borac

srijeda, 19.07.2006.

Ne volim

Ja stvarno ne volim licemjere. To je ono što stvarno najviše ne volim.
..
.
ustvari.
.
.
ima jedna stvar koju ne volim više od toga.

A to je kada shvatim da sam ja licemjeran!

subota, 15.07.2006.

Bože, podaj mi...

- Mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti,


- Hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti,


- Mudrost da razlikujem jedno od drugoga!

utorak, 11.07.2006.

Ja to mogu!

Ako se vidiš poraženim, onda to i jesi;
Ako misliš da ne smiješ, onda i nećeš smjeti;
Ako želiš pobijediti, ali misliš da ne možeš,
Gotovo je sigurno da i nećeš uspjeti.
Ako očekuješ poraz, već si izgubio:
Jer svijet nam otkriva
Da uspjeh započinje samo dobrom voljom;
Sve je pitanje stanja tvoga duha.
Životne bitke ne dobivaju uvijek
Samo najjači i najbrži ljudi.
Prije ili poslije, pobjednik je onaj
Koji misli da može pobijediti.

nedjelja, 09.07.2006.

Ljubav je zakon

Teškom mukom Marko je otvorio oči. Potpunom nezainteresiranošću pogledao je na sat koji je pokazivao točno podne. Samo je lagano okrenuo glavu i tiho promrmljao: «Pa što se uopće imam dizati.» I stvarno, imao je pravo. Bio je vruć ljetni dan, pravi slavonski. Nigdje ni tragu vjetra, oblaci su u strahu pobjegli, a vrućina je nesmiljeno rasla i ubijala svaku misao koja nije bila vezana uz nju.
Ostavši ležati još kojih par minuta, počeo se lagano dizati iz kreveta, ali zajedno s njim počela su se rađati i ona pitanja koja je često (neuspješno) htio maknuti iz svoje glave. Naime, Marko je bio student bez djevojke. Samom tom činjenicom, sve ostalo je gubilo smisao i bljedilo s usporedbom da je on još uvijek sam. Pa zgodan sam, lijep, pametan, ali zašto me nitko neće? – bilo je to pitanje koje si je postavljao svakih par minuta. «Zašto me nitko neće?», naravno onaj «nitko» nije zapravo bila neodređena osoba. Bila je to vrlo određena osoba, sa imenom i prezimenom. Osoba koja ga je svojim pogledom mogla natjerati da napravi trostruki salto u trenu, da skoči dva metra u vis, ali i da mu pokida srce u samo jednom pogledu koji ne bi trajao dulje od pola sekunde. Neki bi zlobnici rekli: «Pa to je samo teenagerska zaljubljenost», neki bi možda to rekli, ali ne Marko. On je duboko uvjeren da je to prava ljubav, i svatko tko bi se tome suprotstavio brzo bi bio uvjeren u suprotno.
Predavanja su prestala, odmor je počeo, prijatelja nigdje nema, vrućina i dalje ne da disati. To je opis dana koji je počeo odmicati. «Kako dosadan dan»- pomislio je Marko. «Opet ću cijeli dan sjediti na kompu i umirati od dosade, a navečer… eh, navečer će tek biti divno. Pola prijatelja više nije u gradu, a ostala polovica ima djevojke. Baš divno, svi će se pretrgnuti da me pozovu van.»- dosta sarkastično zaključivši zadnju rečenicu. Uzevši u ruke svoj novi mobitel, lagano je krenuo listati po imeniku. Od slova A do slova Ž. Naime to je bio plan, ali plan se naglo izmijenio. Došao je do slova M i neočekivano zastao. Na njegovo iznenađenje, među 350 imena u imeniku našao je ime «one» djevojke. Nakon početnog šoka, pokušao je vratiti film i sjetiti se kada je nabavio taj broj. Pokušavao se sjetiti, ali misli su se stalno vraćale na onaj nezaboravni osmijeh koji se krije iza tog broja i imena. Odustavši od daljnje potrage za tragovima, misli su počele raditi punom parom. Počeo je smišljati kako i što sada. Pa ovo nije očekivao, ovo je bilo kao munja usred sunčanog dana.
Naravno, da sada uzme i nazove broj, to bi bilo malo luzerski, jer ona bi to odmah prozrela i lagano ga otpirila. A i on sam bio je ipak pre lukav za takve stvari. Morao je smisliti plan koji će biti neprobojan. Počeo je smišljati rečenice, razgovore i teme koje bi mogao pokrenuti. Brzo je uzeo papir i zapisivao svoje misli i super rečenice koje bi ušle u završni bubanj za izbor glavne spike. Sjedio je i bjesomučno pisao, šarao, križao, crtao i lagano počeo gubiti živce. «Da. Da. To mora biti danas! Moram se javiti danas!»-pomislio je. Čvrsto odlučivši da će joj se javiti večeras, pogledao je na sat. «Pa, molim!!! Odakle sad to! Pa to je nemoguće»- pomislio je, ali i izderao se iz svega glasa. Informacije radi, bilo je već 20 sati. Vrijeme je proletilo neprijateljski brzo. Kao da se urotilo protiv njega i njegovih nauma.
Odloživši (bacivši) olovku na pod, naslonio se na stolicu i potpuno nemoćan zatvorio oči, pomislivši još jednom: «Eto, znao sam. Sve je protiv mene. Pa kako li sam samo uopće mogao pomisliti da će mi se nešto dobro dogoditi.»
I dok se tako kupao u svom samosažaljenju, začuo je poznat zvuk. Par sekundi nije se mogao sjetiti što je to, pa ga je pokušao i ignorirati, ali onaj mali dio mozga koji je još uvijek funkcionirao, počeo je signalizirati. «Pa to je moj novi mobitel!» Upravo tada je stigla poruka na onaj novi mobitel. Brzo je otrčao do novog mobitela i počeo tipkati. Od silnog uzbuđenja i nepoznavanja mobitela skoro je obrisao poruku. Kada je ipak preživio tu (zamalo) katastrofu, brzo je počeo čitati poruku. «Nemoj planirati izlaske van večeras. Ja i mojih par frendova ćemo doći po tebe pa ćemo prošetati po promenadi. Vidimo se u 22h». «Pa to je divno.» -opet je pomislio dosta zlobno. «Od svih dana oni su odlučili doći danas. Kako mi je krenuo dan bilo bi najbolje da ja zaboravim na sve i jednostavno odem s njima i gotovo. Jer ako bih je nazvao, sigurno bi netko našao neki –ultra-mega-važan razlog da mi prekine razgovor i da sve upropasti.»
Sjeo je na stolicu, duboko uzdahnuo i rekao: «Pa što onda! Pa neću se sada upucati zbog toga!» (u pozadini, daleko i tiho čula se pjesma: que sera, sera, what ever will be, will be…)
Samozatajno se nasmijao i po prvi puta u danu, stvarno je ima osjećaj da se opustio. Prvi puta, kada je prihvatio da ne može imati sve pod kontrolom, uspio je mirno sjesti i zažmiriti.
Došlo je 22h i zazvonilo je zvono na vratima (probudivši starije članove obitelji). Laganim koracima došao je do vrata i otvorio. Bez velikih pozdrava i ceremonija uzeo je novčanik i mobitel i tiho izašao van. Izlazak je bio čisti prosjek. Šetanje, malo zafrkancije i na kraju klupa na promenadi i ismijavanje ljudi koji prolaze. Inače bi to bio izvrstan izlazak, ali danas ne. Danas je nešto nedostajalo i on je to duboko znao.
Sjeo je na rub klupe i tiho sjedio, ne obazirući se previše na šale koje su stizale od ljudi kraj njega.
Zaljubljeni parovi su šetali kraj njih, zagrljeni i u svom nekom filmu. Marko je to samo tiho gledao i šutio. Za razliku od njegovog društva koje je uvijek uspjelo pronaći neku manu i glasno to prikazati da ih cijela promenada čuje.
«Gle, kako čudno hoda! Pa ova cura nije ni znala da izlazi s pingvinom!
Pogledaj ti ovo! Ovo dvoje izgleda ko Stanio i Olio.» Smijeh i podrugivanje se širilo i bilo je pravi uspjeh. Dečki su danas očito bili u elementu.
Ali danas Marko nije bio s njima. On je bio u svom filmu i svaki tren je htio pobjeći i reći svima: «DOSTA!». Ali onaj ljudski obzir je pobijedio i Marko je ostao sjediti.
I dok su se ljudi tako redali, kao na streljani, naišla je jedna djevojka – i to sama. Zamišljena djevojka u svom filmu, nasmiješena (i sa početnim slovom imena M). Kakva li je to pogreška bila, pomislio je jedan od dečki. Sad kad ju počnemo rešetati, bit će joj bolje da se nije ni rodila.
I taman kada je izrekao prvu od uvreda, Marko je podigao pogled i srce je stalo.
Tada kao da se vrijeme usporilo. Njegove misli su jurile kao brzi japanski vlakovi. Odvrtio je cijeli film, sve rečenice, sve misli koje je imao i na kraju kada je trebao nešto izabrati, samo je zastao i bacio sve u koš. Ništa od onog zamišljenog nije bilo važno.
Ustao se i rekao: «DOSTA!!!».
Svi su ušutjeli i zbunjeno gledali u još zbunjenijeg Marka. Šutjeli su dvije sekunde, a onda je Marko prišao djevojci, i rekao: «Oprosti nam što smo te uvrijedili. Nismo to htjeli.» Zastao je i čekao je osudu. Gledao je «smrti» ravno u oči i očekivao smrtnu kaznu.
Odjednom su se oči pune suza, koje su trebale eksplodirati i ubiti svakoga tko im se nađe na putu, zatvorile i to je bilo to. Osmijeh je polako pobjeđivao suze i povrijeđenost. I tada se čuo tihi glas: «Dobro je Marko. Opraštam vam.» Uhvatila ga je nježno za ruku i primakla se. Blago ga poljubila u obraz, okrenula se i tiho nestala.
Marko je ostao stajati i gledajući njen obris kako se udaljava, samo je tiho, jako tiho prošaptao: «Ljubav je zakon!».

petak, 07.07.2006.

svitli

…Pa mi svitli, da znam di ću za života okrenit glavu…

Iako je sunce i vedro je. Iako je sunčano i sve izgleda lijepo, ipak…

Ipak - Ti mi svitli da znam di ću okrenit glavu.

Ne želim se usred sunčanog dana izgubiti, jer ne vidim put.

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?