. Policija pod isprikom da sakuplje oruzje upada u kuce i krade radio, televizije, novac, sve sto nadje.
Da se podupre verzija o «gradjanskom ratu» govori se da Islamisticki sudovi huskaju narod protiv Vlade ali ne govore o tome sa je Yusuf suradnik agresora. I somalska djeca su sposobna razlikovati onoga tko je zelio ovaj rat i onoga koji se bori za dobro somalaca. Propaganda nasih medija ne dozvoljava nam da vidimo istinitu somalsku stvarnost kao sto nam ne dozvoljava da vidimo i mnoga druga pitanja koja su nam puno bliza od Somalije.
