utorak, 19.08.2008.

I´m back again

I feel good! ...tanananana...
Dubrovnik je ucinio cuda. Osjecam se tako dobro. Ok, osjecala bih se jos i bolje da sam trenutno jos uvijek tamo. Zanemarit cemo to. Iako mi je Karlovac bljak nakon Dubrovnika, opet sam hepi i zadovoljna. Bas sam se tamo nauzivala, nagustala, odmorila, glupirala, smijala,... I sada je ovo bilo ispunjeno ljeto za mene. Sada tek mogu biti sretna i zadovolja. I ja to i jesam. hehe. A jos me u cetvrtak navecer ceka i put u Shpanjoliu. Uzbudenje za to putovanje me nekako proslo, ali vjerujem da cim pocnem spremati onaj svoj ogromni kofer, zbog kojeg su mi ruke u dubrovniku skoro otpale, da ce se vratiti. A kad sjednemo u bus, hjoooj. I tako mene opet nema, neko vrijeme. Onda su dani piva, na kojima necu biti, osim na posljednja 2 dana. I zao mi kaj necu, ali samo malo, onako mrvicu. Ma kaj su dani piva nasprema Spanjolskoj i mom ludom razredu. Mene nikad nema, ja nis ne pisem, ja ne komentiram. Grozna sam. Jednostano ne stizem. A i ovaj post je bio, ono, na brzaka, onako informativni i da izbacim visak energije. ccc. Cim se situacija promijeni (vjerujem vrlo brzo, i to kad skola pocne) Obecavam da cu biti tu. Yep.
A do tada... ah... valjda cemo svi jos uzivati, biti mnogo hepi i iskoristiti ovo malo ljeta koje nam je ostalo.
Ljubim
- 23:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.08.2008.

... ? ? ?

Posljednje zrake sunca su me probudile. Ustanem i pomislim, kako ce napokon biti lijepi dan. Pogledam kroz prozor. Sunce je zaslo pod veliki bijeli oblak, i nema namjeru vratiti se. Kako tipicno. To je moj zivot. Sunce jednostavno bjezi od mene. Vec se neko vrijeme osjecam cudno. Da, cudno. Ne znam to bolje opisati. Ne znam vise sto se dogada oko mene, niti u meni. Polako me to izjeda. Ne znam vise sto osjecam, sto zelim. A to je propast za mene. Moram znati na cemu sam, inace moj mali svijet ne funkcionira. I bas, nesto je u kvaru. Kada god bi isla sloziti kockice svog zivota, rusile bi se sve do jedne. Ponekad polako, no obicno vec na pocetku. Ne mogu vise ovako dalje. Niti sam sretna, niti nekako nesretna. grr... Nekako je sve monotono. Bez boje, bez zvuka. Mrzim monotoniju. Upravo zbog takve jedne nejasne situacije, ne osjecam se dobro. Nije to tipicna tuga, tipicna bedara. Sve je to cudno. Nista ne valja. Veselo i uvijek nasmijeseno djevojche pobjeglo je pod krevet. Skrilo se i zaglavilo. Koji mi je vrag!? Ok, ne znam kaj mi je, ali zasto, zasto? Samo zelim shvatiti zasto se tako osjecam. Razlog mora postojati. Mora. Neprestano o necemu razmisljam. Vjerojatno tu lezi greska. Okrecem sve, kopam, trazim. Moguce da mi odrastanje neda mira. Mozda, a mozda i ne. Previse se nekih briga nakupilo. A ja zelim ostati zauvijek bezbrizno djete. Trenutno to nikako nisam i bojim se da ce tako sad zauvijek biti. Razmisljam o buducnosti. Kako dalje, sto uopce dalje, hocu li uspjeti, sto izabrati...?? Previse odluka moram donijeti koje ce mi odluciti o daljnjem zivotu. Ako samo jednu skiksam, ode sve... heh.
Dosta. Necu vise o tome. Problem je kaj previse razmisljam. Recimo da je. Ma i ovo je samo jedna faza. Nadam se da ce brzo proci i da cu i dalje biti veselo i nasmijeseno djevojche.

Image Hosted by ImageShack.us


Ne moras biti superoptimist, ali tko uvijek vidi crno za njega sunce zalazi vec ujutro.


Veceras idem sa svojim micom na more. Tako da me opet nece biti neko vrijeme. Ali mozda i bolje da se malo maknem. Mozda prode ta monotonija. I onda mi se sunce nece vise skriti iza oblaka.

Nadam se da vas sunce ne zahebava i da vam lijepo sja, da vam je vruce i da uzivate... A ja vas sve bubim mnogo!
- 12:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

design byRuby Nelle