srijeda | 15.02.2006.

NAZIREM ZIME KRAJ

Kako se zima bliži kraju svom, tako njušim proljeće u zraku. Čak i po mraku njušim toplije dane u zraku. Ako doživim topli val i šafrane uz kanal i po polju, bit ću malo sretniji i dobit ću volju...da promjenu dovršim do kraja.
Bit će zelenila i onog žutog svijeća koje raste na padinama pored prašnjavog puta. Bit će ljudi pored starog dućana i poljskih stvorova...
Kako se zima bliži kraju ustajem lagano iz mrtvih i spremam se obući proljetno odijelo...i otići na selo.
Upravo prolazi iznimno nepotreban i u cijelosti sjeban praznik..valentinovo. Potrošačko društvo pokušava zaraditi pokoju kunu na kemisjkim procesima u mozgovima nazvanim...ljubav!
Nema ljubavi za ljude više u meni, nedam ništa!
Trijezan sam i čist!
Srculenca slobodno ostavite sebi na dar, ja sudim kako mi trebati neće ta hamajlija lažne -privremene sreće, meni treba proljeće...iz sasvim drugih razloga.
Ako u sebi pronađeš druga sama će na cesti ostati tuga...sretan joj put i otvorena pruga!
Ha, toliko malo vremena za sijanje sjemena...toliko mnogo ljudi, a zapravo gomila ničega. I neka, načeka se onaj koji čeka.
Sudba nam je takva, usud ili što?
Samo travnjaci da zazelene i rub svijeta omota se oko moga puta da mi tijelo tamo sigurno doluta.
- 12:48 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>