dreamerforever
23.03.2006., četvrtak
Take me to the magic of the moment on a glory night, where the children of tomorrow dream away on the wind of change...
 Prilaziš mi poput neznanca. Čudno kako se ljudi udalje, kako se zaboravi sva ona nježnost, izblijede sjećanja i netko tko ti je tako mnogo značio više nema onaj pogled dok si s njim. Pogled razigranog dječarca kad dobije svoj prvi teleskop, kojem se oči smiju dok pruža svoje znatiželjne ručice da ga dohvati iz tatinih ruku. Kojem od tog trenutka to malo metalno čudo postaje centar svijeta, njegovo najvrjednije blago u otkrivanju novih svemira, dotad posve nepoznatih. Milijunima svjetlosnih milja dalekih. Bajkovitih. Pa gdje je nestao taj sjaj u tvojim očima dok me gledaš? Gdje je ona znatiželja? Otkad više ne sanjaš da ćeš me spasiti jednom kad mržnje i ratovi zatruju ovaj svijet i kad svemu dođe kraj? Ležali smo čvrsto pripijeni jedno uz drugo dok su se na satenu modrog neba, gusto raspoređene, mazile dijamantne zvijezde. Prstom si ostavljao srebrnkaste tragove po nebu, ucrtavao mapu koju smo trebali slijediti na našem putu u spas. U samoću. Ali našu samoću. Raketu si već imao spremnu- malu, taman dovoljnu za nas dvoje, od onog mog žutog kolaž-papira. Samo jedan stisak na crveni gumbić i izgubili bi se u nebeskim prostranstvima. U spokoju svemira tad bi gledali kako nestaje svo zlo. Kako nestaje i najveći uzrok svih zala- sve što je stvorila ljudska zloba, pohlepa, zavist.. Jedan veliki BUM... i sve ono što je stoljećima stvarano, čak i sve ono dobro što su naši preci tisućljećima pokušali sačuvati, nestalo bi u djeliću sekunde, pretvorilo se u prah. Sva povijest. Sva nadanja malih ljudi da će biti bolje. Sva sjećanja, požutjele fotografije iz starih albuma... Ostali bi samo mi. - Ipak, pitala sam te, što bi tada? Zar ti ne bi nedostajao šum mora u sparnu ljetnu zoru? Cvrčci dok režeš krastavce i rajčice za obiteljski roštilj na +40C u hladu kolovoškog podneva, s mirisom soli u kosi? Naš kauč i topla stara dekica dok se vani sprema oluja, grmi i sijeva, i listopadski vjetar kovitla šareno lišće visoko u zraku? - Ne razumiješ, govorio si. Treba sanjati. Tad je sve moguće. Znam da bi stvorili bolji svijet samo za nas. Sklopi oči. Ne čuješ li kako slavuji pjevaju dok trčimo plažama Marsa i crvena mekana zrnca pijeska propadaju pod našim bosim stopalima? Zar ne osjećaš mir svemira? Ne možeš namirisati slobodu? Ne čuješ zvukove kometa koji paraju nebo? Tad se više ničega nisam bojala. Znala sam da ćeš biti moj princ na žutoj papirnatoj raketici, koji će me spasiti kad se svijet bude raspadao. Ali otišao si. Ne mogu vjerovati kojom brzinom mi je sve to prostrujilo glavom. Čitava vječnost u moja dva stidljiva koraka prema tebi. Gledam te i šutim. Tišina nas je uhvatila u svoju mrežu i ne popušta.. Čekam da ti zaiskre oči kao nekad pa da otkrijem da još sanjaš. Da nisi odrastao, izgubio dječju nevinost. Da se ne zadovoljavaš prosječnim. Da još i danas ucrtavaš nove zvijezde u onu našu mapu. Da želiš svom snagom obgrliti sunce. Spavati udobno zavaljen u udubini mladog mjeseca, s onom smiješnom crvenom dugačkom noćnom kapom s medvjedićima (kao iz crtića). - Bok, nasmiješ se. Kako si? Stoljećima se već nismo vidjeli. I u tom trenutku te mrzim. Naravno da znam da se nismo stoljećima vidjeli. Zapravo, prošlo je 462 dana i 8 sati. Naravno da znam kad brojim dane bez tebe. I užasno mrzim to tvoje kulturno javljanje i reda radi izgovorena kao iskrena zainteresiranost za to kako sam. Dao si mi bajku i onda je odnio sa sobom. Pa kako bi bila? Zar očekuješ da ti na to uopće odgovorim? Čemu takva pitanja? To su pitanja za neznance. A ti poznaš moju dušu. Radije me pitaj da li još uvijek sanjam Wa i Tapu. Granice postoje da bismo ih prelazili. Da, još uvijek želim zaviriti iza one crte na obzoru gdje se spajaju nebo i more, otploviti u svjetove čije postojanje nitko ni ne sluti i ne usudi se sanjati da uopće postoje.. - Dobro sam...valjda, promrmljam nekako a da mi glas ne zadrhti. A ti? - Sve pet. Ajde, žurim, ali javim ti se za kavu nekad. Sad sam baš u nekakvoj strci na poslu, ali...Bilo bi lijepo. Hm.. Blijedo se nasmiješ i još dok nestaješ iza ugla znam da se nećeš uistinu javiti. Užas. Te otrcane fraze. Odrastao si. Ili glumiš da jesi. Nadam se ipak ovo drugo. I još uvijek čekam da me potražiš jednom kad poželiš poletjeti. Moja krila su još tu. Jednako sniježnobijela i mekana. Samo sam ih morala spremiti u svoju škrinju s blagom da ih zavidni ljudi ne bi uništili. Ne mogu oni razumjeti ono o čemu sanjam. Ali svaki dan brišem prašinu s njih i pazim da ne zahrđaju. Bilo bi šteta izgubiti dijete u sebi. Ako su ti tvoja krila i ukrali, ne brini. Možeš letjeti i bez njih. Samo treba vjerovati. Zar se ne sjećaš, ta ti si mi to govorio...? Budi Petar Pan zauvijek. Ja ću biti tvoja Zvončica. Samo nemoj izgubiti čaroliju. Molim te.  |
22.03.2006., srijeda
 ..no matter what they say how hard they try to wake me up and bring me back to this cruel world.. |
17.03.2006., petak
how many sorrows do you try to hide in this world of illusions...?
 Dobro jutro, najdrazi moj! Magla.Vozim se u staroj drndavoj petici, krmeljava i naoko hladna kao i stotine drugih u ovoj gužvi zagrebačkog dana...bit će to jos jedan dan bez sunca, znam. Možda čak bude i snijega. Ipak, nadam se da neće. Jer onda neću moći ne misliti na tebe, Srebrni. Želim da me ovaj glupi tramvaj odvede u nepoznato. Zatvaram oči i zamišljam da sam u vlakiću u luna-parku..i sve je čarobno..odvest će me kod čarobnjaka iz oza, u sjajnim crvenim cipelicama ću koračati kroz nepoznato.. To bi zaista bilo lijepo- pustiti da me noge (ili u ovom slučaju tramvaj) vode gdje žele..Daleko od svega poznatog, ma koliko to opasnosti nosilo sa sobom. Ovaj moj svijet je prepun boli i svatko normalan bi želio pobjeći iz njega. Ionako ne može biti gore od već uobičajenog ispraznog odgovora « Da, dobro sam. Sve super». Rekla sam sama sebi, moram naučiti živit bez tebe. Teško je ne čeznuti za tvojim toplim zagrljajem i još toplijim riječima..Kako da to zaboravim kad sam se osjećala kao nikad prije, kao najposebnija osoba na svijetu, kad si me poticao da budem uvijek bolja u svemu šta radim?! Bio si vjetar što mi daje krila... u ovoj šumi betona i čelika u kojoj samo rijetki snivaju zaista:) Bila sam tvoja mala porculanska vaza koju si mazio svojim gitarističkim prstima..Krhka i napukla od onih koji su me slomili prije tebe..a ti si mi vratio stari sjaj..držao me nježno da se ne rasprsnem u tisuće krhotina...Govorili su mi da me već dugo nisu vidjeli tako sretnu. Čak ni dok sam bila u onoj svojoj petogodišnjoj vezi sa svojom prvom ljubavi. I za koju sam mislila da će zauvijek trajati. Nakon njega gurala sam sve koji su imalo pokušavali prodrijeti ispod moje maske uvijek nasmijane, vedre i sretne...A bila sam miljama daleko od toga. Samo šta je lakše bilo pretvarati se da je sve po starom nego drugima priznat da sam beskrajno nesretna..Da venem bez ljubavi kao cvijet bez vode..Kao ruža Malog Princa, imala sam svoje stakleno zvono koje me čuvalo od svijeta. Čak sam i sama sebi pokušavala glumiti da je sve savršeno, jer, da sam si priznala, raspala bi se. A to si nisam mogla priuštiti. I ovako je sve bilo dovoljno užasno..A i nije bilo nikog ko bi pokupio moje dijelove i pokušao ih zalijepiti. Raspad sustava nije dolazio u obzir. Ni pod razno.. I onda si mi se jednom nasmiješio...I još jednom. I tjednima pokušavao doprijeti do mene dok ti nisam odlučila dati sebe, ovako napuklu... («Glumio sam sreću samoćom okovan sasvim da je dobro živjeti sam, prestao vjerovati da postojiš ti, a onda došla si»..:)) A sad te više nema. Na jastuku još miriše tvoja kosa. Ne volim spavati sama. Ali morat ću naučiti. Čak sam to i obećala jednoj meni jako dragoj osobi..Već dok sam to izgovarala, nekako mi se činilo da je to borba s vjetrenjačama...A budući da je to osoba koja me, mogu slobodno reći, najbolje poznaje, nepotrebno je tumačiti nevjericu u njenom glasu na tu moju izjavu. Ponosila sam se sobom što sam to rekla...ali nisam uistinu vjerovala da ću uspjeti. Ipak, prošlo je 27 dana, a ja sam još sama...Ne vraćaš se. Svaka sekunda kao vječnost. Možda ću ipak uspjeti. Osjećam se poput ovisnika koji broji dane dok se ne izliječi...A ja još uvijek nisam ni sigurna da li se želim izliječiti..Nekad posustanem. Ne znam živjeti bez ljubavi..Možda naučim. Mozda te tako lakše zaboravim. Jedino šta sada znam je da te neću tražiti u drugima. Bit ću sama. Ali s tobom u mislima. Nema smisla tražiti kopije kad si ti jedan i jedini. Jedinstveni. Moj Srebrni. Zaokupljam se poslom da ne mislim na tvoje poljupce. I lažem da ne mislim na tebe. Čak i onoj mojoj dragoj osobi sam jučer rekla da ne mislim na tebe. I sebe uvjeravam u to. Šaljem ti najtoplije poljupce, čežnjo moja, zauvijek tvoje sunašce P.S. Sretno večeras, držim fige:) Piskutavi zvuk tramvajskog zvona me vraća u stvarnost. Glupi vozač je upalio grijanje na maksimum i juri prema Prečkom. Okrećem se za svakim crvenim autom i tražim tvoje drago lice. I kome onda lažem da ne mislim na tebe?! Da mi ne fališ?! Dok radim nešto, još i mogu povjerovati u to. Ali čim ostanemo sami, moje misli i ja, vraćamo se tebi. Uzimam handsfree i palim radio da ne čujem svoje misli. Naša pjesma na radiju. Sve se urotilo protiv mene. Oči mi se magle. Srećom, tramvaj staje. Izlazim. Još jedan dan bez tebe. Bolje rečeno, još nekoliko sati bez tebe. Vratila sam se doma, bacila se na kauč i pokušala isprazniti glavu. Upalila zagrebački radio. The sound of silence. Jedna od tebi najdražih. I zapitam se, je li uopće moguće ne čuti taj zaglušljivi zvuk tišine? ...tišine koja me podsjeća da nisi tu. Okrećem drugu stanicu, netko pjeva «i really love you, i really wanna show my love to you.. i need you...» Zar je stvarno nemoguće zaboraviti te? Sad me već debelo čopila melankolija, uvukla mi se pod kožu, u vene... Na rubu plača gasim radio...I ponovo osjećam ono što zvuči kao glupa otrcana fraza- ono cijepanje duše, nemir, knedlu samoće koja me guši.. Čak sam i počela čitati neki glupi roman iz Glorije (dont worry, ne čitam ja to žuto smeće, cimeričino je) kako više ne bi čula jecaje iz najdubljih i najcrnjih dubina onog što sam zapravo ja, onog kakva sam kad skinem sve maske i kad se poruše svi obrambeni zidovi..I ne mogu vjerovat, i glupi roman me podsjeća na tebe. Strašno. Kao, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna..A ovaj izgleda kao da ga je napisao netko ko je prisluskivao naše razgovore, čitao nam misli, osjećaje.. I da sam hladnija od leda, raspala bi se od svega ovog što moju samoću čini još nepodnošljivijom. Duševni mir. Mora da je to divna stvar,ali sve mi se čini da ju još dugo neću postić..Jer, sjela sam za komp igrat glupi solitaire da se maknem od svega..i završila pišući ovaj post...i ubijajući se u nutelli, slanoj od mojih suza...I upalila sam onu stanicu di su bile naše pjesme. Kad je bal, nek je maskenbal! Nek boli do kraja. Hemingway je rekao: «Ne zbijaj nikad sa sobom šale zato što ljubiš nekoga. To je nešto što većina ljudi nije nikada doživjela jer nije imala te sreće. Ni ti je sam prije nisi imao, ali je imaš sada. Ono što ti doživljavaš, to je najvažnija stvar što je može doživjeti ljudsko biće, bez obzira hoće li to trajati samo danas i dio sutrašnjeg dana ili sav život. Bit će uvijek ljudi kojiu će reći da to ne postoji jer to sami ne mogu doživjeti. Ali ja ti kažem da je to istina, i da je ti doživljavaš i da si sretan, pa makar sutra umro...» Što zapravo znači da sam (bila) sretnica. Samo to još moram uvidjeti. It takes time. Dotad ću bjerovati u ono što si rekao- da smo srodne duše....I čekati da se možda vratiš. Možda i postoje happy endovi. A kako sam ja, prema Hemingwayevim riječima, sretnica, šanse za se strelovito povećavaju. . I sjetim se natpisa sa postera u sobi: «Hug your shadow, love yourself and remember this: (...) You'll always be a fighter and a dreamer. Now more than ever you've got to look up deep within your heart and believe..» Eh, kako je lipo živit u iluzijama ponekad. Idem sad. Ne mogu više. Još je jedna naša pjesma uprav na radiju. Previše mi je za danas... Dosta zbrkanih misli. Kome je predugo ili prenepovezano, šta ću mu ja..nek ne čita. |
14.03.2006., utorak
 Evo malo duha Dore da prenesem...al daleko od štikle, Bogu fala:) i puno bliže meni.. Ne, Ja sad još ne vjerujem da ti nećeš biti tu kao nekad šaptati nježne riječi volim te I dok dani prolaze, tužan okvir stvaraju, ja još mislim na tebe I što sad kad ne mogu bez tebe naći mir I gdje sad kad nemam nikog sad ko bi mogao da me utješi Sanjam noći bez tebe, ali još ne vjerujem da te nema kraj mene Ja više nisam siguran gdje tražit ljubav i naći mir Tako ranjen i izgubljen stalno negdje putujem u daljine, tražim te Jer ja ne mogu više bez tebe naći mir I kad nemam nikog sad ko bi mogao da me utješi I sanjam noći bez tebe Ali još ne vjerujem da te nema, da te nema kraj mene |
 Eto da i ja nešto ponovo napišem..Za nove Trnoružice, Snjeguljice ili Pepeljuge danas nemam inspiracije...Prekjučer je Zagreb obukao snježni kaputić..A mene je uhvatila neka sjeta, melankolija...Uvukla mi se pod kožu, ušla u vene... I ovaj glupi romantični snijeg me samo čini još usamljenijom.. Srebrni snijeg je zasuo ulicu Tragove odnose vjetrovi Hladno je, uzmi mi ruke sakrij me da me ne vide Nedostaješ mi... Ponekad sanjam da tu si kraj mene I opet sam sama Ja ne zaslužujem strah Ponekad vidim te Kad zaklopim oči I zamislim te Želim da bježim Al na tebe podsjeća me.. Srebrni, duša mi je prazna bez tebe. Zrinjevac je predivan obojen u bijelo...ali samo ako me tvoja ruka čvrsto stišće i grije u džepu kaputa.. Ovako je pust...I zavidim svima koji su sretni...Kojima nije hladno kao meni dok šetaju sami zagrebačkim parkovima (koje trenutno mrzim).. Doći će proljeće,znam. Zima neće zauvijek trajati. Naučit ću živit bez tebe. Moram. Od snova i sjećanja se ne živi. Nažalost. Evo sad i jedna moja zadaća iz hrvatskog još kad sam išla u srednju. Iako je to bilo jako davno (eh,kako sam ostarila;)), tema je aktualna..:) A budući da trenutno nemam inspiracije i faxovske obveze stišću, it will do.. Smiraj dana. More spava. Nad žalom struji strasni miris tamarisa. Uokolo se prosula tišina, tišina do svemira. Negdje daleko lađa mojih snova ponosno,uzdignute glave, nježno sječe crvenkastozlatnu površinu u čije vlažno naručje bakreno staro sunce se predalo do kraja. Ubrzo će sve spavati. I moja lađa stopit će se s majkom morem i ocem nebom. Još samo malo.. U spokoj me čežnja tako glasno zove, jače no ikad. O sreći sam maštala čitavog života, ali nijednom dosad nisam se usudila ići do kraja.. Odjednom je nebo navuklo metalnu boju i olujni oblaci nadvili su se nad crnim morem. Podigao se vjetar, uništavajući sve. Od tog okrutnog daha zla zebem, prenježna sam- ta satkana sam samo od krhkih snova. Magla je skrila svo blještavilo zvijezda i nekad rumeni mjesec postao je siv, izgubio se u dimu. Tako je teško bit slab, nemoćan.. Nigdje nema nikog i ničeg da me spasi. Svi svjetionici svijeta u tom trenu su iščeznuli, kao da su se urotili protiv mene. Nebo me zgnječilo svojom veličinom. Crne slutnje mi plove po glavi. Predosjećam kraj.. Znam,ovdje na crnom valu ću izdahnuti.. U magli se nazire kopno. Zadnjim snagama odupirem se ljutom neprijatelju i već sretna sanjam o novim lutanjima... Ali, ne, stijene će me progutati.... A ja ne želim još da svemu dođe kraj.. Sva moja nadanja nasukala su se na surim hridinama. I nikad više neću moći isploviti prema onom divnom beskraju. Ostat ću zauvijek ovdje. Kad bih samo imala suza, isplakala bih cijelu svoju dušu... Ali više ih nemam. Nemam ni riječi. Znam, nikad neću naći ono što sam trebala pod ovim svodom, ono o čemu sam sanjala, a bila sam tako blizu.. A onda, stoljećima poslije, kad izgore stare čežnje i od mojih sjećanja ostane samo pustoš, pod nekim drugim svodom naći ću novu ljubav, neku od koje se ne gine, neku u kojoj ću moći uživati čitavim svojim tijelom i dušom.. Jer, nadam se da će oganj zanosa ostati i iza tebe.. A dotad, robovat ću ti i sa strašću te gledati tako nedohvatnog..Stopit ću se sa tišinom mora i dugom beskrajnih obećanja i čekati... Čekati da stoljeća varanja prođu...  |
Trnoružica...moja verzija 
|
Sniježi. Bura ledi sve oko sebe. Srca. Duše. Suze. I crkva je hladna, ali mojim tijelom struji neizmjerna toplina dok rukama grbavim od artritisa pokušavam dodirnuti tvoju malu ruku, osjetiti tvoju kožu. Svečana tišina odra. Crkvom se proširio miris smrti, ali ja je se ne bojim. Tako je svečana i dostojanstvena. Uostalom, vratila mi te. Pa kako bih je onda mogao mrziti ili je se bojati? Svi su već odavna otišli, ali ja sam još tu. Noge kao da su mi okamenjele dok te gledam, ne želeći trepnuti kako se ni na trenutak ne bih odvojio od tvog dragog lica koje treperi pod žutim svjetlom dogorjelih voštanica. I, iako si otišla, po prvi puta osjećam da si u potpunosti moja. Da ne bježiš. Zauvijek moja. Tako hladna, bezizražajnog lica, pomodrijelih prstiju i ispucalih usana, lica nagriženog zubom vremena... A opet tako bliska ovom pogrbljenom starcu koji, sa štapom u ruci, umornim očima pokušava upiti obrise tvoga tijela. Trebala si znati da od mene ne možeš pobjeći još onog davnog ljeta kad sam te po prvi put ugledao, dok ti je jugo mrsilo kovrče u crvenom kolovoškom sutonu. Šetala si pod tamarisima napuštene plaže, ali šljunak pod tvojim nogama nije škripao. Koracima nježnim i lakim poput plahe srne. zadubljena u svoje misli, izgubljena u svom svijetu iz bajke, prilazila si mi sve bliže i bliže. I sad protrnem kad se sjetim kako sam iščekivao da mi se približiš dovoljno da ti se osmjehnem, tajanstvena djevojko u prozirnoj lepršavoj bijeloj haljinici. Već tada sam znao da ćeš zauvijek biti moja. Gledam te sad i prisjećam se tvojih velikih uplašenih kestenjastih očiju koje su se željele skriti od svih zala ovog svijeta. Željela si zauvijek ostati razigrana djevojčica, s tratinčicom u kosi, ponekom pjegicom u ljetna doba i osmijehom koji je otapao i najhladnija srca. Sad su tvoji kapci naborani i modri, a meni su ipak još uvijek lijepi. Sad kad si zauvijek sklopila oči, prvi put ne vidim strah na tvome licu. Umorila si se od bježanja. Dok te ljubim posljednji put, osjećam miris tamjana u tvojim uvojcima. Žedan sam tvojih dodira, ali znam da te ne mogu probuditi.Ništa te više ne može vratiti. I mislim, možda te ne bih budio ni da mogu. Ovaj sanjar je čitavog života čekao mu se vratiš. Tisuće besanih noći i prevrtanja u hladnoj postelji trebalo je proći do ovog našeg ponovnog susreta, i ne bih htio riskirati da te ponovo izgubim. Da mi ponovo pobjegneš. Da se čarolija ugasi. Ne brini. Od sada pa dovijeka ću biti samo tvoj čuvar. Ti samo snivaj spokojno, trnoružice moja. ) |
Alone...once again..
 Jutro. Sinoćnja maskara mi ne da da otvorim oči do kraja. Trepavice su mi slijepljene. Opet sam plakala cijelu noc zbog tebe. Zbog nas. Zbog svega sto je moglo biti. I sad, dok osjećam težinu crnila mog najnovijeg Lóreal Double Extension-a kako mi pritišće sljepoočnice, uzaludno pokušavam udahnuti a da ne pomislim na tebe. U mojoj duši je još previše crnila koje čeka da bude isplakano. Ovo Lórealovo crnilo je ništa prema mome. Slobodno bi im mogla ponuditi svoje na otkup. Jer, moje crnilo je puno crnije od njihovog. Moje crnilo nije neko umjetno, dobiveno kemijskim putem-moje ima okus boli i gorčine. Glumila sam da mi nije stalo, da sam te preboljela, dok se gorčina gomilala u meni. I iako su mi uvijek govorili da dobro glumim, sebi nisam mogla dugo skrivati istinu. Predobro se poznam. (Ni s tobom nisam glumila, s tobom sam bila ona prava ja. Ali, zar je to sad uopće bitno, sad kad te više nema?) Ponovo udahnem. Toliko misli između dva udaha, kao čitava vječnost. U grlu me peče oštri siječanjski zagrebački zrak. (Ležim kraj otvorenog prozora.) Ili si to ponovo ti? Ponovo me peče ona gorčina. Pomisao da nisi tu. Ova moja deka je za dvoje i ne želim je ni sa kim drugim dijeliti. Sad mi je već hladno, zaledio mi se nos i uši i ono crnilo oko očiju, na obrazima. Ali ja se ne mičem. Ionako ništa nije bitno kad nisi tu. Pokušavam ne treptati jer se ono crnilo na mojim trepavicama pomiješano sa suzama pretvorilo u ledene sige i bode me. Ležim nepomično, kao da sam u komi. Na neki način i jesam. Ne čujem zvukove oko sebe. Skroz sam se isključila, povukla u svoj mali svijet pakla. Da bar ne čujem ni svoje misli! Ali one su preglasne. Gužvaju se u mojoj glavi, previše ih je. Želim ih se osloboditi. Valjda?! Ili podsvjesno uživam u ovoj svojoj patnji? Uživam vraćajući se u one naše ružičaste dane...i plave...i žute. ( Svaki dan nam je bio obojen ljubavlju.) Uživam sjećajući se topline tvog tijela kad si se jutrom budio uz mene. Ali znam da sjećanja ne mogu vječno trajati. Mrzim taj dio kada se probudim i shvatim da se ne komešaš uz mene. Da nisi tu da me poljubiš onako slatko, dječački, još u polusnu. Opet praznina. Opet se mučim. Ali se i neprestano vraćam sjećanjima. Jer, ma koliko god me boljelo ono što dolazi nakon njih, želim te zadržati. Barem u mislima. Želim sačuvati svaki komadić našeg mozaika jer, ako mu oduzmem i samo najmanji dio, on neće više biti onakav savršen kakav je bio. A tko sam ja da uništavam nešto tako savršeno? Želim nas sačuvati zauvijek onakve kakvi smo bili, sretni,u našem malom skrovištu daleko od sve zlobe ovog svijeta. Pa makar to značilo da ću još dugo biti ovakva. Nepomična. Crna od Lóreala i gorčine. (Mislim da je moj Lóreal vodootporan.) Zaleđenih i slijepljenih trepavica. Ali tvoja. Dušom, mislima i svakim svojim udahom. |