Drustveno odgovorna ekipa

Mnogi od nas bi na pitanje što je glavni cilj poduzeća rekli profit. I ne možemo reći kako je taj odgovor pogrešan, ali u današnje vrijeme stvar je malo kompliciranija. Društveno odgovorno poslovanje je tema koja se sve češće nameće i o kojoj se raspravlja, a takav način poslovanja trebao bi postati standard u poslovnom svijetu. U naslovu ovog bloga postavljeno je pitanje ili dilema s kojom se suočavaju kompanije pri donošenju nekih strateško važnih odluka. Međutim, je li uistinu potrebno birati između dvije opcije ili je moguće imati „i ovce i novce“? Profit je poduzeću nagrada za uspješno poslovanje i omogućuje mu daljnje ulaganje i održivost na tržištu te je neophodan ukoliko poduzeće želi ostati na životu. Ako pitamo vlasnike ili dioničare, cilj je da taj profit bude što veći, ono što nazivamo maksimizacijom profita. Najjednostavnije rečeno, to bi značilo maksimalne prihode uz što manje troškove.
Svjedoci smo vremena u kojem možemo vidjeti ogromne štete koje su učinjene na našem planetu, od onečišćavanja vode i zraka do uništavanja prirodnih staništa biljaka i životinja. Možemo vidjeti potplaćene radnike, diskriminaciju na temelju rasnog, spolnog, religijskog ili nekog drugog obilježja. Takav pogled na svijet u kojem je cilj dobiti što više, a uložiti što manje, doveo je do problema gotovo svih vrsta, od etičkih, moralnih, ekoloških, društvenih do mnogih drugih. U današnje vrijeme, osviještenost oko spomenutih problema sve je izraženija i prsti se upiru u glavne krivce koji se moraju mijenjati. Odgovornost kompanija je danas zaista velika, obzirom da je njihov utjecaj i moć u modernom društvu veći nego što ga imaju neke razvijene države. Najveće svjetske kompanije zapošljavaju na stotine tisuća radnika, imaju proizvodne pogone na gotovo svim kontinentima i kao takve moraju biti aktivno uključene u sva društvena pitanja jer na njih imaju izravan utjecaj. Tako moćnim kompanijama kazne za neodgovorno ponašanje predstavljaju samo još jednu stavku na listi troškova koju neće previše osjetiti na konačnom rezultatu, ali ako se takvo ponašanje počne osuđivati i ako ljudi počnu svjesno izbjegavati neodgovorna poduzeća, možemo se nadati promjenama i boljoj budućnosti.
Cilj je pokazati vlasnicima ili donositeljima odluka kako veći troškovi uloženi u smjeru društveno odgovornog poslovanja mogu dugoročno donijeti i veće profite. Više zadovoljnih radnika znači i veću produktivnost, više ulaganja u zaštitu okoliša, sport, kulturu, ili bilo koji drugi aspekt društva znači i bolji imidž poduzeća, što donosi više kupaca i na kraju veći profit. U takvom svijetu i društvo i poduzeće imaju koristi, međutim to je dugotrajan proces u kojem svako od nas ima dio svoje odgovornosti.

Crno bijeli svijet, stih ili nedostižna pozicija onoga što je oko nas? Postoji li uopće svijet u samo dvije boje koje stoje po strani i nikad se međusobno ne uprljaju?
Što dobivamo kada iz svega izuzmemo filozofiju i stavimo se u okvire ekonomskog svijeta, a svijet s makro razine svedemo na puno manje faktora kojima damo jedan zajednički nazivnik, a to je poduzeće?
Poduzeća i njihova uloga u društvu kroz godine je rasla, a danas su ona postala svojevrsni sinonim globalizacija i kapitalizma. Kroz godine i drugu povijest, poduzeća su uvijek sa sobom nosila i veliki utjecaj na društvo. Vođeni jednim ciljem, a to je ostvarenje profita, stvorila su niz negativnih asocijacija. U dokumentarnom filmu The Corporation, poduzeća koja su zasjala na crnoj listi društva proglašena su trulim jabukama, ali uz naglasak kako ostale koje su i dalje jestive, zrele i dobre ne treba odbaciti i staviti u isti koš.
Može li nas stvarno nekoliko trulih jabuka natjerati da bacimo cijelu kašetu? Vrlo vjerojatno to nikada ne bismo napravili, vrlo vjerojatno bismo odbacili samo one loše i nastavili dalje, s kašetom i jabukama.
Međutim, gledamo li i dalje na sve ovako metaforički, nalazimo se u svijetu kada ta jedna jabuka ne utječe samo na tebe ili samo na mene, ta jabuka se sastoji od puno više života. Onih koji se od nje istovremeno hrane i koji joj istovremeno daju život.
Poduzeće nije jedan čovjek, nije grupa, ono je postalo cijelo društvo. Zapravo, oduvijek je to i bilo, a danas se više nego ikada ne natječe samo za brojke na papiru, valute, natječe se i za ljude.
Nitko ne želi pokušati biti trula jabuka koja će se sakriti u kašeti i proći neopaženo, danas se svi trude biti ona najsjajnija koju će svi htjeti i poštovati. No, negdje između redaka ponovno se svodimo na isto, borbu, s malo izmijenjenim scenarijem.

Na kraju dana sve se svede na isto. Ništa nije crno ili bijelo, nitko nije dobar ili loš i svi mi uvijek na ramenu imamo anđela i vraga koji se jave s vremena na vrijeme, samo je pitanje kome ćemo dati da bude glasniji.