borac

četvrtak, 21.02.2008.

zamisli...

Prijatelj mi je rekao zanimljivu stvar o kojoj je razmišljao zadnjih dana.
Zamisli da ti dođe predsjednik Hrvatske i kaže: «Od danas, šaljem te u Italiju da budeš Hrvatski veleposlanik».
Ti stojiš u čudu i ne možeš vjerovati. Kakva čast! Koliko povjerenje koje je dano tebi.
Donosiš odluku, od danas nosim samo lijepa odijela, uređujem se dobro, ponašam se uglađeno i dostojanstveno… «Ja sam predstavnik i tako se trebam ponašati» - vrti ti se u glavi.

Prijatelj me upita, kako započinješ molitvu?
- Prekrižim se, naravno.
- Dobro, - kaže on. A što kažeš kada se križaš?
- U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.
- Točno, - kažeš: « U ime…» - to znači da si poslan u nečije ime, to znači da te netko izabrao da budeš Njegov predstavnik u ovoj zemlji, gradu, mjestu.
Zamisli kolika je to čast! Da li si ikada razmišljao o tome?
Ti si tu u Njegovo ime. Kolike li časti!

Idi u Njegovo ime i budi Njegov živi svjedok!


malo sam se potrudio i bacio spot na Jubito... bit će ih još...

četvrtak, 14.02.2008.

Život poslije ljudi

Upravo sam pogledao dokumentarni film pod nazivom «Life after people» (život nakon ljudi).
Priča počinje kratkom rečenicom, - što kada jednog jutra na Zemlji ne bi bilo više ljudi. Populacija Zemlje = 0.
Krenuli su lagano, prvih dana što bi se događalo, kako bi se snašli kućni ljubimci, da li bi nestalo struje ili bi nuklearke diljem svijeta eksplodirale… sve moguće scenarije su pokrivali i vrijeme je prolazilo. Godine, desetljeća i stoljeća, svi tragovi o našem postojanju polako su nestajali. Sve željezne građevine tijekom vremena bi zahrđale i propale, svi betonski stupovi, neboderi, mostovi polako bi posustajali pod naletima vjetra, kiše i soli, te bi polako i oni nestajali. Drvene kuće bile bi uništene od moljaca, knjige bi se pretvorile u prašinu, a «vječni» CDovi i nove tehnologije, također bi pokleknule pod zubom vremena. «Što bi iza nas ostalo?», pitao je komentator. Sve stvari za koje smo toliko sigurni da bi trajale ipak bi nakon nekog vremena iščeznule.
Pred kraj filma sam zašutio i počeo razmišljati. Da li je ovaj svijet ono za čime svi čeznu? Hoćemo li živjeti vječno na ovoj zemlji? Ili možda ipak ima nešto više, nešto dugotrajnije i vrjednije od čeličnog ili betonskog spomenika koji svi žele.
«Sjeti se da si samo putnik na Zemlji, tvoj Dom nije ovdje», iz podsvijesti mi govori glas koji me ohrabruje. Koji mi daje nadu da ipak nije sve prolazno i kratkotrajno. Postoji mjesto prema kojem se krećem ovim putem koji se zove Zemlja.
Jedini trag koji će zauvijek ostati zapisan jeste ljubav prema drugome. Zapisan u srcu onog drugoga kojeg si volio do kraja, bez pitanja bez uvjeta i bez zamjerki. Na tom mjestu ne postoji ta hrđa, korozija, vjetar ili sol koja će to nagristi i uništiti. To će mjesto zauvijek imati tvoj spomenik od neuništivog materijala – za vječnost!

nedjelja, 03.02.2008.

Usamljeni...

...Ljudi su usamljeni jer često grade zidove umjesto
mostova...




Naišao sam na izreku u jednoj prezentaciji, i usjekla mi se u misli...
Premda često druge okrivljavamo za svoju usamljenost, najčešće smo sami krivci mi.
Kako kaže pjesma:
"Love can build a bridge!
Between your heart and mine!"

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv