drapanjepovrsine

23.01.2006., ponedjeljak

U proljeće žene mijenjaju tešku zimsku garderobu lepršavijom odjećom. Još koji mjesec pa će i ljeto, sezona godišnjih odmora, sunčanja i kupanja. Ta perspektiva nameće ženskom svijetu i jedan problem koji muči samo njih. Dok i muškarci i žene pri odabiranju kupaćih kostima zabrinuto i s nelagodom promatraju suvišne deke i kilograme nakupljene preko zime, samo žene otkrivaju da su im noge, od jeseni skrivene čarapama i hlačama, nedopustivo okosmatile - i kako sad na plažu, među ljude? Problem je, doduše, lako uklonjiv, gotovo da i nije problem. Međutim, čak i kada se riješi ostaje čisto teorijsko pitanje: zašto žene uopće briju noge? Dok se muški briju po licu, brijanje nogu ili drugi načini obezdlačivanja, isključivo je ženska specijalnost. Zašto ih smeta nogodlakavost? Kome su dlake što skrivile?

Da ih ne vole, to je činjenica. Kada su prije dvadesetak godina anketirali Talijane što misle o Jugoslavenkama, čulo se dosta pohvale na račun ljepote, ali i zamjerke na račun suvišnih malja. ("Za i protiv glatkih nogu", "Politika", 20. kolovoz 1986.) U novinama se često može naići na pismo očajne čitateljice koja traži savjet, poput ovoga: "Četrnaest mi je godina. Prije nekoliko mjeseci sam primijetila po svojim nogama mnogobrojne dlačice. Obrijala sam ih. Sada mi opet rastu. Što da radim?"

Problem, ma koliko lako uklonjiv, ima gadnu navadu da učas ponovo iskrsne. O tome govori podatak da nam dnevno izraste 25 metara dlaka i malja. Samo vlasi dnevno izraste oko 70 i njihov je vijek najdulji - vlas može živjeti i do pet godina, dok se trepavice obnavljaju najbrže, svaka tri tjedna. ("Kako se riješiti malja", "Večernji list", 4.lipnja 1985. godine.)

Dvije teze o izbrijavanju

Čemu uopće otklanjati ženske dlake? Za prvi tren možemo se zabaviti s dvije teze.

Prvo, zato da bi se ženske što više razlikovale od muškaraca. Muški spol je nesumnjivo dlakaviji po tijelu od ženskog, te potenciranje te razlike ističe opreku muškost-ženskost i vjerojatno povećava međusobnu privlačnost. Kako su dlake na nogama takve prirode da ih je muškarcima nemoguće povećati, preostalo je jedino da ženske svoje smanje do minimuma, da ih uklone.

Druga, dlake na nogama podsjećaju da na ženskom tijelu postoji jedno još kosmatije mjesto, a toga razni puritanci i seksualni strašljivci ne vole ni da se sjete. U prilog te teze govori i opažanje da ženske na plažama na kojima se kupa u kostimima, (gdje je "opasno mjesto" pažljivo skriveno, pa se može potisnuti iz svijesti da uopće postoji,) mnogo rigoroznije izbrijavaju noge i čuperke ispod pazuha kad ih se usporedi s ležernijim dlakozatirućim ponašanjem onih žena koje pasionirano posjećuju samo nudističke plaže.

No povijest nas uči da nogodlakavost nije oduvijek bila problem. Dapače. U biblijskim legendama se spominju dvije neodoljive ljepotice - Kraljica od Sabe i Lilit, demon strasti i čuvena zavodnica. Te dvije legendarne ljepotice povezuje jedna epizoda: kad je kralj Salomon prvi put vidio kraljicu od Sabe, pomislio je da je ona Lilit, jer je imala dlakave noge! I ta je anegdota stoljećima bila ljudima prihvatljiva. Nasuprot tome, čuveni slikar Amadeo Modigliani (1884-1920) imao je problema sa galeristima koji su odbijali izlagati njegove slike jer su se na aktovima koje je izrađivao vidjeli "trokutovi" stidnih dlačica.

Što se to dogodilo u međuvremenu da su ženske dlake došle na tako zao glas kakav danas uživaju?

Povijest bijega od dlake

U međuvremenu je proteklo nekoliko stoljeća. Raspojasano opuštenu prirodnost grčko-rimske civilizacije zamijenilo je kršćansko ćudoređe. Kult tijela transformirao se u kult odijela. Tijelu je zanijekana putenost i počelo se tretirati kao vješalica-nosilica za odijelo. Već feudalna vlastela je bolje znala kako sasjeći tuđe tijelo mačem nego kako njihovo vlastito izgleda. Evropa je potonula u mračni srednji vijek.

I upravo u tom vremenu i miljeu možemo tražiti početke uzroka koji su doveli do današnje istrijebe ženskih dlaka.

Do objašnjenja tog običaja nikako se ne može doći ako umjesto srednjevjekovnog feudalca uzmemo za polazište Samou i ostale južne otoke ili druge djevičanske krajeve gdje djeca oduvijek trče gola, rastu zajedno i odaju se nesputanim igrama tijela čim biološki sazriju. Objašnjenju neće pomoći ni razmatranje primjera Arapa, pustinjskih ljudi, kod kojih oba spola izbrijavaju čitavo tijelo. U oskudici vodom kupanje je bilo nepoznat pojam, a borba protiv ušljivosti je takvo izbrijavanje imperativno nametala. Jednom uspostavljeno kao dio folklora, spojilo se s religioznim vjerovanjima i običajima.

Za pojave među ljudima uvijek postoji više nego jedan uzrok i uvijek gotovo nebrojeno faktora koji pojavu modificiraju. Da bi pojednostavili objašnjenje teme koja nas zanima krenut ćemo od sredine devetnaestog stoljeća, kada je Fridrich Engels pisao svoje djelo "Položaj radničke klase u Engleskoj".

Glatkonogi ideal

Gradski proletarijat je živio u bijedi. Stanbene prilike su bile stravične; u istoj sobi je spavalo do dvadesetak osoba svih generacija i oba spola, odjeveni u rite, na slami. Cvjetao je alkoholizam i prostitucija. U takvim prilikama pripadnici potlačene klase sigurno nisu stizali brinuti o dlakama na ženskim nogama, niti su im one bile nešto strano.

Nasuprot njima, aristokracija, bogataši i srednji slojevi koji su se trsili oponašati ih, odgajali su svoju djecu u strogom puritanskom duhu. Njima su dlačice mogle priskrbiti neslućena neugodna iznenađenja.

Već više od deset stoljeća u odgoju djece evropskih vladajućih slojeva strogo se primjenjuje načelo da se djeca odmalena maskiraju u tradicionalnu žensku i mušku odjeću. Do relativno nedavno dječja je odjeća bila tek umanjena kopija odjeće odraslih. Karakteristika te odjeće jest da od površine kože pokazuje samo lice, vrat i šake - dijelove tijela koji su kod žena slabo ili nikako obrasli dlačicama. Pored toga, često su djevojčice odgajane odvojeno od dječaka i mogli su se vidjeti samo u rijetkim prilikama ili izdaleka.

Tipični dječak evropskih "gornjih slojeva" stoljećima je odrastao bez ikakve predstave o stvarnom ženskom tijelu. Zamotane u čarape, omotane suknjom, djevojačke noge su počinjale dobivati dlačice, o čemu u najvećem broju slučajeva njihovi vršnjaci nisu imali ni slutnju.

I kad su mladići stasali za prvu posjetu javnoj kući, za prvo noćno ušuljavanje u postelju sobarice ili za prvu bračnu noć, karakterizirale su ih dvije crte: nisu znali ni kako žensko tijelo izgleda ni kako reagira, i, drugo, neznanje je rađalo nesigurnost, nelagodu ili čak strah.

A - prisjetimo se - kada je čovjeka strah, čak i najbeznačajnija pojedinost može poprimiti fantastične razmjere. Prisjetimo se nekih napetih kriminalističkih ili horror filmova: kad očekujemo pucanj iz pištolja ili napad čudovišta, čak i iznenadno paljenje šibice može natjerati čitavo gledalište da uzvikne.

Krećući se na nesigurnom terenu, mladi junoše su odjednom nailazili na nešto neočekivano: fine malje ili dulje i jače, svjetlije ili tamnije dlačice na nogama. Gledajući obučene ciljeve svojih želja nikada to ne bi pretpostavili, a podatak je tako nevažan da ih nitko nije na to upozorio. Iznenadno otkriće lako može izbaciti iz labilne ravnoteže; kako je povratiti? Dlačice izrastaju u nešto uznemirujuće, odbojno... Opširnije o tome možemo naći u članku Igora Mandića "Opasnost od golotinje" u "Erotici" broj 5 od 1985. godine, u odlomku pod naslovom "Tajna skrivene picice".

Djevojke mora da su to osjetile. Rješenja su im se nametala sama od sebe: ili se "pokazivati" samo tamo gdje se ionako ništa ne vidi - u mraku, ili ukloniti dlačice. Po rješenju kojemu su se priklonile možemo pretpostaviti i kakve su bile one koje su ga odabrale.

One koje se usuđuju ili čak vole pokazivati na svjetlu vjerojatno su skladnijeg izgleda no one što se vole sakriti. Što se odgoja tiče, vjerojatno su manje strogo odgajane, opuštenije. Što se karaktera tiče, vjerojatno su slobodnije, živahnije, strasnije i lako moguće - s egzibicionističkim sklonostima. Ukratko, one koje su odabrale uklanjanje dlačica vjerojatno su bile primamljivije. A kada se neke pojave javljaju uvijek zajedno, vrlo je lako zaboraviti koja je prije koje, koja je kojoj uzrok. Ne trebamo se čuditi što se brijanje nogu poistovjetilo sa senzualnošću, rafiniranošću i obojilo blagom nijansom poželjne perverznosti, a otkad ženska moda razgolićuje noge postalo je i obavezni element uljepšavanja.

Ljudi kao kipovi

Ideal glatkonoge ljepotice izbrijanih pazuha prizvođen je i osnaživan i jednom zabludom koja proističe iz načina stjecanja prvih spoznaja o ženskom tijelu.

U već spomenutom članku, u odlomku "Funkcija umjetničke golotinje", Mandić opisuje kako su generacije mladića stjecale prva saznanja o izgledu ženskog tijela promatrajući slike i kipove. Stupajući na prag spolne zrelosti prodirali su u nju kao moreplovci koji su prvo na geografskim kartama vidjeli daleke kontinente ka kojima plove, orijentirali se prema tim kartama, a tek na kraju stizali na odredište. Mladići su prvo proučavali slike, a tek dugo nakon toga imali prilike dohvatiti ono što su slike prikazivale.

Crkvene slike Magdalene grešnice, grešnih duša u paklu, rubensovske debeljuce u muzejima i Modiglianijeve izdužene ljepotice, te kipovi grčkih božica, bili su izvor prvih informacija o željenom, ali istovremeno - zbog prirode medija - proizvodile su i zabludu. Naime, na svim tim prikazima, zbog neprelaznih tehnoloških ograničenja, nedostajali su i najmanji nagovještaji o postojanju dlačica na nogama.

Ta je zabluda moćno osnažena i višestruko proširena pojavom fotografije.

Od najranijih dana postojanja fotografije ženski je akt jedan od njenih najčešćih sadržaja. Već 1839. godine Louis Jaques Daguerre (1787-1851), izumitelj dagerotipije, usnimio je žensku i mušku statuu. Prvi fotoaparati su zahtijevali dugotrajnu ekspoziciju, više od pola sata, što je ljudima bilo teško izdržati nepomičnim, te su kipovi bili idealni modeli. No i kasnije, kada su fotoaparati uznapredovali, a ekspozicije se ubrzale, ukus formiran na slikama i kipovima navodio je fotografe da aranžiraju modele u poze klasičnih kiparskih djela, a osvjetljenjem pretvaraju putenost mesa u hladnoću mramora. Tome je doprinosilo i osjećanje ćudoređa, zbog kojeg su se dugo (a često i danas) fotografi izgovarali da slikaju gole žene iz "umjetničkih pobuda", te su i njihovi proizvodi morali što više naličiti onome što je važilo kao "umjetničko". Seksualnost je svrstavana u "niske strasti", te je jedini način da se dokopa prava na javni život bilo da se zamaskira u atribute "uzvišenosti", kakvi su pridavani umjetnosti. Uistinu, gledajući te prve, najranije fotoaktove, imamo dojam da se na njima nalaze kipovi, a ne živi ljudi.

Pin-up fotografija iz perioda prije magazina s duplericama.

Dokazi "varljivosti" dokaza

Ipak je ta erotska dagerotipija bila na visokoj cijeni, stajala je cijelu sedmičnu zaradu radnika. Naravno da je radnici nisu mogli kupovati, već je to bilo dostupno samo imućnima, a udio radništva u tim proizvodima svodio se na to da su modeli bile siromašne radničke kćeri, te se i tu očitovala društvena podjela - bogati su se zabavljali tijelima siromašnih.

Krajem pedesetih godina devetnaestog stoljeća Pariz postaje centar fotoerotike. Zabilježeno je da tada samo u tom gradu 33.000 ljudi živi od fotografije. Fotografija je postala jedan od bitnih načina komunikacije čovjeka sa svijetom. Godine 1905. u Velikoj Britaniji već je bilo četiri milijuna fotoaparata. ("Osećanje tela", "NIN", br.1770, 2.prosinac 1984.)

Ljudi su skloni doživljavati fotografiju kao očit dokaz stvarnosti, što ona nije. Dokaz varljivosti "dokaza" je i ova priča o ženskim dlačicama na nogama. Fotografija je pružala snažni uvjerljivi prikaz ženskog tijela, ali na njoj ni najmanjeg traga dlačicama naprosto nije bilo. Nije ni moglo biti ma koliko bile oštre fotografije, dlačice su izmicale snazi objektiva i utapale se u zrnatost filma i fotopapira. Učeći s tih fotografija muškarci su odrastali u zabludi da je ženska koža glatka kao mramor. I kad nakon tog "saznanja" neiskusni momak nađe da je odabranica njegova srca pokrivena nježnim paperjem, pomislit će da nešto s njom nije u redu.

Nadalje, ukoliko ona njemu želi biti jednako privlačna kao seksi-uzor čiju sliku on nosi u unutarnjem džepu, napravit će ne samo sličnu frizuru, obući haljinu sličnog kroja i iste cipelice kao model, već će ukloniti i dlačice.

Zabluda je samo dobila na snazi i djelotvornosti pojavom pokretne fotografije - filmom. Između 1930. i 1935. godine u Hollywood je stiglo više od 160 milijuna pisama iz cijelog svijeta; obožavaoci su tražili fotografije filmskih zvijezda. Propagandna mašinerija im je krenula u susret: jeftine fotografije filmskih diva, formata razglednice, preplavile su svijet. Ilustrirani magazini sa slikama ljepotica postali su mnogima dostupni, tako da su između dva svjetska rata i siromašni postali ovisni o fotografijama kao izvoru saznanja, a ženama svih slojeva je predočeno kako bi trebale izgledati ako žele biti što poželjnije.

Konkurencija koja je nametala estetsko-erotske kriterije bila je prejaka da bi je se moglo zanemariti: golobradi saveznički vojnici nosili su u džepu na prsima, pored srca, tik uz fotografije majki, zaručnica i Blažene Djevice Marije i fotografije pin-up djevojaka, ginuli s njima.

Početkom pedesetih godina našeg stoljeća zabluda o glatkim nogama je dobila konačni "dokaz". Razvoj tehnologije fotografije i štampanja omogućio je pojavu magazina tipa "Playboy" u višemilijunskim nakladama. Iako je na "Playboy"-evoj "duplerici" već bilo moguće izvesti da se vidi svaka dlačica, već oformljeni ukus je nametnuo svoje kriterije i suspregnuo izražajne mogućnosti fotografije. Modeli su pažljivo izbrijavani i gle! - sve se vidi, svaka mrvica, svaka trepavica, ali koža je glatka kao staklo!

Fotografija: kao da se sve vidi, ali ne!

Na podlozi puritanskog odgoja fotografija je definitivno preokrenula prirodne estetsko-erotske kriterije na način tipičan za našu civilizaciju. Da bi spoznali stvarnost, saobraćali s njom, ljudi stvaraju posrednike. Zatim ti posrednici počinju djelovati na samu stvarnost tako da je prilagođavaju svojoj prirodi, mogućnostima i dosezima. Posrednik se osamostaljuje, a stvarnost kaska za njim.

Erotske pin-up fotografije su ustvari neka vrsta reklame, reklame koja propagira ideal erotske poželjnosti. O utjecaju te propagande piše i Slavenka Drakulić: "... reklamna fotografija ne samo što izražava, odnosno slijedi, već postojeće promjene... nego uspostavlja stvarnost i na razini materijalne činjenice i na razini promijenjenih sadržaja svijesti... Problem je u ovome: što je reklama bolja, to je teže odvojiti svijet stvarnih potreba od svijeta nestvarnih obečanja. A oboje čine stvarnost..." ("Eros u reklamnoj kampanji", "Start", br.455, 28.VI 1986.)

Iako je zapadna civilizacija ne samo masmedijski obujmila svijet, tako da se - naročito živeći u njoj - lako može učiniti da je univerzalna, ipak velike dijelove svijeta nije suštinski prožela. Jedan od pokazatelja njenog dosega je i to da li u nekoj zemlji žene depiliraju noge, zbog kojih razloga, koji slojevi žena su to prihvatili i kolika je prisila da to rade.

Čak i kod nas se mogu naći krajevi koje mehanizam opisan u ovom članku nije zahvatio. U pravilu su to zabačeni ruralni predjeli gdje ljudi odrastaju u snažnijoj vezi s prirodom i manje izloženi masovnim medijima no njihovi suvremenici u gradu. Onaj koji od najranijih dana promatra kako se pare životinje i prihvaća to kao nešto prirodno i svakodnevno, vrlo vjerojatno ima upravo obrnute estetsko-erotske kriterije od onih koje nameću puritanski odgoj, mistificiranje odnosa među spolovima i medijski posredovano učenje o drugom spolu. Dapače, kod tih ljudi, koje su malograđani skloni smatrati primitivnim, može se naići na reagiranje upravo suprotno ovdje opisanom. Nemalo sam se iznenadio kada sam prvi puta čuo iskreno oduševljene uzvike dva mlađa čovjeka koje je izazvao prolazak neke mlade žene: "Kako lijepo dlakave noge!"

Ni danas, četvrt stoljeća nakon što sam napisao ovaj tekst, nije se mnogo promijenilo. O tome svjedoči ako u google-tražilicu upišete "tražim dlakavu ženu".

Snaga potiskivanja

Da je taj "primitivni" stav prirodniji i zdraviji, a "civilizirani" ustvari nasilje nad ljudskom prirodom, svjedoči jednostavna, svima poznata činjenica: pojava dlačica je znak spolnog sazrijevanja, te bi kao takva morala djelovati seksualno poticajno. No civilizacija koja se zasniva na potiskivanju prirodnog i dehumanizaciji prodire i u najintimnije sfere ličnosti.

Snaga tog potiskivanja i izvitoperavanja vidljiva je često na došljacima u gradu koji razvijaju dvostruke kriterije: "estetsko-erotske", po kojima znaju cijeniti "lijepo dlakavu nogu" i "socijalno-erotske", po kojima otpor sredini i okolnostima iz kojih su došli (ili u kojima i dalje žive) i želja za asimilacijom u novu sredinu (ili uživanjem blagodati urbanog blagostanja) može iskazati kao čežnja za glatkonogom gospođicom.

Šezdesete godine prošlog stoljeća i probuđeni duh otpora eksploatatorskom karakteru društva i zahtjev za povratkom prirodnosti donijeli su kratkotrajnu pobunu i protiv uklanjanja dlačica: feministkinje i ljevičarske studentice su demonstrativno odbacivale i spaljivale grudnjake i isto tako demonstrativno njegovale vlastitu dlakavost. No iako je neokonzervativizam sedamdesetih i osamdesetih obesnažio taj trend, ponešto je ipak ostalo, prvenstveno ono što se podudaralo s tzv. "seksualnom revolucijom". Na primjer - ljetno nošenje laganih majica ispod kojih se grudi nesputane grudnjakom - o, kako uzbudljivo! - gibaju pri hodu. Zahtjev za "povratkom prirodnosti" odrazio se u masovnim medijima najsnažnije upravo kroz promijenjen stav prema dlačicama na nogama. Krajem šezdesetih godina počele su se na "duplericama" magazina za muškarce poput "Playboy"-a, "Lui"-a i "Penthouse"-a pojavljivati i nedepilirane noge. Doduše, i do danas su to tek nježne, prozračne dlačice (izbijeljene rastvorom hidrogena) koje u kontrasvjetlu ostavljaju uz rub noge na fotografiji dojam zlaćane svjetlosne aure. Višestoljetna inercija se nije mogla tek tako, u jednom desetljeću, do kraja potrti.

Dio duplerice "Hustler-Honey" iz studenog 1988. godine. Velićina cijele fotogafije je 28 X 61,5cm.

Problem je i dalje ostao. Da barem donekle utješimo čitateljice koje muči, navedimo pjesmu "Portret djevojke" Leonarda Cohena, jednog od vodećih bardova šezdesetih

Sjedi iza drvenih žaluzina
po vrlo toplom danu
Soba je mračna, fotografije sumorne
Duboko je zabrinuta
da su joj butine prevelike
a zadnjica debela i ružna
Pored toga je i previše dlakava
Sretne američke devojke nisu dlakave
Znoji se previše
Fina se izmaglica uhvatila
na tamnim dlakama iznad njenih usta
Želio bih joj pokazati
što takva kosa i bedra
čine čovjeku kao što sam ja...

- 23:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.01.2006., nedjelja

One koje zanima gornja problematika upućujem na Virtuelin post od četvrtka 19.01.2006, "O psihomotoričkim (ne)sposobnostima, ljubiteljima dlakavih žena i još nekim sitnicama…"a>, te link na članak u listu "The Opserver" na koji je upozorila.

- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31